Način života i bolesti krvožilnog sustava
 
Kako živimo, takvo nam je srce
 
Srčana oboljenja prvi su uzrok smrti u mnogim zemljama svijeta, s tendencijom daljeg rasta. Usprkos enormnim sredstvima koja se izdvajaju za liječenje bolesti krvožilnog sustava i velikom napretku biotehnologije i medicine, situacija je ipak zabrinjavajuća.
 
 
Znanstveno dokazani odnosi između neke bolesti i pojedinih pratećih elemenata, definiraju takve elemente kao čimbenike rizika za tu bolest. Neki od čimbenika rizika nedvosmisleno upućuju na mogući uzrok bolesti, ali neki od njih predstavljaju samo simptom istog uzroka bolesti. Također se, ponekad, događa da se neki simptomi bolesti proglašavaju bolestima i kao takvi liječe medikamentima, kod čega, osim eliminacije simptoma, takav pristup nema značajniji učinak na samu bolest ni na njezine uzroke. No, za preventivni pristup nekoj bolesti (pa tako i bolestima krvožilnog sustava), neophodna je potpuno jasna slika izvornih uzroka bolesti, razloga nastajanja bolesti i načina djelovanja na ljudski organizam.
 
 
Što kažu brojevi
 
Pojava «epidemije» srčanožilnih bolesti, najprije u razvijenim zemljama zapada, a kasnije i u ostalim zemljama svijeta, dovela je te bolesti na čelo uzroka smrtnosti današnje svjetske populacije. Danas čak i Kina, koja se prije samo nekoliko desetljeća suočavala s problemima gladi i zaraznih bolesti i gdje je smrtnost od srčanožilnih bolesti bila rijetka, kroči stopama drugih zemalja, suočavajući se s problemima srčanožilnih i drugih bolesti suvremenog svijeta.
Više od polovine svih umrlih u Hrvatskoj danas umire od posljedica bolesti srca i krvožilnog sustava.
U svrhu analize bolesti krvožilnog sustava navest ćemo jednostavan statistički primjer iz SAD. Godine 1900. od krvožilnih bolesti umiralo je 14% ljudi, a danas 33%. Slične podatke možemo naći i kod drugih zemalja. Odgovor na pitanje zašto se stanje s vremenom pogoršalo vrlo je jednostavan: bitno su se promijenili uvjeti i način života čovjeka.
Dio rješenja tog problema nezaobilazan je - to je odgovarajuće liječenje posljedica razvoja bolesti. No, dio rješenja je u uklanjanju samog razloga za razvoj bolesti, tj. u preventivi. Način preventivnog djelovanja uključuje vraćanje na izvorne uvjete života čovjeka, kakvi ne dovode do razvoja bolesti. Za takav pristup preventivi nužno je poznavanje vanjskih utjecaja na život čovjeka i biokemijskih procesa u njegovom organizmu, koji se odvijaju pri promjeni tih utjecaja s uvjetima života.
Vanjski utjecaji na organizam čovjeka sastoje se od tri osnovne skupine, i to od:

• djelovanja tvari koje čovjek unosi u organizam (konzumni utjecaji), kao što su hrana, voda i zrak,
• vanjskog djelovanja na psihičko-emocionalno stanje čovjeka, koje ima izuzetno snažan utjecaj na organizam,
• djelovanja tjelesne aktivnosti.

Sve tri skupine vanjskih utjecaja bitno su se promijenile u posljednjih 100 godina, pogoršavajući opće zdravstveno stanje čovjeka pojavom niza kroničnih bolesti, posebice bolesti krvožilnog sustava.
U skupini konzumnih utjecaja (hrana, voda, zrak) došlo je do sljedećih značajnih promjena:
• zagađenje okoliša (zraka, vode, hrane) zbog industrijskog zagađenja svih vrsta, ispušnih plinova automobila, enormne primjene pesticida, herbicida i umjetnih gnojiva u poljoprivredi, općeg problema otpada, dugog boravka u zagađenim zatvorenim prostorima (zbog enormnog porasta broja pušača povećano je zagađenje zraka, što posebno utječe na pogoršanje bolesti krvožilnog sustava aktivnih i pasivnih pušača);
• nepovoljan utjecaj raznih kemikalija, hormona, antibiotika i mnogih aditiva primijenjenih u proizvodnji i preradi hrane te prisutnih u hrani i vodi;
• nepovoljan način pripreme hrane, zbog promjene biokemijskog sastava nekih komponenti hrane, odstranjivanja nekih komponenti iz hrane te koncentriranja pojedinih komponenti hrane bez prirodno pratećih elemenata (posebno opasno za razvoj bolesti krvožilnog sustava);
• drastična promjena odnosa pojedinih esencijalnih sastojaka u hrani, a s time i promjena prehrambenih navika (posebno opasna za razvoj bolesti krvožilnog sustava).

