Psihosomatske bolesti
TIJELO U CENTRU AFEKTIVNOG ŽIVOTA
Tijelo je organ ekspresije psihe. Sve se emocije izražavaju preko fizioloških
procesa: radost smijehom, žalost suzama, bol grčem, stid crvenilom itd. I obratno,
u svim je emocijama čovjek prisutan cijelim svojim tijelom.
Psihosomatske bolesti su bolesti psihogenog podrijetla: simptomi se manifestiraju na razini organa i mijenjaju njegovu funkciju, stvarajući najprije stanja koja se mogu ispraviti, ili određena emocionalna stanja mogu dovesti do promjena neurovegetativnih funkcija. Tjelesne promjene, koje nastaju zbog tih disfunkcija, samo su popratni simptomi emocijama.
Funkcija želučane sekrecije, na primjer, regulirana je dvostrukom intervencijom: sistemom simpatikusa i parasimpatikusa. Obje intervencije čine jedan balansirajući mehanizam. Ta je ravnoteža opet uvjetovana nadražajem i impulsima iz hipotalamusa. Promjena želučane sekrecije može biti izazvana na nivou želučane sluznice, tj. lokalno, npr. većim uzimanjem hrane. Ona, međutim, može biti izazvana i centralno, što znači emocionalno, na razini hipotalamusa. Srdžba ili strah također izazivaju sekreciju želučane sluznice. Promjene i na jednoj i na drugoj razini izazvat će funkcionalne smetnje želuca. Kad je ličnost suočena s aktualnom opasnosti, pokreće se stimulacija simpatikusa. Srdžba, bijes i strah emocije su koje mogu biti snažne stimulacije za aktivnost simpatikusa. Potraju li te emocije dulje vremena, fiziološke promjene na organima postat će permanentne, pa čak i nepovratne.
Problem
zašto je pogođen jedan organ, odnosno baš određeni organ, jedno je od centralnih
pitanja u psihosomatskom istraživanju. Konstitucionalni ili genetski faktori
mogu uvjetovati da je organska veza nekog organa slabija, pa je dispozicija
za slabiju funkciju veća. Navodi se tako da je konstitucionalno slabija
stijenka crijeva jedna od predispozicija za mukozni kolitis. Smatra se da
je i nasljedni faktor odgovoran za neke bolesti, kao što su ponavljanje
hipertenzije i dijabetesa kroz generacije. Prethodna bolest može uvjetovati
da organ patološki reagira. Navodno ima dovoljno opravdanosti da se prihvati da emocionalni konflikti provociraju disfunkcije u organskim sistemima. Tako smatram da bijes i strah imaju veze s cirkulatornim aparatom, glad za ljubavlju s peptičkim ulkusom, potisnuti krik za pomoć s astmatičnim atakom itd. Tako npr. funkcionalne smetnje u predjelu srca ne moraju biti samo odraz straha. Poznato je da je srce simbolički organ ljubavi, pa smetnje u predjelu srca mogu imati i simboličko značenje ugroženosti i uzdisaja. “Srce me boli i steže kad se sjetim nje” simbolizira, dakle, i emocionalno stanje jedne ličnosti. Dominantnu ulogu u razumijevanju psihosomatskih bolesti imale su psihoanaliza i druge teorije dubinske psihologije. Psihosomatikom se, naime, najviše bave autori koji uglavnom zastupaju stav dubinske psihologije. Psihoanalitička istraživanja okrenuta su prema samome bolesniku, prema njegovom psihičkom životu, njegovom svjesnom mišljenju i još više njegovom nesvjesnom. Ta su istraživanja pokazala da ličnost koja boluje od psihosomatskih bolesti ima emocionalne smetnje još od ranog djetinjstva. Ličnost je, doduše, tijekom svog života izgrađivala obrambene mehanizme, ali ne dovoljno adekvatno. Psihički su konflikti, istina, otupljivali, gubili vezu s primarnom traumom, ali se nisu izgubili. Bolesnik je površno djelovao kao stabilna ličnost, sposobna da gradi dobre odnose s drugima. No, on je i dalje ostajao osjetljiv i, kad bi kod novih psihičkih trauma obrambeni mehanizmi (modeli) popustili, ličnost bi ponovo odgovarala intenzivnom somatskom i psihičkom reakcijom, kao nekada u ranijim godinama života.
Strah i sklonost anksioznosti smatraju se centralnim problemom psihosomatske
bolesti. Te reakcije mogu izrasti i iz problema oko želje biti voljen i cijenjen.
