Školovanje djece s oštećenjem vida
Kad je ploča predaleko
Odgoj
i obrazovanje djece s oštećenjima vida, a bez drugih utjecajnih teškoća
u razvoju, u redovnim osnovnim školama - pravo je djeteta zagarantirano
važećim Zakonom o osnovnom školstvu i pravilnicima vezanima uz Zakon.Kada se govori o djeci i odraslim osobama s oštećenjem vida, misli se na ljude koji vizualno funkcioniraju na razini slabovidnosti, odnosno sljepoće.
Slabovidna su ona djeca čija je preostala vidna oštrina na boljem oku, uz najbolju moguću korekciju, 5-40% prema hrvatskim kriterijima, dok se prema međunarodnim kriterijima slabovidnima smatraju svi oni ljudi čija preostala vidna oštrina na boljem oku, uz najbolju moguću korekciju, iznosi 10- 40%. Slijepim se osobama smatraju svi ljudi čija preostala vidna oštrina iznosi 0- 5% po hrvatskim, odnosno do 10% po međunarodnim kriterijima.
Uz sniženu vidnu oštrinu, kriterij po kojem se određuje postojanje oštećenja vida jest i vidno polje, pa su prema tome slijepi ljudi svi oni čija preostala vidna oštrina iznosi do 20%, ali uz suženo vidno polje na 20o, te oni čija vidna oštrina može biti i neoštećena, ali im je vidno polje koncentrično suženo na 5-10o oko centralne fiksacijske točke.
Rečeni kriteriji oštećenja i klasifikacije oštećenja vida medicinski su kriteriji, ali postoje i drugi, npr. pedagoški kriterij, koji je vrlo bitan kada je riječ o školovanju djece s oštećenjem vida. U pedagoškom smislu, slijepim se učenikom smatra onaj koji ne može čitati tisak ispod veličine J8, što odgovara veličini fonta Times New Roman 20 na osobnom računalu. Učenik koji ne može pročitati veličinu tiska manju od rečene, bez obzira na to što o preostaloj vidnoj oštrini kažu liječnički nalazi, kao osnovno pismo treba koristiti Brailleovo pismo i smatra se pedagoški slijepim učenikom.
Budući
da se o slabovidnima redovno vrlo malo zna, u ovome će tekstu najprije biti
govora o slabovidnim ljudima te o njihovom vizualnom i općem funkcioniranju.Upravo zbog naglašene niske razine informiranosti o stanju slabovidnosti, pri upisu slabovidnog učenika u prvi razred u pravilu nema teškoća niti pružanja otpora od strane škole u koju se slabovidni učenik upisuje. Ponekad čak niti roditelji ne znaju da im je dijete slabovidno, i to ne zato što ne žele znati ili negiraju problem, nego jednostavno ne znaju što je to slabovidnost. Problem je otežan time što slabovidnost redovno prate neke zablude koje su u jednakoj mjeri prisutne kod roditelja, učitelja i svih ostalih. Najčešće su zablude vezane uz slabovidnost:
1) Slabovidni ljudi nose naočale ili kontaktne leće jer se radi o velikoj dioptriji. Ljudi koji ne vide dobro, sami bi trebali za to snositi odgovornost jer ne koriste optička pomagala.
Istina je da dioptrija često prati neke dijagnoze slabovidnosti i da ona može biti korigirana optičkim pomagalima, ali ne postoji takvo optičko pomagalo koje će slabovidnoj osobi omogućiti izoštravanje vidne oštrine iznad 40%. Neki slabovidni ljudi, uz slabovidnost nemaju dioptriju niti drugu anomaliju koja može biti korigirana nošenjem naočala ili kontaktnih leća. Stoga im ne pomažu nikakvi dobronamjerni savjeti da posjete optičara, jer im niti on ne može pomoći.
2) Ako je prva zabluda prevladana, nailazi se na sljedeću s kojom se slabovidni učenici dosta često susreću: Slabovidnima obvezno treba povećati tekst.
