POREMEĆAJ ČITANJA I PISANJA
 
Planinina
 
Znatan udio u dječjoj populaciji imaju djeca s različitim teškoćama u učenju, a velik dio te kategorije čine djeca s poremećajima čitanja i pisanja, odnosno disleksijom i disgrafijom.
 
 
Disleksija je poremećaj čitanja koji karakteriziraju teškoće u dekodiranju pročitane riječi. Te teškoće javljaju se i pored uredne inteligencije, dobrog vida i sluha te adekvatne motivacije.
Disleksiju u većini slučajeva prati disgrafija. Međutim, mogu se javiti i izolirano.

Disgrafija, odnosno poremećaj pisanja, definira se kao teškoća djeteta da svlada vještinu pisanja po pravopisnim načelima određenog jezika. Očituje se, kao i disleksija, u mnogobrojnim, trajnim i tipičnim greškama. Simptomi se razlikuju od djeteta do djeteta i mogu biti različitog intenziteta.

Prema istraživanjima, 5-10% školske djece ima poteškoće u usvajanju tehnika čitanja i pisanja.
 
 
Kako prepoznati disleksiju i disgrafiju
 

Neki su od pokazatelja disleksije:

- nesposobnost djeteta da prepozna prvi glas u riječi,
- teškoće u povezivanju glasova u riječ,
- zamjene grafički sličnih slova (b – d, m – n, a – e, n – u),
- zamjene fonetski sličnih slova (d – t, g – k, z – s),
- zamjene slogova (je – ej, od – do),
- “čitanje napamet”,
- izostavljanje i/ili umetanje glasova, slogova, ponekad i cijelih riječi;


Pokazatelji su disgrafije:
- izostavljanje slova, slogova (zc – zec, škola - kola),
- premještanje glasova unutar riječi (bart – brat, jenda - jedna),
- dodavanje suvišnih slova ili slogova (aauto, planinina),
- rastavljeno pisanje dijelova iste riječi,
- sastavljeno pisanje više riječi,
- greške povezivanja riječi unutar rečenice,
- neispravna interpunkcija.

Mnogi roditelji često su u nedoumici kada posjetiti logopeda. Treba napomenuti da je poteškoće kod djece s disleksijom moguće otkriti još u predškolskoj dobi. Ako odgojiteljice u predškolskoj ustanovi primijete da dijete ne drži olovku pravilno, da riječ ne može rastaviti na glasove ili da skupinu glasova ne može povezati u riječ, potrebno je što prije reagirati i uputiti dijete na terapiju.
Međutim, najčešće se teškoće čitanja i pisanja kod djece uočavaju polaskom u školu. Treba napomenuti da djetetu treba što ranije osigurati stručnu pomoć, kao i podršku roditelja, škole i okoline. Naime, što je dijete starije, njegove teškoće postaju sve dublje ukorijenjene, strahovi sve veći, odnos s okolinom sve lošiji i sve mu je teže pomoći.
Ako dijete pokazuje simptome disleksije, treba proći kompletnu timsku obradu da bi dobilo dijagnozu (obrada logopeda, psihologa, po potrebi i neurologa, otorinolaringologa…). Dijagnozu disleksije i disgrafije ne postavljamo prije kraja drugog razreda osnovne škole.

 
 
Rad i s roditeljima
 
Kada su roditelj i dijete došli do logopeda, on najprije ustanovljava vrstu i težinu poremećaja te s djetetom obavlja vježbe kojima je svrha ispravljanje teškoća u čitanju, pisanju, razumijevanju… Također, logoped daje upute roditeljima i učiteljima kako postupati s djetetom kod kuće i u školi, kako mu pomoći i što s njim vježbati.
Najčešće se logopedski tretman obavlja dvaput tjedno po pola sata. Dužina trajanja tretmana različita je za svako dijete i ovisi o više faktora. Važno je napomenuti da disleksija može biti trajno umanjena odgovarajućom terapijskom intervencijom, kao i individualiziranim pristupom u nastavi.

Roditelje treba dodatno educirati kako bi što bolje razumjeli problem disleksije i na vrijeme zatražili pomoć. Također im treba objasniti da je tretman za teškoće čitanja i pisanja dugotrajan i složen proces u koji i oni moraju biti aktivno uključeni. Između vježbi dogovorenih s logopedom, od velike je važnosti svakodnevno vježbanje s djetetom kod kuće. Djetetu treba dati do znanja da mu se želi pomoći, ne kritizirati ga ili kažnjavati za nešto što ne može.
I, što je najvažnije, djeci s disleksijom trebamo iskazivati stalno razumijevanje, pažnju i ohrabrivanje te ih pohvaliti za svaki uspjeh!
 
 
Ana Kuzmičić, prof. logoped