Iskustva iz rada savjetovališta u Centru za ovisnosti
ILI JA, ILI ON
Moram reći da je i moj tata sudjelovao u tome. I to ne malo, nego dosta, možda čak i previše. Sjećam se, jednom davno, dok sam još bio u vrtiću, igrao sam se sa svojim vršnjacima, a kada me tata došao voditi kući, vidio je da sam se zaprljao pa je odlučio udarati me nogom od vrtića do kuće.
Mama je bila sasvim drukčija od njega. Ona mi je uvijek bila podrška, uvijek se brinula za mene, bila mi je desna ruka jer sam ja ljevak. Kad smo kod lijeve ruke, dužan sam reći da moj tata nije htio da sam ljevak, pa je silom pokušao da postanem dešnjak. Sva sreća, nije mu uspjelo.
Kao dijete nisam imao baš puno prijatelja. Ne znam zašto, valjda se ja nisam htio previše družiti. Sve se promijenilo kad sam kao desetogodišnjak doselio u ulicu u kojoj i danas živim. Tada sam bio malo stariji klinac pa sam već upoznao puno dječaka. I tako je počelo.
Visio sam non-stop po ulici. Svakakve gluposti smo radili. Kad sam krenuo u šesti razred, promijenio sam se za sto osamdeset stupnjeva. Počeo sam se družiti sa starijim dječacima. Oni su svi «snifali», jer «trava» tada još nije bila u điru. Tako sam i ja počeo s njima «snifati» ljepilo u vrećici. Ne sjećam se, ali mislim da me nije nitko nagovorio na to.
U sedmom razredu osnovne škole propušio sam marihuanu. Moram reći da me je na to nagovorio jedan stariji dječak. Danima me tlačio da s njima pušim, a ponekad bi mi i «čepu» opalio. I tako je počelo…
Prvih par puta nisam ništa osjetio, ali kasnije je bilo sve bolje i bolje. Postao sam pravi «pljuger». U prvom srednje pušio sam i po deset «džointa» dnevno. Zatim smo počeli izlaziti u Opatiju. Onda je sve krenulo naopako. Počeli smo jesti «bombone». Kako sam se sve više drogirao, mama je za to saznala pa mi je prestala davati novce za izlazak. Nije se to samo meni dogodilo, nego skoro svim mojim frendovima.
Kako smo stalno izlazili van, tako smo upoznali svakakve ljude. Odlučili smo «raditi s bombonima» i to nam je dobro išlo. Počeli smo uzimati «speed». «Tripove» ponekad. Doma mi je bila ludnica, ali to još nije bilo ništa prema onome što je uslijedilo. Roditelji su znali da se sa mnom nešto čudno zbiva, ali nisu ništa poduzimali.
I onda odjednom… kao da me je udario grom. Ne znam što mi se dogodilo. Jednostavno mi se svidio taj heroin. I tako sam ga ja «vukao na nos». To je trajalo kratko vrijeme. Odlučio sam se srediti, a kako nisam mogao sam, pomogao mi je prijatelj. Što vi mislite kakav je to prijatelj?
«Zabrijao» sam ja gadno. Svaki dan sam se «pucao» po 100 ili 200 kuna. Ponekad, kada bismo digli više novaca, «zabijali» bismo se i po 300 maraka. To je potrajalo nekih šest mjeseci. Doma je bilo čudo. Prodao sam sve što sam imao, počevši od svog mobitela, zlata, tatinog alata… Što da vam kažem? Imao sam jednu trenerku… sve sam drugo prodao. Više nisam imao što obući, a ni obuti, jer sam prodao tenisice i cipele. Nije da sam samo to radio. Radio sam svakakve gadne stvari, ali ne bih o tome.
I odjednom je nešto puklo. Dosadilo mi je tako živjeti. Odlučio sam se izliječiti. To liječenje traje nekih dva tjedna i nadam se da ću uspjeti. Neću ništa obećavati, samo ću se boriti svim silama, a na kraju ćemo vidjeti tko će pobijediti.
Čudno je koliko obveza imam u posljednje vrijeme. Nikako da uhvatim jedan slobodan dan. Moram reći da se stvarno popravljam, što može reći i moja mama. Bavim se i sve više sportom. Svaku večer radim sklekove i trbušnjake. Škola je sve bolja i bolja. Bolji su odnosi kod kuće. Nema svađa, nema živčanosti, nema plakanja.
Ponekad se zapitam: «I što nam na kraju ostaje?» Pa, vjerojatno život. To je sve što i očekujem. Nisam kao neki ljudi koji u životu žele, na primjer, kuće, skupe aute, sreću, zdravlje i sve što se može dobiti. Ja samo očekujem nešto što nije previše. Samo mali dio svega toga.
Dok sam bio na «dopu» – reći ću vam - to je stanje mirovanja. Odmah ću vam reći: čovjek niste, jer to nikako ne možete biti. Jedino što možete biti jest čovjek s rogovima, a onda znate da to nije čovjek već vrag. I ja sam to bio, ali nadam se da to više nikada neću biti. Meni su trenutačno nestali rogovi. To traje deset dana. Stvarno bih volio da se više nikada ni ne pojave. Neću previše govoriti kao da je sa «dopom» gotovo, nego ću se jednostavno boriti protiv njega svom snagom. On se samo tako može pobijediti, i sve dokle god vi to ne odlučite, on će uvijek biti pobjednik.
U mojoj bitci doći ćemo do pobjednika. To ću biti ili ja, ili on. Trećega nema.
Pripremio Pino Tuftan, prof. psiholog
