RAZVOJ DJETETA U MLAĐOJ ŠKOLSKOJ DOBI

DOSLJEDNOST U ODGOJU

U mlađoj školskoj dobi, između 6 – 7. i 11. godine života, još je dominantan utjecaj obitelji, ali se on postepeno smanjuje zbog utjecaja okoline, prvenstveno zato što se javlja nov i vrlo važan čimbenik – školska sredina. Tek pred kraj te školske dobi počinje se javljati utjecaj trećeg čimbenika – školskih vršnjaka i medija.

Mlađe školsko doba relativno je mirno razdoblje u čovjekovu razvoju, koji se odvija bez većih teškoća. Učitelji su djeci još velik autoritet. Djeca ne pružaju veći otpor ni roditeljima ni učiteljima, još su dobra i poslušna – do ranog puberteta. Kad dijete dođe u školu, njegovu dotadašnju slobodnu volju i igru zamijenit će dužnost. Dijete se mora podvrći određenom planu obuke i pokoravati se. Nježni dječji organizam može na tu promjenu reagirati raznim poremećajima. Ima djece pretjerano savjesne, ali i one dekoncentrirane i lakomislene. Djeca su rijetko primarno loša i zla, brutalne "kolovođe". U prve dvije godine škole neka se djeca teško prilagođavaju, pa su u prvom planu više smetnje ponašanja, neprilagođenost ili neuspjeh u školi, a tek u drugom planu neurotski poremećaji. Dijete brže misli i bolje zamjećuje, javlja se želja za isticanjem, razvija se drugarstvo, pomalo i potpadanje pod utjecaj okoline. Valja izbjegavati da se ukorima u djeteta razvije osjećaj manje vrijednosti; češće od ukora treba da su pohvale. Dječja veselost mora se podupirati i ne proglašavati je nestašlukom. Dijete mora imati dovoljno vremena i za igru i šport, bez pretjerivanja s učenjem zbog preobilja nastavnog materijala. Od djeteta se ne smije tražiti ni previše ni premalo.

ODGOVORNOST RODITELJA

U školi je dijete opterećeno prenapregnutim programima naobrazbe, zato je u školi komponenta odgoja svedena na malu mjeru. Stoga je na roditeljima glavni teret odgoja djeteta. Djed i baka od velike su pomoći roditeljima, no čim se stvari zakompliciraju, oni se mogu povući. Dijete je prečesto oslonjeno samo na sebe u fazi kućnog učenja. Osamljenom djetetu televizija zamjenjuje roditelje, a mobitel mu je veza sa svijetom. Dijete nema kad osjetiti da je voljeno: kad se navečer svi skupe – umorni su, otac bulji u televiziju, majka priprema jelo – oboje kukaju i ponavljaju djeci da ih puste na miru. A ipak, izlaz postoji: ako ima ljubavi i osjećaja odgovornosti i materijalne sigurnosti, tada se roditelji neće obazirati na umor. Kako? Majka će moliti dijete / djecu za pomoć u kuhinji, otac će s njima uređivati stan. Roditelji će raspravljati s djecom o školi, dogovorit će se s njima što će kasnije zajednički učiti; dijete će prihvatiti pomoć roditelja pri učenju ako se ona temelji na znanju roditelja, a ne na njihovim grdnjama. Kad svi uhvate vremena, prošetat će i učiniti koji izlet. Zajutrak mora biti lagan i obilan. Zajednički obroci prilika su za zajedništvo obitelji. Komentirat će se nenametljivo što je na televiziji valjalo, a što nije. Svi će smanjiti vrijeme boravka pred televizijom, jer je sjedenje najnezdraviji položaj ljudskoga tijela. Skladan odnos među roditeljima uzor je za stvaranje ispravnih moralnih zasada u djece. Od djece u toj dobi tek se može očekivati znatiželjno pitanje "odakle dolaze djeca?". Odgovor ne smije biti dvosmislen, nego podoban djetetovu uzrastu. I roditeljima, i učitelju, i naravno djeci, djelatnici školske medicine pomoći će da djeca očuvaju i unaprijede svoje zdravlje u toj mlađoj školskoj dobi, a u školskim uvjetima. Oni poučavaju odgovorne za djecu kako da utječu na dječji razvoj na tjelesnom i psihičkom području, kako da preveniraju pojavu raznih bolesti i deformacija kod djece potrebnim mjerama: cijepljenjem protiv zaraznih bolesti, bavljenjem fizičkim aktivnostima i sportom, time da školska torba na leđima ne smije težiti više od 5-10 % tjelesne težine, zdravom ishranom, i to posebno za školskog odmora, pridržavanjem higijenskih mjera u školi i van nje, održavanjem ravnoteže između rada, igre i odmora, čuvanjem od nesretnih slučajeva. Školski liječnici na vrijeme uočavaju prve znakove oštećenja zdravlja putem sistematskih i kontrolnih pregleda. Sve su te mjere moguće ako zakonima budu osigurana sredstva za njihovo provođenje, ako roditelji i učitelji budu prožeti etičkim normativima koji će ih održavati u njihovoj ljubavi spram djece. Mogu li aktualne životne i materijalne okolnosti osigurati ostvarenje svih tih zahtjeva? Ili je nemalom dijelu populacije teško ostvarivo uzeti na svoja leđa sve ovdje savjetovane zahtjeve odgovornosti za razvoj djeteta?

Prim. dr. Ivica Ružička