Depresija među djecom
ODRASTI ILI NE
Depresija će do 2020. godine postati, procjenjuje Svjetska zdravstvena organizacija,
drugi vodeći javnozdravstveni problem u svijetu, odmah iza ishemične bolesti
srca. Zabrinjavajuće je da od depresije sve više pate djeca i mladi.
Ponekad je biti roditelj adolescenta jednako teško životno iskustvo kao biti adolescent. Život s adolescentom obično se poklapa s krizom srednje dobi roditelja i problemima sa sve starijim vlastitim roditeljima. Prisjetiti se vlastite adolescencije može roditelju pomoći da lakše shvati ponašanje svoga djeteta.
Još unatrag nekoliko generacija, razdoblje adolescencije u današnjem smislu nije ni postojalo. Adolescencija je bila «kao predvidljivo putovanje vlakom s vagonima koji su došli na odredište svi u isto vrijeme», a danas je to «neizvjesno putovanje automobilom na autoputu», čime se stvara privid slobode i autonomije, gdje vozač donosi individualne odluke.
Produljenje redovnog obrazovanja uzrokovalo je da je prelazak iz djetinjstva u svijet odraslih postao dulji i postupniji. To, dakako, ima mnogo prednosti jer mlada osoba ima vremena i mogućnosti postupno se pripremiti za budući život, no može dovesti i do određenih problema. Najznačajniji su među tim problemima kriza ostvarivanja vlastitog identiteta te življenje u konfliktu između potrebe za samostalnošću i ovisnosti o odraslim osobama.
Prevladavanje teškoća sazrijevanja, odnosno separacija od roditelja, na psihičkom se planu mora ostvariti prvo slabljenjem objektnih veza adolescenta prema njima. Istodobno, adolescent mora sebi stvoriti mogućnost ostvarivanja novih veza (objektnih odnosa) s drugim osobama van obitelji, a to se uglavnom odnosi na vršnjake. Separaciju od roditelja prati anksioznost koja je vezana uz dvojbu adolescenta, odrasti ili ne, a prati je faza tzv. prirodne žalosti zbog procesa odvajanja od roditelja. Zato mnogi autori depresiju u adolescenciji smatraju normalnim fenomenom koji je vezan uz gubitak objekta (separaciju od roditelja). Naime, blage depresije, odnosno promjene raspoloženja, prolazne su pojave i odraz zdravog adolescenta koji nastoji razriješiti odvajanje od roditelja i osamostaliti se. Takva depresivna raspoloženja u službi su razvoja i nemaju stabilnu kliničku sliku. U kojem će pravcu psihički razvoj mlade osobe teći, ovisi o mnogo faktora: o naslijeđu, o biološkom i psihodinamskom razvoju, utjecaju okoline.
U
svakodnevnom životu tuga i radost normalne su emocije i treba ih razlikovati
od depresivnog poremećaja. Prolazna depresivna razdoblja pokatkad su reakcija
na praznike ili na obljetnicu i ona sama po sebi nisu bolest, makar osoba
sklona poremećaju raspoloženja može razviti tijekom tih epizoda i sliku
depresije. Društvo je nesklono vjerovati da djeca mogu biti depresivna i
suicidalna, ali ponavljani slučajevi djece koja doživljavaju izrazitu tugu,
iritabilnost, promjene koncentracije, apetita, spavanja, uz suicidalne misli
i beznadnost, potaknuli su interes europskih pedopsihijatara, koji su prvi
put službeno 1971. godine istaknuli potrebe depresivne djece i adolescenata.
Ako se ne liječe, mogu dovesti do neuspjeha u školi, štetne uporabe alkohola
i drugih sredstava ovisnosti, suicida.Klinička depresija više je od «osjećati se tužno» ili «imati loš dan». Razlikuje se od osjećaja boli ili tuge koji se pojavljuje nakon velikog gubitka, poput smrti u obitelji. Depresija kod djece može biti uzrokovana jednim od tri čimbenika: genetike, onoga što se zbiva u životu djeteta te onoga što se zbiva u njegovom tijelu. Obično se radi o kombinaciji dva ili sva tri čimbenika. Da bi dijete postalo depresivno, nešto strašno mora poći po krivu u njegovu životu, nešto se ozbiljno mora događati u njegovom tijelu ili umu, ili pak mora postojati obiteljska anamneza depresije.