U skupini psihičko-emocionalnih utjecaja dogodile su se, također, velike promjene u životu čovjeka, zbog sve stresnijeg načina života i rada, što je posebno opasno za razvoj bolesti krvožilnog sustava:
• velika ukupna napućenost Zemlje i život sve većeg broja ljudi u gradovima, na malom prostoru te život u malim zatvorenim prostorima;
• stresan način života i rada te slobodnog vremena, odmora i zabave.
I zbog stalnog smanjivanja tjelesnih aktivnosti čovjeka dogodile su se značajne promjene koje pogoduju razvoju bolesti krvožilnog sustava.

Iako su pojedini elementi utjecaja na život čovjeka navedeni u skupinama, njihovo djelovanje na organizam nije samo pojedinačno, nego je međusobno isprepleteno i sinergističko.

 
 
Djelovanje vanjskih utjecaja na zdravlje
 
Zagađivači
Od konzumnih utjecaja, djelovanje zagađenog zraka i zagađene vode za piće na zdravlje čovjeka vrlo je raznoliko, zbog velikog broja opasnih zagađivača u atmosferi i vodi, a najpogubnije je za trudnice zbog mogućih mutacija na genima ljudskog zametka. Aktivno i pasivno pušenje, kao jedna vrsta zagađenja zraka, općenito predstavlja veliku opasnost, a znatno pogoršava stanje bolesti krvožilnog sustava.
Hrana isto tako može biti kontaminirana raznim kemijskim sredstvima, posebice onima koja se koriste kao zaštitna sredstva protiv korova i bolesti biljaka (herbicidi, insekticidi, fungicidi) ako se nepravilno koriste. Kontaminacija hrane moguća je i pri uzgoju na zagađenim tlima, atmosferi ili u akvatorijima.

Sadržaj hrane
Današnja, relativno jeftina, proizvodnja hrane preplavila je gotovo čitav svijet. Takva je hrana nutritivno vrlo siromašna (bezvrijedna), a kalorijski izuzetno bogata. Za takvu hranu («prazne kalorije»), a posebice kad se konzumira u velikim količinama, ljudski organizam nije genetski pripremljen na dulji rok, jer ona dovodi do ozbiljnih hormonalnih poremećaja i poremećaja metabolizma, na koje se nadovezuje niz kroničnih bolesti današnjeg čovjeka. Takva hrana jedan je od glavnih uzroka bolesti krvožilnog sustava. Također, hrana koja sadrži transmasne kiseline znatno pogoršava stanje krvožilnog sustava.