Iako uvećani tekst kod nekih osnovnih dijagnoza, koje za posljedicu imaju slabovidnost, uistinu pomaže, ako dijete ima suženo vidno polje, povećanjem teksta njegovo se osjetilo vida, koje je već samo po sebi sukcesivno (dok je kod ljudi s neoštećenim vidom simultano), čini sukcesivnim u još većoj mjeri, te mu je vizualna percepcija još više otežana. Uvećani tekst također ne mora pomoći djetetu koje ima ispad u vidnom polju, budući da se taj mutni dio, povećanjem vizualnog materijala, još više povećava.
3) Slabovidnima je potrebno jače lokalno osvjetljenje. Postoje neke osnovne dijagnoze oštećenja vida u čijoj je kliničkoj slici izrazita fotofobija. Slično je i s jakim kontrastom između prvog plana i pozadine. Jak kontrast najčešće je potreban, ali ako dijete kaže da mu smeta, treba mu vjerovati.
4) Vid slabovidnih i osoba s neoštećenim vidom jednak je, ali slabovidni vide samo malo «slabije». Istina je, međutim, da se vizualno percipiranje slabovidnih kvalitativno i kvantitativno razlikuje od percipiranja ljudi s neoštećenim vidom, a razlike se mogu odnositi na percepciju prostora, dubinski vid, percepciju boja, vrijeme potrebno za percipiranje, smjer u kojem najbolje vide, potrebnu količinu svjetlosti itd.
5) Sa slabovidnima je lakše raditi nego sa slijepima jer oni ipak vide. To nije točno, jer za svakog pojedinog slabovidnog učenika treba odrediti u kojim uvjetima najbolje vidi, u koje doba dana najbolje vidi, koliko dugo smije intenzivno koristiti vid, kada mu je potreban odmor i u kojem trajanju, te posebno paziti na promjene u ponašanju kod rješavanja vizualnih zadataka. Ne postoje dva slabovidna čovjeka koji vide jednako, koliko god bili slični po osnovnoj dijagnozi, intelektualnom statusu, dobi, socijalnom statusu i drugim važnim čimbenicima.
Također treba znati da učenik često ne može i ne zna sam upozoriti na to da mu uvjeti gledanja ne odgovaraju. Naime, ako je oštećenje prirođeno, on ne zna kako vide ljudi s neoštećenim vidom i ne može znati što se mu se događa kada više ne može uspješno rješavati zadatke.
6) Vid se troši od upotrebe.
Istina je da do opadanja vizualnih sposobnosti dolazi od progresivnih bolesti, ali dijete treba uvijek poticati da koristi preostali vid, uvježbavati ga za korištenje rezidualnog vida te mu osigurati povoljne uvjete za optimalno vizualno funkcioniranje.
I. učitelj zna da je u njegovom razrednom odjelu slabovidno dijete,
II. upisni postupak je prošao, dijete je upisano bez rješenja, učitelj, a možda ni roditelj ne znaju da je dijete slabovidno.
U prvom slučaju, zadatak je učitelja ustanoviti koji su optimalni uvjeti za djetetovo vizualno funkcioniranje, pa prema tome prilagoditi metode rada s tim djetetom. Pritom promatra dijete i postavlja si sljedeća pitanja:
- u kojem smjeru dijete najbolje vidi,
- na kojoj udaljenosti dijete najbolje vidi i može li odrediti udaljenost predmeta,
- pod kakvim osvjetljenjem dijete najbolje vidi,
- vidi li bolje velike ili male predmete, odnosno, za kojima češće poseže prilikom igre ili kada se nalaze na radnoj površini,
- odgovara li djetetu jak kontrast između prvog plana i pozadine,
- u koje doba dana najbolje vidi, što se može vrlo lako zaključiti usporedbom djetetova rukopisa u prvim i kasnijim satima nastave.
Prema zaključcima dobivenim na temelju odgovora na postavljena pitanja, učitelj će individualizirati postupke prema slabovidnom učeniku i prilagoditi mu metode i oblike rada.
