Tjelesni odgoj i adolescenti

VJEŽBANJE U KAFIĆU

Unatoč tome što se posljednjih godina sve više ulaže u promociju tjelesne aktivnosti kao faktora zdravlja, svjedoci smo kako tjelesna aktivnost opada s godinama, osobito kod mladih.

Razmišljajući o ovoj temi, sjetim se mog adolescenta kada je krenuo u prvi razred srednje škole. Bili smo ponosni na petice našeg «genijalca», a onda je jednog dana došao ljut jer je dobio čistu jedinicu iz tjelesnog odgoja za koju, naravno, on nije bio kriv jer samo nije mogao napraviti ni minimum «trbušnjaka»! Tražio je našu potporu i osudu takvog profesora, a kako to nije dobio, počeo je dnevno vježbati i bio neobično ponosan na sve bolje ocjene iz tjelesnog!

Kvari mi prosjek ocjena

Nažalost, mnogi će roditelji u sličnoj situaciji potražiti liječničku «pomoć» u obliku ispričnice, odnosno oslobađanja od vježbanja, ili će se žaliti u školi na takav postupak nastavnika. Time će, zapravo, podržati krivi stav prema vježbanju, kao prirodnoj ljudskoj potrebi u očuvanju psihofizičkog zdravlja. Oni to često čine nesvjesno, potičući sjedilački način života svoje djece već od najranijeg djetinjstva: prevozeći ih automobilom do obližnjeg vrtića ili škole, čak do sportske dvorane, dopuštajući im gledanje TV-programa bez ograničenja ili igranje kompjutorskih igrica.. Ako u obitelji izostane i dobar primjer u poticanju i vrednovanju tjelesnih aktivnosti, ubrzo će za učenika postati prava «tlaka» i ona dva sata tjedno tjelesnog vježbanja predviđenog nastavnim programom. To se osobito odnosi na srednjoškolce, koji su uz to kritički usmjereni prema postupcima odraslih, pa i svojih nastavnika. Ulaskom u srednju školu, slobodno vrijeme učenika postaje sve kraće, a učenje zahtijeva sve veći broj sati sjedenja. Djeca i roditelji smatraju tjelesnu i zdravstvenu kulturu (TZK) većinom kao «nevažan» predmet, koji utječe na ocjenu srednjoškolaca i zato ga vrlo često nastoje izbjeći ako im ocjena ne odgovara . Rezultat nije samo ocjena iz TZK, već nerazmjer u razvoju motorike sa standardima nastavnog programa TZK po dobi i spolu. Sadašnji nastavni program nema velikih mogućnosti individualizacije, osim za učenike s kroničnim oštećenjem zdravlja, kojima se određuje prilagođeni nastavni program TZK. Ostali znaju koliko krugova moraju istrčati, koliko sklekova ili «trbušnjaka» odraditi da bi zaradili dovoljnu ili odličnu ocjenu. Takav nerazmjer mogućnosti i zahtjeva često rezultira povredama i izbjegavanjem nastave jer se zna da se zadano ne može odraditi, a time se izbjegavaju i negativni komentari vršnjaka, na koje su mladi izrazito osjetljivi.

Tjelesni kvari frizuru

Adolescenti su na to posebno osjetljivi pa polaskom u srednju školu «bijeg» od TZK poprima veće razmjere i dobiva veću psihičku dimenziju. Teško se presvlačiti u pretrpanoj, neadekvatnoj svlačionici, a misliti da si predebeo ili premršav, ili pred svima dignuti ruku jer danas ne možeš vježbati zbog prejake mjesečnice, ili se ne moći istuširati nakon vježbanja, pa se znojan, pokvarene frizure vratiti na nastavu i imati dojam da svi to vide i osjećaju! Lakše je odšetati sa sata i otići u obližnji «kafić na cugu» s istomišljenicima, a za ispričnicu će se već nekako snaći! »Ionako je tjelesni u školi bez veze, dosadan, naporan, mučan, pa ako baš želim vježbati ići ću sam u teretanu ili na fitnes! Kvari mi prosjek ocjena!» To su neka razmišljanja srednjoškolaca o tom predmetu. Ta kratka percepcija iz pozicije adolescenta oslikava i objektivno loše uvjete za vježbanje u našim srednjim školama, kojima često nedostaje sportska dvorana, vanjska su igrališta neodržavana, često improvizirana, svlačionice su skučene i neopremljene sanitarnim čvorovima, a ako uvjeti i postoje, opterećenost satnice stručnim predmetima svrstava fizičku aktivnost u nižerazredni predmet. Zato je i razumljiv odnos učenika prema TZK. Nastavnicima TZK predstoji puno pedagoškog rada i umijeća kako bi učenike poticali ne samo na vježbanje na satu, već stvorili naviku i potrebu svakodnevne umjerene tjelesne aktivnosti u trajanju od najmanje 60 minuta, kao važan preduvjet u očuvanju zdravlja i prevenciji društveno neprihvatljivog ponašanja. Satovi tjelesnog ne smiju biti prilagođeni sportskim talentima, a da su onima prosječnima dosadni, a za premršave, predebele, preslabe i sl. da su prava noćna mora. Ona djeca koja sjede pored sportskog terena trebala bi biti zanimljiva nastavnicima i izazov za njih kako da ih uvuku u zdravu zonu kretanja, kako bi generaciju sjedilaca naučili da se ostatak svoga života brinu za svoju kondiciju.

I ples je vježba

Mladi će takav stil života prihvatiti samo ako osjete društvenu klimu - modu za koju su oni naročito osjetljivi, ako se dobro osjećaju i ako su sa svojim vršnjacima. Zato je vrlo dobro primljen pilot program uvođenja plesa u nastavu TZK srednjih škola. Organizacija međuškolskih natjecanja u grupnim sportovima odličan je motiv za redovito vježbanje na satu zbog što bolje pripreme, kao i vrednovanje uspjeha na natjecanjima. Organiziranje grupa za podršku - navijanje, stvorit će prostor za manju tjelesnu aktivnost onih učenika koji nisu fizički spremni za natjecanje, ali će na taj način sudjelovati i imati jak osjećaj pripadnosti grupi. Na taj način neće biti samo pasivni promatrači, frustrirani, odbačeni, često agresivni navijači, što ima važnu odgojnu ulogu. No, sve će ostati samo nedostižan cilj ako se uloga prepusti samo školi i nastavnicima. Bez široke društvene podrške, stvaranja boljih uvjeta u školama, povećanjem tjednog broja sati vježbanja i idividualiziranog pristupa u nastavi TZK, poštujući različitosti u psihofizičkim sposobnostima svakog učenika, ne možemo očekivati bitne pomake. Ovu generaciju mladih čekaju ozbiljni zdravstveni izazovi i zato mi moramo biti brži i bolji za njihovu dobrobit.

Mirjana Malović-Bolf, dr.med. Vlasta Kosanović, dr.med.