Povišeni krvni tlak - kako ga prepoznati i što učiniti

DOKTORE, BOLI ME GLAVA

Ono što popularno nazivamo povišeni krvni tlak (arterijska hipertenzija) vjerojatno je jedan od najvećih javnozdravstvenih problema u razvijenim zemljama svijeta. Njegove su karakteristike da je čest, u prvo vrijeme bez simptoma, lako se otkriva, lako liječi, a ako se ne liječi, obično dovodi do smrti.

Arterijsku hipertenziju karakteriziraju višekratno izmjerene vrijednosti iznad 140/90 mmHg. Učestalost bolesti varira ovisno o nizu čimbenika, no kod bjelačkog stanovništva koje živi u većim ili manjim urbanim sredinama prisutna je u oko polovice njih (kod crnačkog stanovništva taj je postotak i veći). Treba naglasiti da trećina bolesnih ne zna za svoju bolest, a da više od polovice onih koji se liječe, ne čine to dovoljno dobro. To zapravo znači da je adekvatno liječeno manje od trećine bolesnika.

Jasno je i kad nije jasno

U 90 do 95% bolesnika ostaje nepoznat uzrok arterijske hipertenzije, dok je taj uzrok poznat u preostalih 5 do 10 %. To ne znači da se u većine bolest ne može dobro liječiti i kontrolirati, to samo znači da se u većine ne može izliječiti, već je potrebno trošiti terapiju i raditi redovite kontrole kroz cijeli život. Kod bolesnika kod kojih nije moguće jasno razaznati uzrok arterijske hipertenzije, čini se da je ona posljedica niza različitih čimbenika. To se na prvome mjestu odnosi na okolinske čimbenike: povećan unos soli, debljina, stresno zanimanje, povećan unos alkohola, viša dob. Zanimljivo je da je i život u većim obiteljima povezan s većim rizikom od razvoja arterijske hipertenzije. Drugi čimbenici koji se dovode u vezu s bolešću jesu i povećana osjetljivost na unos soli, renin-enzim koji se izlučuje iz bubrega, neki složeni poremećaji membrana stanica tijela, neosjetljivost stanica na vlastiti inzulin koji se proizvodi u gušterači, kao i više od 50 do sada poznatih genetskih poremećaja, od kojih su neki i nasljedni. Sekundarna arterijska hipertenzija (5 do 10% bolesnika kod kojih je poznat uzrok bolesti) uzrokovana je prvenstveno bolestima bubrega, žlijezda s unutarnjim izlučivanjem (na prvome mjestu nadbubrežne žlijezde, ali i, primjerice, hipofize) te, rjeđe, suženja početnog dijela aorte-glavne arterije u tijelu. Što je ranija dob u kojoj je postavljena dijagnoza arterijske hipertenzije, to je veća šansa da ona skrati životni vijek bolesnika ako se ne liječi. Pripadnici crne rase imaju gotovo dvostruko češće arterijsku hipertenziju te gotovo četiri puta veću učestalost ostalih poremećaja zdravlja vezanih za nju. Mada je arterijska hipertenzija rjeđa u žena prije menopauze nego u njihovih muških vršnjaka, jednako je opasna za razvoj komplikacija na srcu i krvnim žilama. Povećan unos alkohola, nekontrolirane masnoće i šećer u krvi, kao i povećana tjelesna težina, nepovoljno utječu na tijek bolesti. Neliječena arterijska hipertenzija skraćuje životni vijek bolesnika za 10 do 20 godina. Posljedica je to, uglavnom, ubrzavanja ateroskleroze - zadebljanja stijenke svih krvnih žila u tijelu, s posljedičnim poremećajem funkcije čitavog niza organa. To se prvenstveno odnosi na srce, oči, mozak i bubrege. Čak i umjereno višegodišnje povišenje krvnog tlaka koje se ne liječi dovodi do poremećaja funkcije i bolesti tih organa i, konačno, do smrtnog ishoda.

