Negativno emocionalno izražavanje

KAZNA ZA PSOVKU - PSOVKA

Mudrost života ne sastoji se toliko u podizanju što više dobrih navika, koliko u stjecanju što manje loših. Eric Hoffer

Svi narodi, civilizacije i društva, ovisno o njihovu mentalitetu i kulturi, manje ili više upotrebljavaju psovke u izražavanju svoje ljutnje, povrijeđenosti ili nezadovoljstva postupcima onoga na koga se one odnose. Praktično, ljudi posvuda psuju, bez obzira na uzrast, nacionalnost, vjeroispovijest, spol, stupanj obrazovanja, profesiju, društveni položaj, rasu, boju kože i druge razlike. Ne postoji ni jedan narod koji ne psuje. Samo je pitanje mjere. Negdje se psuje izuzetno rijetko, negdje vrlo učestalo i grubo. Psovka je postala uobičajena u socijalnoj komunikaciji, poglavito kad je riječ o skupini dobrih prijatelja i poznanika. Tada se, u nekontroliranom i ležernom razgovoru, upotrijebi mnogo različitih psovki koje često ni najbliži sugovornici koji vode dijalog ne zamjećuju. Jednostavno su se na njih navikli, a budući da nisu usmjerene nekoj osobi, niti ikoga od prisutnih izravno vrijeđaju, nitko i ne pruža otpor, niti reagira na njih. To je jedan od razloga zašto se psovka u društvu jako proširila. Praktično, i svi oni koji ne upozore psovače da je uporaba prostih riječi i psovki u razgovoru kršenje bontona i pravila uljuđena ponašanja, postaju sudionici u širenju, najblaže rečeno, prostačenja, iako tu ima bogohuljenja i psovanja svetinja. Anne Sewel kaže: «Moja doktrina je ova: ako vidimo okrutnost ili zlo koje imamo mogućnost spriječiti, a ne učinimo ništa, učinili smo se sukrivcima.» Mi idemo linijom manjeg otpora i nezamjeranja. Kako smo se navikli na slušanje tog prostačkoga govora, tako ćemo ga prihvatiti, pa i služiti se njime. O psovki i njenoj rasprostranjenosti malo znamo jer nema gotovo nikakvih istraživanja njezine etiologije i fenomenologije, kako u populaciji odraslih, tako ni mladih osoba. Svi pričamo o tom golemom ljudskom zlu, koje je kardinal Bozanić nazvao velikim prokletstvom, a gotovo se ništa ne čini na prevenciji. Djeci savjetujemo da ne psuju, a sami to činimo. Lijepo kaže Maksim Gorki: «Ne možeš propovijedati ljudima ono što sam poričeš.» Kako da dijete posluša savjet oca koji ga zbog psovke kori i pri tome psuje?

Što je psovka

Prema općem religijskom leksikonu (2002) «Psovanje (lat. contumelia), pogrdne riječi upućene nekomu ili nečemu, katkada praćene grdnom gestom. Psovku treba razlikovati od preklinjanja ili kletve (lat. maledictio), verbalnog zazivanja zla na nešto ili na nekoga.» Psovka je svaka uporaba nepristojnih, bogohulnih, prostih i ružnih riječi koje se obično nekomu ili nečemu upućuju u naletu bijesa, gnjeva, u ljutnji ili se rabe kao poštapalice u neuglađenu govoru i priprostoj komunikaciji među ljudima.To je izuzetno ružna navika i još ružnije emocionalno reagiranje na neki izazov, neuspjeh, uvredu…, ali i poštapalica u svakodnevnom razgovoru. Prema Aniću, psovke su «nepristojne riječi koje se komu upućuju u gnjevu, kojima se što izvrgava ruglu ili koje se upotrebljavaju kao poštapalice u neuglađenom razgovoru.» Psiholog Josip Burušić kaže: «Psovanje je negativno emocionalno ponašanje. To je pomanjkanje emocionalne inteligencije.» On drži da ljudi psuju onda kad ne znaju na prikladan način upravljati vlastitim negativnim emocijama. Psovka je agresivan, neuljuđen govor, pokazatelj niske kulturne razine i bezobraznosti prema drugim osobama. To je uvijek uvreda onoga kome je upućena, može biti i kletva, psovačko, prostačko iživljavanje na žrtvi, nepristojan govorni čin itd. Često se psovka i kletva poistovjećuju, ali među njima postoji bitna razlika. Naime, psovka je izravno vrijeđanje, i to već činom izričaja, a kletva je želja da koga snađe zlo. Kleti znači poželjeti komu zlo, propast, nesreću, smrt… «Dabogda ti kuća izgorjela», «Dabogda vrat slomio», dabogda ovo, dabogda ono… I kletva i psovka izriču se s velikim gnjevom, gorčinom, bijesom, mržnjom, osvetoljubivošću i agresivnim emocionalnim nabojem. Čovjek psovkom, pogrdnim i prostim riječima izražava nezadovoljstvo prema onome kojemu ih upućuje, ali, ujedno, pokazuje nisku razinu svojih moralnih, socijalnih i kulturnih kvaliteta i vrijednosti.

