Prepoznavanje rizičnosti za razvoj poremećaja u ponašanju
 
ODRASTI NIJE LAKO
 
Odrastanjem, odnosno sazrijevanjem, sva djeca i mladi ljudi nailaze na razvojne zadaće koje valja riješiti. Oni ih u svom razvoju više ili manje uspješno svladavaju. Pri tome im pomažu roditelji, članovi šire obitelji, pripadnici mreže bliskih osoba, razrednika, nastavnika i drugih stručnih osoba ili institucija.
 
 
Svoj je djeci i mladima potrebna pomoć i podrška u razumijevanju životnih izazova i odgovornosti te razvijanju neophodnih vještina za uspješno odrastanje. Može se reći da to vrijedi osobito danas, u vremenu tranzicijskih promjena, kada su naglašena individualna prava i slobode, ali i odgovornosti. Stručno koncipirana pomoć i podrška u odrastanju osobito je potrebna djeci i mladima s poremećajima u ponašanju. Radi se o mladima čije ponašanje: a) odstupa od širokog okvira uobičajenoga ponašanja mladih ljudi određene sredine, b) predstavlja štetnost za pojedinca i (ili) za njegovu okolinu, c) iziskuje dodatnu stručnu pomoć. Kada se te značajke prepoznaju kod pojedinog djeteta ili mladog čovjeka, njegov razvoj postaje društvena odgovornost, a možda čak i mnogo prije nego do toga dođe.
 
 
Svima treba pomoć i podrška
 
Mladi koji ne odstupaju od širokog okvira uobičajenog ponašanja, moglo bi se reći, jesu oni koji se dobro nose sa svakodnevicom, dobro su integrirani u životnu sredinu, a njihovi stavovi i sustav vrijednosti korespondiraju s očekivanim vrijednostima okoline. Radi ilustracije, u jednom istraživanju srednjoškolaca s područja primorske regije (879 ispitanika, u dobi od 14 do 21 godine, oba spola, iz 10 škola), mlade bez procijenjenih poremećaja u ponašanju njihovi su razrednici opisivali odgovornima i savjesnima u ispunjavanju školskih obveza. Oni, prema njihovim razrednicima, imaju dobar i korektan odnos s nastavnicima te su, nerijetko, povučeni ili neuočljivi, a dobro prilagođeni u razrednoj zajednici. Može se reći da mlada osoba iz opisane skupine ima dovoljnu razinu otpornosti, kao trajnog i dosljednog načina suočavanja sa stresorima na koje nailazi tijekom odrastanja. Ima visoku razinu općeg kapaciteta, koji joj omogućava prevenirati, umanjiti i svladati štetne utjecaje nedaća. Radi se o skupini mladih za čija se ponašanja ne može reći da odstupaju na općem području osobne i socijalne adaptacije. Njihovo se ponašanje ni po čemu ne razlikuje od ponašanja njihovih vršnjaka i vršnjakinja i ne treba mu poklanjati osobitu pozornost. Dakle, biopsihosocijalno sazrijevanje tih mladih ljudi vrlo izvjesno, premda naravno ne baš uvijek i nužno, vodi ka kompetentnoj, društveno korisnoj i samoaktualiziranoj odrasloj i biopsihosocijalno zreloj osobi.
Osim tako, nazovimo ga operacionalno normalnog odrastanja, tijekom odrastanja djeteta ili mlade osobe može doći do zastoja kompetentnog biopsihosocijalnog razvoja zbog nekih neriješenih poteškoća. Navedene neriješene poteškoće obično rezultiraju smetnjama socijalne adaptacije i otežavaju dalji razvojni tijek prema socijalno adaptiranom odraslom pojedincu. Smetnje mogu biti na razini osobnosti i razini okoline djeteta ili mlade osobe. Neriješene poteškoće tijekom odrastanja utječu na rizična ponašanja, odnosno na nastanak poremećaja u ponašanju. Poznavajući uvjete i uzroke takvih poremećaja, može se reći da do njih dovodi niz faktora rizika. Zbog faktora rizika, dijete ili mlada osoba ne prelazi iz jedne razvojne faze u drugu u okvirima normalnog biopsihosocijalnog razvoja, već ulazi na razinu rizičnog ponašanja, koje može, važno je reći, progredirati prema težim poremećajima u ponašanju.
 
