Prepoznavanje i razvijanje darovitosti kod djece
 
LUMENI U POTICAJNOM OKRUŽENJU
 
«Svako je ljudsko biće u svojem pojavnom obliku i po svojoj psihotjelesnoj konstrukciji unikat. Čak ni jednojajčani blizanci, koji su začeti na istoj genetskoj matrici, nisu istovjetna bića iako su, dakako, sličniji nego obična braća ili, pogotovo, dalji srodnici. Mogli bismo samo pretpostaviti da bi možebitni ljudski klon bio svojevrsna kopija svojega originala. No, postoji realna činjenica da među ljudima postoje značajne individualne razlike i da sam pojedinac mijenja osobine tijekom svojega razvoja u različitim kvantitativnim i kvalitativnim varijacijama. Isto tako je i činjenica da ima pojedinaca koji u jednakim okolnostima mogu obavljati određene aktivnosti izrazito brže, bolje i originalnije nego drugi, pa onda takve osobe nazivamo nadarenima, odnosno darovitima ili talentiranima.» ( I. Koren )
 
 
Neosporna je činjenica da su darovita djeca svuda oko nas i da u sebi kriju neslućene potencijale koji bi mogli uroditi nevjerojatnim produktima ako se na vrijeme identificiraju i pravilno usmjeravaju. Od velikog su značenja svi faktori koji imaju utjecaj na život nadarenog pojedinca, od obitelji, vrtića (škole) do različitih drugih faktora. Oni moraju koordinirano i planski djelovati da bi zaista stvorili poticajnu okolinu u svim segmentima djetetova života, kako unutar obitelji tako i unutar organiziranog odgojno - obrazovnog procesa u vrtiću (školi) i različitim drugim aktivnostima u koje je dijete uključeno. Svakako treba naglasiti važnost ranog detektiranja. Prva je stepenica obitelj, koja treba stvoriti poticajnu atmosferu. Kako takva djeca znaju biti «naporna», jer stalno nešto zapitkuju i traže, te često i «problematična i teška» za odgoj, i roditeljima je potrebno određeno znanje što i kako s takvom djecom. Iako se dijete rađa s visokim intelektualnim potencijalom, ne bira obitelj. Stoga je važno da sredina prepozna njegove mogućnosti i omogući mu razvoj, a nikad nije prerano početi se baviti darovitim djetetom.
 
 
Što je darovitost
 
Govoreći o darovitosti, glavno je pitanje što je zapravo darovitost. Ne postoji jedan odgovor, već različiti odgovori koji razmatraju mnogobrojne uvjete, kao što su: vrijeme njenog javljanja (darovito dijete – odrasli stvaralac), karakteristike ponašanja ili predviđanje budućeg ponašanja (stvaralaštvo – potencijalna darovitost), vrsta ponašanja (opće sposobnosti – specifične sposobnosti) itd.
Prema definiciji višestruke darovitosti, darovita su i talentirana ona djeca koja su od stručne osobe identificirana kao naročito sposobna za velika postignuća, koja bi mogla realizirati svoje mogućnosti i ostvariti maksimalan doprinos za sebe i za društvo. Među djecu koja su sposobna za visoka postignuća pripadaju ona koja pokazuju postignuće ili potencijalnu sposobnost u sljedećim područjima (pojedinačno ili u kombinaciji):
1. opća intelektualna sposobnost,
2. specifične sposobnosti za pojedino znanstveno područje,
3. kreativno i produktivno mišljenje,
4. sposobnosti rukovođenja,
5. specifične sposobnosti za pojedino umjetničko područje,
6. psihomotorne sposobnosti (ples, sport itd.).
 
 
PREPOZNAVANJE I IDENTIFIKACIJA DAROVITIH
 
Uočavanje znakova sposobnosti najznačajnija je početna stepenica u brizi za razvoj darovitih, a tu možemo razlikovati nekoliko oblika ili stupnjeva angažiranosti okoline koji imaju različite utjecaje na razvoj darovitosti.
1. Opažanje znakova darovitosti započinju roditelji, već u prvoj godini života. Oni kod svog djeteta mogu opaziti da naročito živahno reagira na neke karakteristike okoline (zvuk, boju, oblik, socijalne situacije).
2. Prepoznavanje znakova darovitosti pretpostavlja prevođenje znakova mogućih visokih sposobnosti u signale za akciju. «bavljenje» djetetom, sustavno i planirano, obogaćivanje dječjeg iskustva te organiziranje sve složenijih obrazovnih situacija u skladu s rastućim mogućnostima djeteta.
3. Identifikacija je stručno utvrđivanje da li su opaženi i prepoznati signali doista znakovi razvijenije sposobnosti.
4. Označavanje ili etiketiranje obično je popratna posljedica identifikacije, jer identifikacijom utvrđena karakteristika («darovit» ili «nedarovit») svrstava pojedinca u jednu od kategorija stereotipnih karakteristika.
 
 
RAZVOJ DAROVITOSTI
 
Razvoj darovitosti kod pojedinca složen je proces u kojem je teško navesti sve utjecaje, ali se može reći da dominantnu, odnosno najvažniju ulogu imaju obitelj, škola i sam pojedinac.
 