Znaci prepoznavanja

Kada se posumnja na arterijsku hipertenziju, potrebno je potvrditi dijagnozu bolesti dvama mjerenjima, na dva zasebna liječnička pregleda. Mjerenjem se dobiju dvije brojčane vrijednosti: prva, viša, predstavlja sistolički arterijski tlak (poznat kao gornji tlak ili krvni tlak), a druga, niža, dijastolički arterijski krvni tlak (poznatiji kao donji tlak ili srčani tlak). Višekratno izmjerene vrijednosti iznad 140 milimetara žive (mmHg) sistoličkog tlaka i iznad 90 milimetara žive (mmHg) dijastoličkog tlaka predstavljaju arterijsku hipertenziju. Postoje i bolesnici, naročito u višoj dobi, kod kojih su povišene samo vrijednosti sistoličkog tlaka, dok su vrijednosti dijastoličkog normalne. Takvo se stanje naziva izolirana sistolička arterijska hipertenzija. Zanimljivo je i važno, nadalje, spomenuti i tzv. hipertenziju bijele kute. Mada je kod većine ljudi krvni tlak izmjeren u liječničkoj ordinaciji viši od onog izmjerenog kod kuće, što se uglavnom objašnjava svjesnim i nesvjesnim psihičkim stresom povezanim s liječničkim pregledom, kod 10 do 20% ljudi koji zadovoljavaju kriterije za dijagnozu arterijske hipertenzije ona ne postoji, već je u ordinaciji izmjereni povišeni krvni tlak posljedica već navedenog. Višekratnim mjerenjem krvnog tlaka u kućnim uvjetima kod tih se ljudi isključuje bolest. Arterijska hipertenzija nema specifične simptome, pogotovo ne u početku razvoja bolesti. Kada simptomi dovode bolesnika liječniku, oni se mogu razvrstati u tri skupine: one povezane sa samim povišenjem krvnog tlaka, one povezane s komplikacijama bolesti na krvnim žilama te one povezane s ostalim uzročnim ili posljedičnim bolestima. Zatiljna glavobolja simptom je koji se najčešće spominje, no povezan je tek s višim vrijednostima krvnog tlaka. Pojavljuje se naročito ujutro, nakon buđenja, te spontano nestaje za nekoliko sati. Vrtoglavica, lupanje srca, opći umor i impotencija također mogu biti simptomi arterijske hipertenzije. Posljedice promjena na krvnim žilama raznih organa mogu biti krvarenje iz nosa, krv u mokraći, smetnje vida, epizode slabosti i vrtoglavice, bolovi u prsima ili osjećaj nedostatka zraka. Posljedice bolesti drugih organa mogu biti pojačano mokrenje, pojačan osjećaj žeđi, mišićna slabost, dobivanje na težini, emocionalna nestabilnost te nagli napadi glavobolje, lupanja srca i vrtoglavice. Ti simptomi posebno dobivaju na značenju ako je poznata arterijska hipertenzija u drugih krvnih srodnika ili je u porodici bilo slučajeva nagle smrti, ako je u osobe u prošlosti postavljana sumnja na arterijsku hipertenziju te ako je osoba pušač, povećane tjelesne težine, boluje od šećerne bolesti ili je povišenih vrijednosti masnoća u krvi. U svih tih bolesnika liječnik opće prakse i/ili specijalist obavit će, osim mjerenja krvnog tlaka, fizikalni pregled. Također je potrebno provesti određenu laboratorijsku obradu krvi i mokraće, snimiti EKG te RTG srca i pluća.

Liječenje

Svi bolesnici s vrijednostima sistoličkog tlaka iznad 140 mmHg i dijastoličkog tlaka iznad 90 mmHg, kao i oni s izoliranom arterijskom hipertenzijom, trebaju biti liječeni. Osobe s varirajućom hipertenzijom trebaju biti redovito kontrolirane, najmanje u šestomjesečnim razmacima, radi praćenja stanja bolesti i komplikacija te odluke o uvođenju terapije. Treba reći da neke skupine bolesnika (na prvome mjestu bolesnici sa šećernom bolešću) zahtijevaju liječenje arterijske hipertenzije i kod nižih vrijednosti krvnog tlaka (u šećernoj bolesti već iznad 130/80 mmHg). Na prvome mjestu u liječenju arterijske hipertenzije nalaze se tzv. opće mjere. To se odnosi na dijetalne mjere, povećanje razine tjelesne aktivnosti, sniženje tjelesne težine koliko je potrebno, razne metode smanjenja psihičkog stresa te kontrolu ostalih rizičnih čimbenika za razvoj ateroskleroze. U dijetetske se mjere na prvome mjestu ubraja smanjenje unosa soli (do pet grama dnevno, što praktično znači nedosoljavanje normalno pripremljene hrane), smanjenje unosa kalorija te smanjenje unosa masnoća životinjskog podrijetla u hrani. Postoji više vrsta lijekova koji raznim mehanizmima snižavaju vrijednosti arterijskog krvnog tlaka i koji se nazivaju antihipertenzivni lijekovi. Rijetko je dovoljno uzimanje jednoga lijeka, već je češće potrebno kombinirati dva ili više njih, koji djeluju različitim mehanizmima. Postoje različite strategije kako se uvode ti lijekovi i kako se povećava ili smanjuje njihova doza, ovisno o vrijednostima izmjerenog krvnog tlaka. Na kraju, antihipertenzivi mogu imati i neugodne, no rijetko opasne nuspojave. Manji broj bolesnika koji boluju od, već spomenute, sekundarne hipertenzije zahtijeva operativno liječenje, nakon kojega često više nije potrebno trošenje antihipertenzivnih lijekova. Zbog svega navedenog, propisivanje i kontrola antihipertenzivne terapije spadaju u domenu liječnika, ponekad i specijalista.

Mr.sc. Zdravko Babić, dr.med.