Od ljutnje do nasilja

Tko se danas neće naljutiti

Čovjek je biće koje se ne može uvijek kontrolirati, što predstavlja veliku potencijalnu opasnost za njega i okolinu. Iz iskustva znamo da se ljutnja pojavi naizgled niotkuda, poput oluje, napravi potop i nestane kao da je nikada nije ni bilo, dok njene posljedice mogu trajati još dugo nakon toga.

Akumulacija ljutnje traje mnogo duže no što možemo i zamisliti. Ona je poput vatre: započinje iskricama, kojima obično ne pridajemo važnost, a kad se pretvori u požar, postajemo bespomoćni. Na sličan način, kada se ljutnja pojavi u našem umu, ne pridajemo joj veće značenje, misleći da je normalna pojava, često zdrava i poželjna. No, znanstvenici su tijekom prošloga stoljeća dokazali povezanost dugotrajno akumulirane ljutnje s nekim bolestima, kao što su čir na želucu ili rak. Ljutnja je nekontrolirano stanje uma koje nužno prizvodi lošu posljedicu, istovremeno uzrokujući patnju nama i svima oko nas.

Odraz nemoći

Dakle, iako nam se čini da nas poneki izljev ljutnje može rasteretiti, on ostavlja za sobom samo loš osjećaj. Nema čovjeka kojega nasilje čini istinski sretnim. Ono je samo odraz njegove nemoći, unutarnje pustoši i potpunog gubitka kritičnosti i samokontrole. Kako ljudsko biće funkcionira na više razina, važno je prepoznati kakav bi individualni pristup, za određenu osobu, bio najučinkovitiji. Znani su primjeri mnogih poznatih osoba koje su sklonost ljutnji i nasilju zamijenile kreativnim djelovanjem i vrhunskim dostignućima u sportu, umjetnosti, znanosti itd. Za takvu transformaciju potrebno je znati kako pristupiti rješavanju problema. Za početak je važno osvijestiti štetnosti ljutnje, jer će to u nama prirodno pobuditi želju da se oslobodimo tog opasnog stanja uma. «Ljutnja je vatra koja izgara drvo naše vrline. Ona proviruje iz pozadine svih sukoba, bilo da su obiteljske svađe između muža i žene ili ratovi između naroda. Ljutnja uništava dobre odnose i narušava sreću u obitelji, među prijateljima i između kolega na poslu. Ona brzo uzrokuje da budemo odvojeni od onih koji su nam dragi. Nema zla većeg od ljutnje. Kad god smo svladani ljutnjom, smjesta gubimo sav mir uma i čak nam i naše tijelo postaje neudobno. Mučeni smo nemirom, a hrana koju jedemo čini nam se neukusnom. Teško nam je zaspati, a kada zaspemo, san nam je grčevit.

Žrtva vlastite zablude

Ljutnja redovito pretvara obično atraktivnu osobu u demona ružnog crvenog lica. Postajemo sve jadniji i, bez obzira na to koliko se trudili, ne možemo kontrolirati svoje osjećaje. Jedna je od najštetnijih posljedica ljutnje to što nam otima razum i razumnost. Gubimo svu slobodu izbora i, tjerani tamo-amo osvetom ili bijesom, često se izlažemo velikoj osobnoj opasnosti. Ponekad je naša ljutnja usmjerena čak i prema našim voljenima i dobročiniteljima. U napadu ljutnje, zaboravljajući neizmjernu ljubaznost koju smo primili od naših prijatelja, obitelji, učitelja, možemo vikati ili čak udariti one koji su nam najdraži. Nije čudno da ljutitu osobu uskoro izbjegavaju svi koji je poznaju. Mi općenito pretpostavljamo da se naljutimo kao odgovor na susret s nekim koga ne volimo, ali uistinu je situacija često upravo obrnuta: ljutnja unutar nas pretvara osobu koju sretnemo u zamišljenog neprijatelja. Netko tko je sklon ljutnji, živi unutar mreže sumnje i paranoje, okružen neprijateljima koje je sam stvorio. Iskrivljeno vjerovanje da ga drugi mrze može postati tako prevladavajuće da osoba može čak poludjeti, kao žrtva svoje vlastite zablude.» Nakon sagledavanja štetnosti ljutnje, potrebno je prepoznati i prihvatiti istinu da naše misli određuju naša djela. Um je poput polja na kojem sijemo. Ako ne posijemo cvijeće, prirodno će niknuti korov, bez ulaganja truda. Dok ne naučimo biti odgovorni prema svome umu poput vrtlara koji brižno obrađuje svoj vrt i ne dopušta da ga prekrije korov, nećemo riješiti niti jedan problem. Prihvaćanje takvoga gledišta ključno je u rješavanju mnogih naših problema. Uviđanje o funkcioniranju uma suočava nas s potrebom da vodimo računa o tome što sijemo u njemu. «Kako sijemo, tako ćemo i žnjeti.». Ako cvijećem prekrijemo čitavo polje, ima li prostora za korov? Ako pozitivno stanje uma, poput suosjećanja, vjere, radovanja, strpljenja i brige za druga živa bića, prekrije polje našeg uma, ima li mjesta ljutnji? Neophodno je stalno održavati budnost i pažnju nad svojim umom. Znanstvenici su takav trajni aktivan pristup nazvali svjesnošću. Velika većina ljudi «spava i dok je budna», a vrlo rijetki su «budni i kada spavaju». Svi imamo potencijal da se «probudimo», no potrebno je uložiti trud da se to i dogodi.

Igor Papić, dr. med.