Inzulinska rezistencija i metabolički sindrom
Kalorijski prevelik unos hrane u organizam, posebice ugljikohidrata s visokim glikemičkim indeksom (kao što su rafinirani i koncentrirani proizvodi od žitarica, krumpir i šećer, tj. koncentrirani škrob i šećer), brzo podiže razinu glukoze (šećera) u krvi. Obrana organizma od visoke razine glukoze u krvi manifestira se izlučivanjem inzulina iz gušterače, radi njenog smanjivanja. Upravo je jedna od najvažnijih zadaća inzulina da transferira glukozu iz krvi u druga tkiva, kao rezervu hrane (goriva). Prvo se pune «spremnici» u jetri, u koje se deponira glikogen stvoren od glukoze u krvi. Nakon toga se glikogenom pune «spremnici» u stanicama mišićnog tkiva. Ta dva «spremnika» hrane relativno su malog kapaciteta i brzo se napune. Ako je razina glukoze u krvi još uvijek visoka, tada se glukoza pretvara u masnoće, koje se deponiraju u masnom tkivu, smještenom na najmanje aktivnim dijelovima tijela. Taj treći «spremnik» u masnom tkivu nije ograničen svojim kapacitetom za deponiranje. Stanice svih triju spremnika, koje primaju rezerve hrane iz krvi, omogućuju takav prihvat samo onda kada je razina inzulina u krvi dovoljna da pobudi receptore stanica tih tkiva.
Ako je razina šećera u krvi dugotrajno visoka, tada će i razina inzulina u krvi biti dugotrajno visoka, a inzulin u krvi stalno će pobuđivati receptore stanica za deponiranjem glukoze. Kako je maksimalno moguća rezerva glikogena u jetri relativno malena (60-90 g), to se stanice jetre prve počnu braniti od visoke razine inzulina, smanjujući količinu receptora, tj. smanjujući svoju osjetljivost na inzulin. Stanice sljedećeg ograničenog spremnika glikogena u mišićima (300-400 g) također se u drugoj fazi visoke razine inzulina počinju braniti smanjivanjem količine receptora, tj. smanjuju svoju osjetljivost na inzulin. Smanjivanje osjetljivosti jetre i mišića na inzulin naziva se inzulinskom rezistencijom koja, zbog visoke razine glukoze u krvi, rezultira daljim povišenjem razine inzulina u krvi. Masne stanice najslabije djeluju na smanjivanje inzulinskih receptora, pa se, kao vanjska manifestacija inzulinske rezistencije najčešće javlja povećana debljina i masa. Unutarnja je manifestacija inzulinske rezistencije stvaranje povećanih masnoća u krvi, koje prelaze normalne vrijednosti (trigliceridi i «loš» kolesterol - LDL), te smanjivanje korisnih masnoća u krvi («dobar» kolesterol - HDL). Često se inzulinska rezistencija, s povećanim sadržajem inzulina i masnoća u krvi te povećanom tjelesnom masom (debljinom), naziva i «sindromom inzulinske rezistencije», koji u relativno visokom postotku (ovisno o genetskoj predispoziciji čovjeka) nakon duljeg vremena dovodi do razvoja šećerne bolesti (dijabetes tipa 2).
No, visok sadržaj hormona inzulina u krvi (prva razina hormonalnog poremećaja između antagonističkih hormona inzulina i glukagona) nema samo to opisano djelovanje, uzrokujući «sindrom inzulinske rezistencije», nego ima i bitan utjecaj na cjelokupno funkcioniranje organizma, jer inhibira (sprječava) stvaranje čitavog spektra neophodnih skupina korisnih parakrinih hormona iz skupina prostaciklina, prostaglandina, tromboksana, leukotriena i lipoksina, koji se stvaraju iz dihomo-gama linolenske (DGLA) i eikozapentaenske masne kiseline (EPA), a istovremeno potiče stvaranje skupine hormona suprotnog djelovanja iz arahidonske masne kiseline (AA), čime izaziva izuzetno ozbiljan hormonalni poremećaj u ravnoteži antagonističkih parakrinih hormona. Dulja izlaganja takvim hormonalnim poremećajima dovode organizam čovjeka u stanje koje je prekursor za mogući razvoj čitavog niza bolesti (pa tako i krvožilnih bolesti). Razvoj pojedinih vrsta bolesti ovisi o genetskim predispozicijama pojedinca.
U ostala nepovoljna djelovanja dugotrajno visoke razine inzulina u krvi spada i njegovo djelovanje na transport magnezija i kalcija u stanice. Kod pojave inzulinske rezistencije smanjuje se i unos magnezija i kalcija u stanice, koji se onda izlučuju iz organizma putem mokraće. Sljedeće je nepovoljno djelovanje povišene razine inzulina - zadržavanje natrija u organizmu, čije su posljedice zadržavanje tekućina u tijelu. Inzulin je, također, snažan stimulator simpatičkog živčanog sustava jer, u slučaju naglog povišenja, snažno djeluje na sužavanje arterija. Povišena razina šećera i inzulina mijenja metabolizam stanica jer se, uz inzulinsku rezistenciju, javlja i leptinska rezistencija, koja ujedno potiče potrebu stalne konzumacije nepotrebne hrane. Visoke razine inzulina, također, stimuliraju diobu stanica (proliferaciju) preko IgF receptora, koja predstavlja početni poticaj za razvoj malignih oboljenja. Inzulin inhibira hormon rasta, neophodan organizmu za kontroliranu vlastitu obnovu stanica. Inzulinska rezistencija jetre, također, posredno utječe i na funkciju tiroidne žlijezde, kod koje izaziva poremećaj njenih hormona, a koji, između ostalog, djeluju nepovoljno i na srčanožilne bolesti. Postoji još čitav niz utjecaja koje dugotrajno povećana razina inzulina ima na mnogobrojne funkcije organizma.
Moguće negativne posljedice dugotrajno povišene razine inzulina u krvi prilično su mnogobrojne i raznovrsne. Jedna od najznačajnijih je svakako razvoj bolesti krvožilnog sustava kroz:
• nakupljanje krvnih pločica - STVARANJE UGRUŠAKA KRVI,
• sužavanje krvnih žila (arterija) - POVEĆANJE KRVNOG TLAKA,
• poticanje upalnih procesa u krvnim žilama - ATEROSKLEROZU.