Zašto ljudi psuju

Prema Hrvatskom leksikonu (1997.): «Po podrijetlu, psovke su izvedenice preklinjanja, ali lišene vjere u zlobne posljedice govornog čina. U tom smislu čini se da u stara vremena (prije I. svjetskog rata) u Hrvatskoj ne postoje drastične psovke, nego se javljaju pod utjecajem istoka.» Strah je nerijetko uzrokom psovki. Agresivnim i drskim psovkama kukavica pokušava pokazati protivniku svoju «nadmoć» i odlučnost da će svakomu tko ga napadne pokazati svoju snagu. Tu je psovka oblik obrane i zavaravanje nasilnika, koji obično odustaje od svojih agresivnih namjera. Psovka je ružna navika koja vrijeđa sve koji je čuju ili izgovore. Umjesto riječi blagoslova u našim domovima i školama, na našim igralištima i ulicama, razne psovke i prostote svake vrste postaju sveprisutnom pojavom…. I, ono što je znatno bolnije i zabrinjavajuće, psovka se sve češće čuje i iz «nevinih dječjih usta» - rekao je kardinal Bozanić na Cvjetnicu, osuđujući psovku kao «zlo kojim su zatrovani stari i mladi, obrazovani i neuki». Muškarci su brojniji od žena među psovačima, a u govoru podjednako zločesto, s istom žestinom vrijeđaju i ponižavaju žrtvu. I kao žrtve psovki, približno isto emocionalno reagiraju: odgovore jednakim psovačkim žarom, uz koji muškarci primijene malo više fizičke, a žene verbalne agresije. Žrtve i psovači mogu biti odrasle muške i ženske osobe, tinejdžeri i/ili djeca.

Uzorom protiv psovke

Psovka je pustila preduboko korijenje i teško ju je iskorijeniti. Teško je, ali ne i nemoguće, svesti ju barem u podnošljive okvire. Ona se stoljećima i tisućljećima formirala, pa je iluzorno očekivati da se brzo suzbije nekom akcijom, ma kako ona bila stručno organizirana i znalački provedena. Kada nije uništena primjenom smrtne kazne, sigurno neće biti ni prijetnjom Božjom, silom i drugim represivnim mjerama. Po mome sudu, širenje psovke moguće je zaustaviti i spriječiti, a zatim postupno svesti na minimum, u neke prihvatljive okvire, jedino primjenom dugoročnih odgojnih mjera, razvojem svijesti i uvjerenja da je psovka zlo koje truje dušu i uništava dostojanstvo čovjeka. Odgoj i osobni uzori onih koji aktivno promoviraju i sustavno provode prevenciju, suzbijanje i sprečavanje psovke, najdjelotvornije su oružje u borbi protiv te pošasti. Žu Ber kaže: »Nema ništa gorega od dobrog savjeta popraćenog lošim primjerom. Dakle, da bi bili uvjerljivi, ponajprije psovku trebaju izbaciti protagonisti, inicijatori i nositelji te plemenite ideje i akcije.» «Govor je ogledalo duše; čovjek koji govori također», tvrdi Publije Sirus. Osobe u čijem govoru nema psovke imaju moralnu snagu koja može uništiti psovku i djelovati na ljude da se odluče na samooduku od psovanja, a kad to postignu, bit će uzor koji će slijediti i drugi. Tako će se postupno smanjivati broj psovača, a povećavati broj onih koji su se oslobodili te pošasti. Do sada je osuđivan čovjek koji psuje, a ne psovka, pa se on opirao, koristeći psovku kojom se jedino znao braniti. Osudom psovke, on nije ugrožen. Prisjetit će se situacija u kojima je bio posramljen zbog psovke pa će ne samo prihvatiti samooduku, nego i slijediti uzore svojih učitelja.

Mr.sc. Ivica Stanić