Okulistika

TJELESNI S NAOČALAMA - ZAŠTO NE?

Sjećam se svojeg školovanja. Morali smo poštivati određena pravila. Nitko nam nije objasnio zašto. Kute su bile obvezne. Nismo smjeli nositi nakit. Bože sačuvaj šminke i lakiranih noktiju! Zabrane nam se nisu sviđale, ali smo ih se morali držati.

Tih davnih godina u isti je koš strpana i "zabrana" nošenja naočala na tjelesnom. Ni tu nismo pitali zašto, ali nam se dopala. Nje smo se rado pridržavali. Tjelesni nam je dobro došao da skinemo naočale. Često ih poslije vježbanja nismo više ni stavili. Godinama poslije, neki stavovi su se promijenili. Kute su davno zaboravljene, šminka i nakit toleriraju se do određene mjere. Jedino još za naočale na satu tjelesnoga u mnogim školama vrijedi uvriježena pretpotopna zabrana. Kad me roditelji pitaju smije li dijete nositi naočale za vrijeme sata tjelesnog, i ja se kao okulist upitam zašto zapravo djeca ne bi smjela imati naočale na tjelesnom. Pokušavam dokučiti razlog. Nekad davno naočale su se mogle razbiti, a komadići stakla mogli su povrijediti oko. Međutim, danas se dioptrijske leće proizvode od plastične mase visoke sigurnosti na pucanje. Dakle, taj je razlog otpao. Koji još? Možda bi roditelji mogli biti ljuti na učitelja tjelesnoga koji dopušta nošenje naočala onda kad postoji šansa da se naočale skrive, ručkica pukne... a oni će tada morati kupiti novi okvir. Izdatak na koji nisu računali. Pa da se izbjegne sukob s roditeljima, bolje je u školi zabraniti i - gotovo. Upitam roditelje što im je važnije: razbijene naočale koje moraju nadoknaditi ili zdravlje njihova djeteta. Svi će radije riskirati naočale. I to je ispravno! Dakle, ni roditeljski stav prema naočalama ne bi trebao biti problem i razlog konflikta sa školom. Možda postoji još neki razlog za zabranu koji ja ne znam. A možda je to samo pravilo koje je vrijeme pregazilo, samo ga se nitko nije sjetio promijeniti.

Posljedice lošeg vida

Izvođenje preciznih, nekad i rizičnih pokreta zahtijeva dobar vid. Dijete koje želi biti poput svojih vršnjaka često će nastojati odraditi sve što učitelj tjelesnog zahtijeva. Ako ne vidi dovoljno bez naočala, nije sposobno iskazati svoj potencijal. Jedna je krajnost kad dijete koje ne vidi dobro - precijeni svoje mogućnosti i ozlijedi se. Sve u želji da bude kao ostali u razredu. Da mu se ne rugaju. Druga je krajnost dijete koje se boji. Boji se skočiti jer ne zna gdje će se odraziti; boji se lopte jer nije sigurno gdje je loviti. Boji se sudara s drugim djetetom jer mu je pred očima kaos i mutež i ne snalazi se u prostoru. Boji se, boji se sve više, na kraju mu tjelesni postaje noćna mora koje bi se najradije oslobodio... Dijete gubi vjeru u svoje sposobnosti, povlači se u osamu i sve je nesigurnije. Neuspjesi se nižu, a umjesto strahom, njegovo ponašanje može se nepravedno protumačiti kao lijenost i zabušavanje. Upravo u takvim situacijama okulist bi mogao iskustvom i svojim nalazom pomoći psiholozima i pedagozima u procjeni toga što pojedino dijete, s obzirom na vid, može, odnosno smije. Dodatno otežava što vrijeme teče, a djeca rastu. Pritom vide onako kako vide. Postaju ljudi, ovakvi ili onakvi, s više ili manje samopouzdanja, uspješni koliko su im okolnosti dopuštale...

Kako učitelj tjelesnog može pomoći

Učitelji, kao i većina nas, polaze od pretpostavke da djeca koja su im povjerena vide dovoljno dobro da sve školske aktivnosti mogu uspješno svladavati. Valjda bi im netko skrenuo pažnju da to nije tako. Što ako im nitko ne ukaže? Tada su im naočale na djetetu jedini pokazatelj da postoji problem s vidom. A što ako učitelj nema prilike vidjeti naočale na djetetovom nosu? Kako će onda znati da to dijete vidi drukčije od svojih vršnjaka, pa i od njega samog? Naočale su i te kako potrebne za dobar vid pri pisanju, čitanju i gledanju na ploču i djeca koja bez njih ne vide, obično ih koriste. Učitelj tjelesnog ne provodi vrijeme s djecom u razredu. Nema priliku vidjeti tko ih mora nositi. Učitelj tjelesnog sreće djecu nakon što se u svlačionici presvuku i ulete u dvoranu. Naočale su tada obično skinute i pospremljene uz ostalu odjeću. Dijete koje bi ih moralo nositi radi boljeg snalaženja u prostoru, sad je ostavljeno na milost i nemilost onom mutežu kojim raspolaže golim okom. To učitelj na satu tjelesnog ne zna. Od takvog djeteta očekuje da se ponaša kao ostala djeca koja imaju sreću da dobro vide. Ocjena će biti u skladu s dojmom koji je učitelj stekao.

Što učiniti

Nakon pregleda svakog djeteta, okulist bi trebao roditeljima odvagnuti razloge ZA i PROTIV nošenja naočala za vrijeme tjelesne aktivnosti. To je posebno važno u djece koja naočale moraju nositi stalno, jer bez njih ne vide. S nalazom bi trebao biti upoznat prvenstveno roditelj, a zatim liječnik školske medicine i netko u školi. Taj "netko" trebao bi proslijediti informaciju o nošenju naočala i učitelju tjelesnog. Kako bi bilo kad bi svaki učitelj tjelesnog bio upoznat s time koja djeca moraju stalno nositi naočale? Kako bi bilo da ih na satu tjelesnog podsjeti na naočale ako ih ne vidi na djetetu? Kako bi bilo da se za takve učenike uzme u obzir da će neke aktivnosti takvom djetetu biti kompliciranije, ali ne i nemoguće izvesti? Napominjem to jer su neki roditelji izjavili da u školi shvate ozbiljno tek kad im se donese liječnička potvrda da dijete treba potpuno osloboditi tjelesnih aktivnosti. Jedna briga manje. Ili sve, ili ništa! Zašto? Neka dijete vježba, ali mu omogućimo da to radi na siguran način. Dijete s naočalama normalno je dijete. Tek kad mu ih skinemo, učinili smo ga nesposobnim. Nemojmo to raditi! Neka dijete dobro vidi dok trči za loptom poput svojih vršnjaka, neka skače i igra se. Neka je aktivno u onom što može. Oštećene naočale nekako ćemo nadoknaditi, ali samopouzdanje naše djece nikad nećemo ako propustimo razdoblje u životu kad se ono najbolje razvija. Baš zato - ja sam za tjelesni s naočalama!

Mr.sc. Inge Bošković Dragičević, dr.med.