 
Rizičnost: unutarnji i vanjski faktori
 
Znanstvenim radovima prepoznati faktori rizika, koji su zaslužni za ometanje razvojnog tijeka odrastanja, klasificirani su na unutarnje i vanjske. Danas se razlikuju dvije velike skupine rizičnih čimbenika: 1) koji proizlaze iz bioloških ili psiholoških obilježja pojedinca (također označeni kao vulnerabilitet), kao što su npr.: genetska opterećenja, mala porođajna težina, teški temperament itd. i 2) psihosocijalna obilježja okruženja pojedinca (stresori), kao što su npr.: teški materijalni položaj, kriminalitet ili psihičko oboljenje jednog od roditelja, kronična disharmonija u obitelji i dr. Oni svojim međudjelovanjem sačinjavaju rizičnost za otežavanje razvoja djeteta i mlade osobe. Razumijevanje posljedica koje tijekom djetinjstva i mladenaštva unutarnji i vanjski faktori rizika mogu imati na život, omogućava poduzimanje pravovremenih stručnih postupaka.
Unutarnji čimbenici rizika odnose se na obilježja osobnosti, koja mogu biti naslijeđena, urođena ili stečena. Vezano uz poremećaje u ponašanju, danas je poznat utjecaj genetskih faktora, endokrinih faktora, biokemijskih korelata i neuroanatomskih korelata na neka obilježja osobnosti, kao što su: agresivnost i nasilništvo, impulzivnost, hiperaktivnost, ravnodušnost, loši vršnjački odnosi, apatija, nedovoljna razvijenost prihvaćanja odgovornosti i dr. Prema nekim su autorima, tako npr., rani adrenalni androgeni povezani s ranojavljajućim i perzistirajućim nasilnim i antisocijalnim ponašanjem kod dječaka. Stavovi i vrijednosti smatraju se obilježjima ličnosti pa ih se, stoga, svrstava u okvir skupine rizičnih čimbenika unutar pojedinca, kao što su pretjeran stav o korištenju sredstava ovisnosti ili hedonistička vrijednosna orijentacija. Rano uočavanje i prepoznavanje faktora rizika na razini osobnosti bitno je jer se njihov utjecaj može pojačati nepovoljnim okolinskim čimbenicima.
Vanjski utjecaji sagledavaju se u sredinama kao što je obitelj, vrtić, škola, susjedstvo, supkultura, vršnjačka skupina i dr. To se čini kroz različita obilježja: socioekonomski status, obrazovanost, kvalitetu komunikacije, norme i sustav vrijednosti, socijalnopatološke pojave i dr. Vezano uz vanjske utjecaje, navodimo neke poznate rizične faktore: zanemarivanje i zlostavljanje djeteta i adolescenta, konflikti u obitelji, nasilje u obitelji, učestale stresne situacije, nedosljedna disciplina, neadekvatna supervizija, nerealna očekivanja roditelja, visokorizična ponašanja roditelja, nedostatak socijalne podrške i socijalna izolacija obitelji. Poznato je da se antisocijalne tendencije prenose s roditelja na djecu, osobito kada rizični čimbenici podupiru jedni druge. Tijekom obrazovanja poznati su problemi adaptacije na školu i školski neuspjeh, pored individualnih čimbenika smanjene socijalne kompetencije, kao i mogući nepovoljni utjecaj susjedstva ili, nerijetko, nepovoljan utjecaj vršnjaka. Govoreći o rizičnosti, razmatramo svaki slučaj pojedinačno, jer se sklopovi međusobnih utjecaja individualno razlikuju. U tom se smislu procjenjuju i interventne potrebe, odnosno donose odluke o najadekvatnijoj preventivnoj mjeri za sprečavanje razvoja poremećaja u ponašanju prema delinkvenciji.
 
 
Prepoznati na vrijeme
 

Na razini rizika, progrediranje u teže i društveno opasnije oblike poremećaja u ponašanju može biti uspješno prevenirano. To je razina u kojoj poremećaji obično nisu teški i intenzivni. Dijete ili mlada osoba može, uz kompetentnu pomoć iz okoline (obitelji, škole, zajednice i sl.), prevladati razinu rizičnog ponašanja i nastaviti svoj normalni razvojni tijek odrastanja. Isto tako, može se dogoditi da izostane pomoć u djetetovoj okolini te da, zbog toga, uz druge nepovoljne okolnosti, počne razvijati teže i intenzivnije oblike poremećaja u ponašanju.

Na što se pritom misli? Primjerice:
1. ako dijete nije uočeno, detektirano, neće dobiti stručnu pomoć (npr. plašljivost i povučenost kod djeteta, koja može rezultirati kasnijom autoagresivnošću i konzumiranjem sredstava ovisnosti),
2. ako je detektirano i dobije nestručnu pomoć (npr. dijete kojemu treba psihoterapeutska pomoć, a nudi mu se samo pedagoška pomoć),
3. ako je stručna pomoć nepravovremena (npr. ne reagira se pravovremeno na verbalnu agresivnost u obliku prijetnji vršnjacima, koja se kasnije razvije u nasilničko ponašanje).
Može se dogoditi i da okolinski uvjeti rizika nisu prepoznati (npr. izostaje obiteljsko-pravna zaštita pa se problemi intenziviraju ili se djetetu ne ponudi pravovremeno adekvatan oblik školovanja, primjeren specifičnim potrebama) itd. Kao što se ovdje ukratko pokušalo prikazati, može se dogoditi da poremećaji u ponašanju perzistiraju ili čak progrediraju u teže. Zbog nekvalitetne društvene reakcije na razini rizika, odrastanje više nema obilježja zdravog biopsihosocijalnog sazrijevanja i više nije u funkciji osobne i socijalne adaptacije.
 
 
Što činiti
 
Brojne vanjske čimbenike za rizičnost razvoja poremećaja u ponašanju možemo umanjiti ili korigirati stručnim društvenim intervencijama. Stručni utjecaj na sveukupnu kvalitetu razvojnog tijeka odrastanja, a osobito razvoja djeteta u vrlo ranoj dobi u obitelji, ovisi o raznim društvenim segmentima: zdravstvo, socijalna skrb, školstvo, javni sektor, (npr. stavovi o nasilju u obitelji) itd. Na to da se radi o multidisciplinarnom i višesektorskom problemu, kojemu treba prvenstveno pristupiti s razine prevencije, upućuje spoznaja da je perzistentnost u devijantnom ponašanju posljedica neuropsiholoških poremećaja i nepovoljnih uvjeta u obitelji tijekom ranog razvoja djeteta. Socijalna politika, koja proizlazi iz društvenog koncenzusa o važnosti prevencije, utječe na kvalitetu odluka o poduzimanju mjera za sprečavanje rizičnosti nepovoljnog razvoja kod pojedinog djeteta ili mlade osobe.
 
 
Mr.sc. Nataša Mirolović Vlah, dipl. defektolog-socijalni pedagog