 
Utjecaj obitelji
 
U općem razvoju, a posebice u razvoju darovite djece, veliku važnost imaju roditelji. Efikasna obiteljska okolina mora zadovoljiti četiri osnovne potrebe darovitog djeteta:
-potrebu za ljubavlju i sigurnošću,
-potrebu za novim iskustvima,
-potrebu za postizanjem uspjeha,
-potrebu za osjećajem odgovornosti i nezavisnosti.
Izostane li koja od navedenih potreba, stvaralačke sposobnosti neće se moći iskoristiti.
U fazi razvoja stvaralačkih sposobnosti roditelji imaju veliku odgovornost da stvore motivirajuću okolinu za učenje.
Za to je nužno da roditelji pokazuju:
1. emocionalnu toplinu i samopouzdanje,
2. pozitivne stavove prema učenju, obrazovanju, znanju,
3. visoka očekivanja od sebe i svoje djece,
4. interes za uspjeh djeteta (prate razvoj i rezultate, pokazuju poštovanje za trud i uspjeh djeteta, ohrabruju, ispravljaju, nude pomoć),
5. demokratske, ali jasne metode discipliniranja (zahtjevi su u obliku logičkih objašnjenja, dosljedni u traženju da se zahtjevi poštuju; mjere discipliniranja su blage, nikad fizičko kažnjavanje).
Od specifičnih «obrazovnih» postupaka čini se da su najefikasniji:
-čitanje: često čitanje djetetu, zajedničko čitanje i zajedničko traženje informacija iz knjiga, časopisa, mapa, novina; upoznavanje s knjigama kao izvorima informacija; omogućavanje dostupa knjigama;
-razgovor: odgovaranje na pitanja (uz povremeno zajedničko traženje odgovora iz različitih izvora), uključivanje djece u konverzaciju odraslih za vrijeme zajedničkih obroka, aktivnosti i sl.; aktivno širenje dječjeg rječnika: pronalaženje smisla, značenja, primjera u imenima stvari i akcija, traženje sinonima; izgrađivanje kvalitetnih pojmova kod djece;
-zajedničke aktivnosti: odlaženje u kino, kazalište, izložbe, zoološki vrt, muzeje, sportske priredbe – uz razgovor, komentiranje i reproduciranje doživljaja nakon povratka kući; započinjanje nove aktivnosti na osnovi razrade doživljenog i sl.
Također, efikasni roditeljski angažman nije sama količina zajednički provedenog vremena, nego stil. Osnovni stil podučavanja, koji je karakterističan za roditelje darovite djece, jest stavljanje težišta na inicijativu i aktivnost djeteta (primjer: postepeno učenje čitanja).
 
 
Utjecaj vrtića, škole i nastavnika
 
Osim roditelja, u tijeku razvoja darovitosti značajnu ulogu imaju odgajatelji, učitelji, nastavnici i opće karakteristike odgojno-obrazovne ustanove.
Kod razmatranja uloge nastavnika u razvoju darovitosti, moramo razlikovati nekoliko značenja riječi nastavnik:
1. nastavnik kao stvaralac atmosfere pogodne za razvoj darovitosti,
2. nastavnik – roditelj,
3. nastavnik – obrazovatelj darovitih,
4. nastavnik – mentor.
1. Nastavnik kao stvaralac atmosfere pogodne za razvoj darovitosti
Elementi nastavne atmosfere koji povoljno utječu na darovitost:
-omogućiti učenicima slobodu i ohrabrivati ih u samostalnom mišljenju i postupcima,
-omogućiti zadovoljavanje radoznalosti i njeno dalje razvijanje,
-omogućiti svladavanje osnovnih znanja i vještina,
-omogućiti i osigurati ponavljanje radi potpunog usvajanja osnovnih znanja i vještina,
-poticati i nagrađivati divergentno mišljenje, maštu i perceptivno predočavanje. 2. Nastavnik – roditelj
Osnovni je zadatak nastavnika-roditelja aktivna briga o darovitosti. Njegova je uloga preuzimanje onog dijela aktivnosti koji kod darovite djece poduzimaju roditelji u ranijem razvojnom razdoblju: opažanje signala darovitosti i započinjanje procesa njenog svjesnog razvijanja.
3. Nastavnik – obrazovatelj darovitih
U toj fazi maksimalno je zastupljeno samo obrazovanje opće darovitosti. On već dobiva identificiranu djecu i s njima organizira rad po nekom unaprijed osmišljenom programu.
4. Nastavnik - mentor
To je stručnjak u svom području te poznaje procese razvoja motivacije i vrlo ih vješto primjenjuje. Njegova je uloga vođenje darovitog pojedinca u svladavanju sve složenijih vještina i usvajanju sve apstraktnijih oblika reprezentacije znanja.
 
 
Uloga pojedinca
 
Do sada smo najveću ulogu pri stvaranju darovitog pojedinca pripisivali okolini. Međutim, uloga samog djeteta nedovoljno se razumije pa se zbog toga i neopravdano zanemaruje.

Za prepoznavanje i razvijanje darovitosti za određena područja važna je prije svega obitelj, a da ne spominjemo neosporno najvažniju ulogu škole, tj. učitelja koji će takvo dijete prepoznati i znati na koji način raditi s njime i dalje razvijati tu darovitost. Iako je glede brige o darovitoj djeci zakonski sve uređeno, u stvarnosti to ne funkcionira. U praksi nema programa odgoja i obrazovanja kojim bi se sustavno djelovalo i radilo s nadarenom djecom, od predškolskih ustanova, osnovnih i srednjih škola pa sve do fakulteta. U nekim zapadnim zemljama roditelje educiraju da prate svoje darovito dijete; kod nas se nešto počelo raditi na edukaciji odgojno - obrazovnih djelatnika.
 
 
Nevenka Vlah, dipl. učiteljica