Umiranje

Smrt je razlog za život

Smrt je sastavni dio života. Način na koji su ljudi živjeli i umirali u prošlosti, dužina trajanja života razlikuju se u odnosu na današnje vrijeme. U prošlosti su ljudi većinom umirali u kući. U današnje vrijeme to je sasvim drukčije.

Danas ljudi često umiru u bolnicama, pod budnom zdravstvenom skrbi. Napredak medicinske znanosti i unapređenje medicinske tehnologije utječu na kvalitetu i trajanje životnoga vijeka. Danas ljudi žive puno duže no prije. Međutim, iako je napredak medicinske tehnologije zaslužan da danas živimo duže, neki vjeruju da im je upravo ona smanjila mogućnost da umru dostojanstvenom smrću. Neki također smatraju da je produženje životnoga vijeka u današnje vrijeme umjetno izazvano i da odudara od zakona prirode.

Polako ili iznenada

Smrt je u svakom slučaju velik emocionalni gubitak za one koji ostaju. Međutim, drukčije se emocionalno doživljava iznenadni gubitak voljene osobe od gubitka bliske osobe koja je dugo vremena bolesna i kod koje se realno očekuje smrt. Osobe koje boluju od neizlječivih bolesti prolaze proces vlastitog prilagođavanja na svoju bolest i smrt. Taj se proces sastoji od više faza, koje u konačnici vode u osvješćivanje vlastitog stanja. Razumijevanje tih faza može nam pomoći da shvatimo kako ljudi proživljavaju važne gubitke u svom životu. Dr. Elisabeth Kubler-Ross, psihijatrica bolnice u Chicagu, u svojoj knjizi «O smrti i umiranju» opisala je faze koje prolaze umirući: *Negiranje. U toj fazi osoba nije svjesna težine vlastitoga stanja i odbija činjenicu da će umrijeti. Negiranje je privremeni obrambeni mehanizam, koji traje neko vrijeme dok osoba ne prihvati vlastito stanje. *Ljutnja. Nakon faze negiranja javlja se faza ljutnje. Izražavajući ljutnju pacijenti se djelomično oslobađaju svojih strahova, ljubomore, napetosti i frustracija. Oni svoju ljutnju i bijes usmjeravaju prema onome tko im je u tim trenucima najbliži, bilo da su to rodbina, liječnici, medicinske sestre ili netko zdrav u njihovoj blizini. *Pogodba. Nakon faze ljutnje na sebe i na svoje najbliže, slijedi faza pogodbe. U toj se fazi osobe obično okreću religiji ili crkvi. One se približavaju vjeri i Bogu; kaju se za grijehe koje su ranije počinile, posvećuju se, predaju crkvi i na taj način misle da produžuju preostalo vrijeme života. *Depresija. Kada shvate da ništa ne može promijeniti njihovu sudbinu, ulaze u fazu depresije. Postaju povučene u sebe, odbijaju odlazak prijateljima ili rodbini. Produžen period povlačenja u sebe i oplakivanja vlastite sudbine normalno je ponašanje u toj fazi. *Prihvaćanje. Za vrijeme te faze pacijenti u potpunosti prihvaćaju činjenicu da moraju umrijeti. Ljutnja, depresija u ovoj fazi obično nestaju. Dr. Kubler-Ross opisala je tu fazu kao period bez mnogo osjećaja. Pacijenti se ne osjećaju niti sretni niti tužni. Mnogi su mirni i povučeni u sebe. Odbijaju mnoštvo ljudi. Preferiraju biti sami ili u društvu malo odabranih, bliskih prijatelja ili rodbine.

Umiru neki drugi

Kad se govori o smrti i umiranju, ne smiju se zanemariti dvije činjenice. Kao što je svaki čovjek i njegov život jedinstven i razlikuje se od drugih ljudi, tako se i smrti međusobno razlikuju i niti jedna nije ista. Druga je važna činjenica da ne smijemo zaboraviti da kroz iste faze, kroz koje prolazi umirući pacijent, prolazi i obitelj koja ga njeguje. I oni, dok ne prihvate realno stanje, prolaze faze bijesa, ljutnje, žalovanja, depresije. O smrti uvijek razmišljamo na način da se ona događa nekom drugom i da nas zaobilazi sve dok ne ostarimo. No, čim se prije suočimo s činjenicom da na nju ne možemo utjecati i da svaki dan trebamo proživjeti kao da nam je posljednji, život nam polako dobiva na kvaliteti. Kada se suočimo s činjenicom da će svatko od nas ipak jednom morati umrijeti, svaki dan našega života postaje posebno dragocjen. Tek kad naučimo razumjeti svoj opstanak kao ljudi, kad shvatimo zašto živimo ovdje kao ljudi, tada život počinje dobivati smisao. Tek tada postajemo svjesni sadržaja riječi nada, utjeha, znanje, mudrost, radost, mir, zdravlje, unutarnji sklad i ljepota, koji će nas do duboke starosti održavati svježima i vedrima. Jer, tko svjesno živi, živi istinski. Činjenica da nismo vječni nalaže nam da postavimo prioritete u svojim životnim aktivnostima i na taj način odredimo životne ciljeve. Vrlo jednostavno rečeno, smrt nam daje apsolutni razlog za život.

Helena Gliborić Kresina, dr.med.