Kao dodatna posljedica inzulinske rezistencije javlja se:
• SMANJENJE UNOSA MAGNEZIJA u stanice, što djeluje na živčani sustav, a preko njega na mnoga tkiva, sužava krvne žile i povećava krvni tlak,
• SMANJENJE UNOSA KALCIJA u stanice koje dovodi do moguće aritmije srca,
• ZADRŽAVANJE NATRIJA U ORGANIZMU što povećava krvni tlak,
• SNAŽNO DJELOVANJE NA SIMPATIČKI ŽIVČANI SUSTAV KOJE MOŽE IZAZVATI grčenje i suženje arterija, a time povećanje krvnog tlaka i moguć srčani udar,
• PROLIFERACIJA STANICA ARTERIJA s razvojem upalnih procesa, što izaziva aterosklerozu, plak i začepljivanje arterija.
Posljedica je opisanog stanja RAZVOJ BOLESTI SRCA I KRVOŽILNOG SUSTAVA, čije su vanjske manifestacije poznate, kao
• povišen arterijski krvni tlak,
• ateroskleroza,
• angina pektoris,
• tromboza,
• aritmije srca,
• zatajenje srca,
• srčani udar,
• moždani udar.
Ta skupina manifestacija bolesti srca i krvožilnog sustava zajedno sa «sindromom inzulinske rezistencije» ponekad se naziva i «SINDROMOM X» ili «METABOLIČKIM SINDROMOM»
 
 
Ostali vanjski utjecaji
 
U psihičko-emocionalnoj sferi djelovanja na ljudski organizam, dugotrajni stres izaziva također hormonalni poremećaj više vrsta hormona, a između ostalih i povećanu razinu inzulina u krvi. Taj vanjski utjecaj, uz neprimjerenu prehranu, predstavlja drugi najvažniji utjecaj na razvoj bolesti krvožilnog sustava.
Ugrožavanje ljudskog zdravlja slijedi i zbog slabe tjelesne aktivnosti, jer tjelesna aktivnost ne samo što troši višak glukoze u krvi putem aktivnosti mišićnog tkiva, nego kod mišićnog tkiva ublažava stvaranje inzulinske rezistencije, zbog stalne potrebe za transferom glukoze u mišiće, čime se povišena razina inzulina djelomično ublažava. Također, tjelesna aktivnost potiče i bolji rad svih organa, bolje čišćenje organizma od toksina te kvalitetniji san s boljim oporavkom organizma. Slaba tjelesna aktivnost predstavlja treći važan utjecaj na razvoj bolesti krvožilnog sustava (prvenstveno na brzinu i tijek razvoja bolesti).
 
 
Dijagnostika i preventiva bolesti krvožilnog sustava
 
Dijagnostika
Danas se u svrhu dijagnoze bolesti krvožilnog sustava čovjeka, koje su uzrokovane opisanim poremećajima u organizmu, osim standardnih pretraga kod već razvijenih bolesti, u svijetu koriste i preventivne pretrage, koje upućuju na mogući razvoj bolesti u narednom vremenskom razdoblju.
Tako se, osim na oko vidljive pretjerane debljine, provode i preciznija mjerenja visine, opsega pojedinih dijelova tijela i mase, kako bi se utvrdio indeks pretilosti (indeks mase). Druge vrste pretraga provode se neposrednim mjerenjem razine inzulina i glukoze u krvi natašte, kako bi se utvrdila moguća inzulinska rezistencija, pa možda već i sam početak šećerne bolesti. Te pretrage, već kao standardne, rade se u kombinaciji s mjerenjem kolesterola (LDL i HDL) i triglicerida, zatim arterijskog krvnog tlaka, aritmije srca te EKG, a prema potrebi s koronarografijom.
Međutim, jedan je od vrlo važnih elemenata pretrage, koji se danas obavlja u svijetu, u preventivnom ili u dijagnostičkom smislu, mjerenje razine C-reaktivnog proteina (CRP) u krvi, koji ukazuje na prisutnost upalnih procesa u početnoj ili uznapredovaloj fazi na krvnim žilama i drugim dijelovima tijela, čija su posljedica na arterijama ateroskleroza i ostale bolesti krvožilnog sustava, a drugdje - razni upalni procesi u organizmu. Također, mjerenje razine homocisteina i fibrinogena u krvi upućuje na razvoj bolesti krvožilnog sustava.
Sve te pretrage mogu ukazivati na početak ili na već uznapredovalu fazu bolesti. No, najnoviji preventivni način pretrage izuzetno je značajan za zdravstveno stanje čovjeka, jer ide korak dalje u preventivi mogućeg razvoja bolesti. To je međusobni odnos određenih masnih kiselina u krvi, od kojih se stvaraju pojedine podskupine parakrinih hormona. To je odnos između arahidonske (AA) i eikozapentaenske (EPA) masne kiseline, jer je on preteča hormonalne ravnoteže u organizmu, čiji dugotrajni poremećaj u kasnijoj fazi neminovno dovodi do razvoja spomenutih bolesti.
 