Drugi slučaj, dakle da je učenik prošao upisni postupak, a nitko nije opazio oštećenje vida na nivou slabovidnosti, nije toliko rijedak kako se u prvom trenutku može činiti. Koliko god se često neuspjeh na testiranju za prvi razred može pripisati nekim drugim teškoćama, toliko se često događa i da slabovidno dijete, koje ima vrlo mali ostatak vida, riješi testove izuzetno dobro, čak i bolje nego druga testirana djeca. Iako impresivno, to ne čudi jako, jer ima djece koja, upravo zato što ne vide dobro, više paze na vizualnim zadacima (naravno, uz uvjet netaknutih sposobnosti pažnje i koncentracije, koje u ovom slučaju imaju čak i značajniju ulogu od intelektualnog statusa), ali tu se treba zapitati u kojem je položaju dijete držalo glavu i tijelo dok je rješavalo zadatke, koliko je puta okrenulo papir i u kojem ga je položaju držalo te koliko je bilo umorno nakon testiranja (je li imalo glavobolje i niz drugih stvari koje ispitivač ne može znati). U svakom slučaju, već u prvom polugodištu prvog razreda većina slabovidne neidentificirane djece dobije epitete, kao što su: spor, neuredan, nemiran, stalno ide do ploče, zapitkuje druge, lijen, ne pazi, stalno ponavlja iste greške, nespretan, sudara se s drugima, većinu sadržaja ne prepiše s ploče iako ima dovoljno vremena, ali dobro prepiše ako mu učiteljica napiše u bilježnicu, neorganiziran na papiru, nikada ne sjedi «lijepo» kao druga djeca, piše po sluhu umjesto onako kako je napisano na ploči, ne razumije red i niz itd.
Univerzalne primjere prilagodbe metoda i nastavnog materijala za slabovidnog učenika teško je dati, jer ne postoje dva slabovidna učenika koji vide jednako. Dakle, radi se prema onome za što se opazi da učeniku odgovara. U svakom slučaju, pri pisanju na ploči treba nastojati pisati u razini očiju, treba eliminirati upotrebu grafo-folije, barem za tog učenika, a u prvom je razredu važno davati slabovidnom učeniku, pogotovo onome koji ima vrlo mali ostatak vida, taktilne analoge onoga što se radi (svakog slova, svake brojke, svakog geometrijskog lika), čak i kada učenik zna vizualno identificirati sadržaj. To će mu, prije svega, biti dobra priprema za uporabu taktilnih prikaza sadržaja koji su mu nepoznati, a i valja znati da vizualna i taktilno-kinestetička percepcija kod djeteta s malim ostatkom vida često nisu ujednačene. Dijete možda vizualno prepoznaje neki sadržaj, ali ga vidi drukčije nego osoba neoštećena vida, a u grafičkoj reprodukciji češće uči pokret nego sliku.
Za
razliku od upisivanja slabovidnog djeteta u školu, upisivanje slijepog djeteta
u prvi razred redovne osnovne škole praćeno je nizom problema, odbijanja,
strahova i predrasuda.Budući da na kraju ipak «pobijedi» djetetovo, zakonom zagarantirano, pravo na školovanje u uvjetima potpune edukacijske integracije, i uvijek se nađe škola koja je voljna upisati slijepo dijete, u radu s tim učenikom treba paziti na sljedeće:
- U pravilu se, prije provođenja upisnog postupka, pa čak i prije predbilježbi za školu, zna da će slijepo dijete biti upisano. Dobro je da se budući učitelj toga djeteta, prije svega, raspita koji udžbenici na brajici postoje, i da izabere te udžbenike za prvi razred čime će olakšati rad sebi i djetetu.
- Nekoliko dana prije početka nastave, učitelj može pozvati dijete i roditelja u školu da bi budući učenik u miru upoznao školsku zgradu, učionicu, svoje mjesto, sanitarni čvor te da bi ih mogao i sam pronaći kada počne nastava.
- Prostorije u školi, a u prvom razredu se to odnosi samo na one koje učenik koristi, treba označiti na brajici, budući da će slijepi učenik prije polaska u prvi razred već znati brajicu. To je sastavni dio specifične pripreme za školu bez koje učenik u toj nastavnoj godini ne bi trebao biti upisan.