Depresija u djece vrlo je slična depresiji u odraslih, uz nekoliko iznimaka. Umjesto depresivnog raspoloženja, djeca će vjerojatnije pokazivati razdražljivo ponašanje. Odrasli najčešće u ničem neće uživati kada su depresivni, dok će djeca uživati u nekim aktivnostima kako god da su depresivna. Takve osjećaje prati niz dodatnih simptoma koji zahvaćaju apetit (smanjen ili povećan), spavanje (nesanica ili pak preveliko spavanje), smanjenje koncentracije, razinu aktivnosti (smanjena ili povećana), osjećaj bezvrijednosti, a u najtežim slučajevima ponavljajuća razmišljanja o smrti, samoubilačke ideje bez plana, ili pak pokušaj ili izvršenje samoubojstva. Neki su fizički simptomi vrlo česti u depresiji, premda nisu jedan od kriterija. Glavobolja je jedan od njih. Oko 10% djece ima jaku glavobolju barem jednom mjesečno.
Distimija je blaža depresija koja nekada traje godinama. Djeca i adolescenti s distimijom često su već tako dugo depresivni da se i ne mogu prisjetiti kako izgleda ne biti depresivan. Ljudi obično misle da je to dio njihove osobnosti. Teško im je udovoljiti, razdražljivi su, sa skoro svim su nezadovoljni, obično imaju manje problema sa spavanjem i tekom nego djeca s velikom depresijom. Znaju uživati u nekim aktivnostima. Ipak su u velikom riziku da dobiju veliki depresivni poremećaj.
Neka će djeca razviti znakove psihoze zajedno s depresijom. Dijete može biti vrlo paranoidno. Može razviti sve vrste bizarnih i neobičnih ideja. To je najozbiljniji tip depresije, ali na sreću vrlo rijedak.
Pedeset posto djece s depresijom također ima poremećaj ponašanja ili opozicijsko prkosni poremećaj. Četrdeset posto djece s depresijom ima anksiozni poremećaj, a 25% djece s depresijom ima poremećaj deficita pažnje. Tada kažemo da se radi o komorbidnoj depresiji. Često će epizoda depresije jenjati, a ostat će nepromijenjen osnovni poremećaj. Neka djeca imaju depresiju samo u jednom godišnjem dobu, obično zimi. To može jako otežavati situaciju u školi jer se poklapa s periodom najvećeg učenja. Oko 3-4% školske djece ima sezonski afektivni poremećaj (SAP).
Dobra je strana dječje depresije što nekada iščezne bez bilo kakvog tretmana. Vjerojatnije je da će se vratiti ako je prva epizoda bila prije 14. godine, ako je došlo do razvoda roditelja u vrijeme depresije ili ako je jedan od roditelja depresivan u isto vrijeme ili boluje od druge psihičke bolesti, te ako dijete živi u obitelji s mnogo konflikata.
Oko 1-2% djece mlađe školske dobi ima depresiju, a 3-4% djece u završnim razredima osnovne škole i početkom srednje škole ima veliki depresivni poremećaj. U većini istraživanja, skoro svi slučajevi depresije u dječjoj dobi imaju još jednu komorbidnu dijagnozu. Za djecu s velikim depresivnim poremećajem sedam je puta vjerojatnije da će pokušati suicid. Oko 22% depresivne djece pokušat će suicid. Glavni način kako se djeca ubijaju ovisi o tome koje im je letalno sredstvo dostupno i o njihovoj kronološkoj dobi. Suicid je četvrti uzrok smrti u dobi od 10 do 14 godina i treći uzrok smrti adolescenata od 15 do 19 godina. Razlozi zašto se djeca i adolescenti pokušavaju ubiti mogu biti pokušaji manipulacije drugima, dobivanje pažnje ili pak «poziv u pomoć». Predvidjeti suicid vrlo je teško, a još ga je teže predvidjeti kod djece i adolescenata. Ako dijete govori da želi umrijeti, to je svakako vrijedno naše pažnje. Možda se ne radi o nečem ozbiljnom, ali najmanje što zahtijeva jest iskren razgovor. Ako dijete pokuša samoubojstvo ili ima plan, treba se pobrinuti da ne ostane samo. Treba ga pažljivo nadzirati. Ako se radi o medicinski ozbiljnim pokušajima, pomoć treba potražiti u bolnici.