 
Način života kao preventiva
 
U pogledu zagađivača zraka, vode i hrane, neophodno je upozoriti na sav mogući oprez u izboru mjesta života (zrak), izboru vode i hrane. Pušenje svakako treba u potpunosti eliminirati iz života. Preporuke za razumno i poželjno konzumiranje hrane mogle bi se svesti na sljedeće:
• hranu uzimati u 4-5 obroka dnevno, uvijek u isto vrijeme,
• jesti lagano, u malim količinama na malim tanjurima,
• ostatke hrane na tanjuru počistiti u smeće,
• potpuno eliminirati bilo kakve dodatke nakon ili između obroka.
Hrana bi trebala biti siromašna rafiniranim proizvodima od žitarica (proizvodima od bijelog brašna) i šećerom te krumpirom (tj. sva hrana koja sadrži koncentrirane ugljikohidrate - škrob i šećer). Zdrava prehrana treba kalorijski sadržavati svega 20-25% masti (pretežno nezasićenih masnih kiselina), 20-25% bjelančevina i 50-55% ugljikohidrata niskog glikemičkog indeksa, a bogatih vlaknima.
Ukupan kalorijski unos hrane za odraslu osobu, ovisno o bazalnom metabolizmu, uz relativno slabu tjelesnu aktivnost, treba ograničiti na 1000 do 1200 kcal za žene i 1200 do 1500 kcal za muškarce, odnosno približno 750 kcal po metru tjelesne visine. Veća tjelesna aktivnost i boravak u hladnim podnebljima opravdavaju kalorijski povećan unos hrane.
Hrana treba svakodnevno sadržavati svježe povrće i svježe voće, zbog potrebnih vitamina, minerala i ostalih fitonutrijenata, kao što su antioksidansi, radi držanja slobodnih radikala u organizmu pod kontrolom.
Treba izbjegavati konzumiranje hrane koja sadrži transmasne kiseline (hidrogenizirana biljna ulja u obliku raznih margarina te hranu prženu na ulju, pri visokim temperaturama).
Zbog izuzetno korisnog djelovanja omega-3 masnih kiselina iz ribljeg ulja, poželjna je konzumacija ribe 2-3 puta tjedno (ali treba izbjegavati ribu uzgajanu u zagađenim akvatorijima zbog sadržaja toksina i teških metala – posebno žive).
Najnovija istraživanja upućuju i na korisnu konzumaciju mliječnih masnoća, koje sadrže konjugiranu linolnu masnu kiselinu. Ona djeluje antidijabetički smanjivanjem razine glukoze u krvi, boljom metabolizacijom masnoća u stanicama, smanjivanjem inzulinske rezistencije, povoljnijim kolesterolom i smanjivanjem upalnih procesa na arterijama.
Radi boljeg čišćenja organizma od toksina i sprečavanja mogućih upalnih procesa, izuzetno je važno redovito pijenje vode u količini od 1,5 litre dnevno, a za vrućih dana ili pri većoj tjelesnoj aktivnosti i više. Posebno je važna čaša vode 5-10 minuta prije svakog obroka, kako bi organizam imao dovoljno tekućine koja mu je potrebna radi izlučivanja fermenata, enzima i kiselina u tijeku probave, jer razgradnja hrane zahtijeva mnogo vode.
Lagana tjelesna aktivnost neophodna je komponenta svakog planiranog održavanja zdravog života, u intenzitetu od barem 30 minuta dnevno.
Pojedinci koji su stalno izloženi stresu, moraju efikasno ovladati nekom od metoda opuštanja (kao što su npr.: autogeni trening, meditacija, samohipnoza, relaksacija i sl.).
 
 
Stjepan Šaban, dipl.ing.