- Slijepi učenik u školi treba imati pisaći stroj za Brailleovo pismo, a kasnije i geometrijski pribor za slijepe te sve ostalo što mu je potrebno za praćenje nastavnog procesa.
- Iako učitelji pripremaju nastavni materijal na Brailleovom pismu, često će roditelj biti prepisivač i imati bolje ideje pa zato s njim treba uspostaviti kvalitetnu suradnju.
- Ako se razgovara o sadržaju slike, slijepom učeniku treba ponuditi konkretni materijal prikazan na slici, ili za njega pripremiti taktilnu sliku.
- U početku školovanja, slijepom djetetu često neće biti jasno što se događa u razredu. ako mu nitko o tome ne govori. Npr., ako učitelj nešto piše na ploči, treba glasno govoriti o čemu se radi. Iako učitelj za slijepog učenika ima poseban materijal za prepisivanje, a dijete će čuti što se događa, ono neće znati događa li se u razredu nešto važno ako mu se ne kaže,
- Slijepom se učeniku uvijek treba obraćati njegovim imenom, a u razgovoru s njime treba izbaciti izraze poput «ovdje», «tamo» itd: Umjesto toga treba koristiti «ispred tebe», «iza tebe» itd.
- Na satovima tjelesne kulture slijepi učenik može biti model pomoću kojeg učitelj pokazuje vježbu. Na taj će način i drugi učenici i on sam naučiti pokret.
U
prvom razredu treba inzistirati na tome da dijete radi sve ono što rade
i druga djeca, uključujući i jednostavne grafomotoričke vježbe vođenjem
djetetove ruke ili u šabloni. Prvo, time će djetetu biti jasno što drugi
rade, a i dobra je predvježba za učenje pisanja crnog tiska, što će učenik
kasnije u životu svakako morati svladati. U starijim razredima to ne treba
raditi, ali u prvom razredu u pravilu dijete želi raditi sve što rade i
druga djeca, pri čemu nije bitan rezultat nego proces rada.Kada planira nastavu, učitelj se treba zapitati koji su sadržaji slijepom učeniku poznati, budući da ipak živi u uvjetima senzorne deprivacije, da ne bi došlo do situacija u kojima dijete ne razumije o čemu se govori. Npr., ako učitelj temelji čitav nastavni sat na promatranju ponašanja kukaca na stablu izvan učionice, na tom satu postupke sa slijepim djetetom valja individualizirati, jer su mu izgled, let i ponašanje kukca, pa čak i visina stabla, nedostupni s obzirom na njegova osjetila.
Budući da u integraciji slijepog djeteta u uvjete potpune edukacijske integracije sudjeluju i njegovi suučenici u razredu, dobro je podučiti ostalu djecu kako prilagoditi njihove igre slijepom prijatelju. Neke su od mogućnosti: dodavanje zvučnom loptom umjesto onom koja ne proizvodi zvuk, pljeskanje rukama dok trče da bi slijepo dijete moglo znati gdje su (uz obveznu napomenu da izbjegavaju prepreke ako je zadatak slijepog djeteta da ih lovi), vješanje zvončića na uže za preskakanje da bi slijepo dijete moglo svladati tu vještinu, crtanje u pijesku, kao i sve igre u pijesku i sl. Mnoge dobre ideje doći će od same djece, a time će i jedan od glavnih ciljeva integracije - uključivanje u sve aktivnosti zajednice s obzirom na kronološku dob pojedinca - biti postignut.
Za privikavanje djece bez teškoća na prihvaćanje vršnjaka s teškoćama u razvoju, nikada nije prerano i ne izaziva duboku emocionalnu traumu, koliko god neki odrasli inzistirali na takvim tvrdnjama. Rano privikavanje na prihvaćanje različitosti dobra je priprema za školovanje, ne samo u budućnosti, nego upravo u sadašnjosti. A sadašnjost i budućnost školovanja donose upravo integraciju i inkluziju djece s teškoćama u razvoju, pa time i djece s oštećenjem vida.