Potvrda konačne dijagnoze uključuje pregled neuropedijatra, uz provjeru razine hormona štitnjače, testove urina na psihoaktivne tvari te testove koji isključuju ili potvrđuju neke bolesti koje mogu oponašati depresiju (tumori mozga, epilepsija, migrenska glavobolja, multipla skleroza, infektivna mononukleoza, upalne bolesti crijeva, sistemski lupus, dijabetes mellitus i druge).
Izbor terapije (farmakoterapija, psihoterapijske intervencije s djetetom i obitelji) ovisi o kliničkoj slici, prisutnosti drugih stanja, sigurnosti okruženja u kojem dijete živi, o roditeljskoj podršci i motivaciji za liječenje.
U travnju 2005. godine, potpisani autor proveo je anketno ispitivanje u Službi školske medicine, kojim je obuhvaćeno 213 učenika srednje škole u Omišu: 110 učenika prvih razreda i 103 učenika završnih. Odgovarali su na anonimni upitnik od 10 pitanja, kojim se vrednuje osjećaj depresije. Osjećaj gubitka energije ima 40,1%, a 34,4% ima teškoće s koncentracijom i donošenjem odluka. Osjećaj žalosti i utučenosti ima 31,6%, a sniženo raspoloženje 24,5% anketiranih. Gubitak interesa za uobičajene aktivnosti ima 22,2%, a osjećaj pretjerane krivnje 21,7% ispitanika. Pesimistički razmišlja o budućnosti 19,8% učenika. Smetnje apetita i spavanja ima 16,5%, odnosno 15,6% učenika. O smrti, odnosno samoubojstvu, često razmišlja 9% učenika. Nismo našli razlike u učestalosti potvrdnih odgovora na pojedine depresivne simptome između prvih i završnih razreda, osim na 2 odgovora, u kojima maturanti nešto učestalije navode depresivne tegobe: osjećaj gubitka energije i umor javlja se u gotovo polovine maturanata, prema trećini učenika prvih razreda. Pesimistično razmišljanje o budućnosti također navodi više maturanata, njih 20%, u odnosu na 12,8% prvaša. Učenicima s 4 i više potvrdnih odgovora preporučeno je savjetovanje s liječnikom, da bi se ustanovilo jesu li simptomi zaista pokazatelji depresivnog stanja, kako bi se odredio dalji terapeutski postupak. U toj anketi gotovo petina mladih ima potrebu savjetovanja s liječnikom. Poteškoće za koje nisu potrebni tretmani pedopsihijatra, mogu se uspješno zbrinjavati u polivalentnim savjetovalištima školske medicine. Međutim, 6,1% mladih, koji često razmišljaju o smrti ili samoubojstvu, a imaju još 4 pozitivna odgovora u anketi, smatraju se visokorizičnom skupinom, koja traži psihološku podršku i po potrebi konzultaciju psihijatra.
Alarm roditeljima
Kako procijeniti treba li adolescentu pomoć? Nekoj je djeci doba odrastanja osobito teško, pogotovo ako su izložena dodatnim stresorima, kao što su obiteljski problemi, financijske teškoće, traumatski doživljaj. Ključni je čimbenik rano prepoznavanje krize i pružanje adekvatne pomoći, kako se problemi ne bi produbili. Ako adolescent provodi jako puno vremena sam, izolirajući se od obitelji i prijatelja, ako je došlo do nagle promjene školskog uspjeha te izrazite promjene raspoloženja i velike promjene ponašanja, smanjenog interesa za hobije i bilo koje izvannastavne aktivnosti, potrebno je potražiti pomoć stručnjaka. Svi ti znakovi ne znače nužno da se radi o dubljim problemima, ali su alarm roditelju da uspostavi što bolju komunikaciju s djetetom. Ako razgovori ne rezultiraju boljim odnosom ili se pak roditelju čine preteškima, svakako treba potražiti pomoć stručnjaka. Na raspolaganju su brojne mogućnosti, od stručnih suradnika u školi (psihologa i defektologa), školskog liječnika, dječjeg psihologa, socijalnog radnika do stručnjaka za mentalno zdravlje, pedopsihijatra (čiji je broj u našoj županiji izrazito malen).
Očita je potreba i nužnost uvođenja screeninga na depresiju tijekom školovanja, kao i otvaranja savjetovališta za mlade i njihove roditelje. Ideja o osnivanju centara za mentalno zdravlje, edukacija stručnjaka raznih profila za rad s djecom, specifični programi za djecu dio su planirane reforme u zaštiti mentalnog zdravlja cijele zajednice.