Odnosi između majke i djeteta podvlače se kao važne odrednice u razvoju psihosomatske
bolesti. Neriješeni odnos majka-dijete otkriva se kao uzročni faktor u mnogim
studijama o hipertireozi, astmi, ekcemu i kolitisima.Prikazat ću na jednom primjeru kako se psihološkim pristupom može približiti i donekle otkriti kako psihički konflikti mogu uvjetovati somatske smetnje.
D.M., tridesetgodišnji ekonomist, boluje već tri godine od mukoznog kolitisa. Smetnje su se najprije javile u obliku kolika, a kasnije i mnogobrojnih mukoznih stolica. Nakon godinu dana medikamentnog liječenja osjeća poboljšanje. Povremeno bi ipak patio od zatvora, ali se sjeća da je takve tegobe imao i u svojim ranijim godinama. Posljednjih se šest mjeseci broj mukoznih stolica penje i do deset na dan. Počeo je gubiti na težini, postao je razdražljiv i veoma nesiguran.
Bolesnik je na prvi pogled davao sliku užurbanog, poslovnog čovjeka, s kretnjama koje su odavale nemir. Sadašnje pogoršanje bolesnik odmah povezuje s problemom na radnom mjestu. Izvjesne tenzije u poduzeću, koje opet proizlaze iz nekih nerazumijevanja, njega osobito smetaju. Mnoge ta tenzija ne smeta, podvlači bolesnik, ali on jako trpi. Ne smatra se krivim, izgubio je, međutim, svoju sigurnost, atmosfera radnog mjesta postala mu je teška. Realno nije bio ugrožen (on je dobar službenik, ima priznanja), ali svaki sastanak znači za njega nemir, pogoršanje u crijevima, a to opet budi osjećaj manje vrijednosti.
Kao tešku traumu bolesnik navodi razvod braka. Prije tri godine razveo se i vratio majci. Žena mu je zamjerala da je previše zaposlen, angažiran raznim aktivnostima, a premalo prisutan u kući. Željela je nastaviti studij, što je opet njega smetalo, jer je smatrao da se žena treba brinuti za dijete. Ona je često spominjala rastavu, a on “nije imao vremena da o tome razmišlja”. Bio je zatečen kad mu je rekla da se upisala na fakultet i uvrijeđen kad je izjavila da dijete neće dati njegovoj majci na čuvanje. “Imali smo sve, stan, auto, ja sam mnogo radio i štedio, mislio sam da treba biti zadovoljna.” Njemu se čini da je veoma brzo zatražila rastavu i zbog toga se vratio majci. U to se doba javljaju smetnje s crijevima, pa se neko vrijeme tješio da će više njege imati kod majke. Postupno je uviđao da jako trpi zbog žene i djeteta. Zbog teškog psihotičkog i somatskog stanja bio je šest mjeseci na bolovanju. Sada se već sasvim smirio. Misli da mu je majka u tome mnogo pomogla. Našao je zadovoljstvo i afirmaciju na poslu. Uživa u tome što ima mnogo zaduženja jer je to potvrda njegove vrijednosti.
Već orijentacija o ličnostima roditelja našeg pacijenta ukazuje na dvije oprečne figure. Oca bolesnik opisuje kao autoritativnog, veoma strogog (“šibao me ako nisam dobio dobru ocjenu”) i netolerantnog roditelja, a majku kao blagu i dobru. Bio je jedinac. Jaka emocionalna zaokupljenost majkom prisutna je u svim njegovim razvojnim fazama. U braku je bolesnik svoju ljubav prema ženi premještao u pretjeranu brigu za afirmacijom i isticanjem. Dobiva se utisak da se manje emocionalno uživljavao u njene potrebe. Sličan model ljubavi razvio je prema svom sinu. Jaka emocionalna veza s majkom vjerojatno je priječila da se bolesnik dublje veže za svoju obitelj. Bolesnik navodi da je kao dijete u situacijama straha, i kad se od njega nešto očekivalo, imao grčeve u trbuhu ili proljeve. Majka ga je podsjećala da je kao dijete često patio od zatvora i da je ona zbog toga proživjela mnogo straha.
Bolesnik nam, dakle, otkriva kako u situacijama straha i nesigurnosti reagira funkcionalnim smetnjama u području sluznice crijeva. Tako se njegova unutarnja ravnoteža ponovo remeti u doba kad atmosfera radne sredine postaje nesigurna. Prije tri godine raskid braka bio je traumatizirajući faktor, koji je narušio njegovu dugogodišnju ravnotežu. Smetnje sa stolicom, prisutne u ranom djetinjstvu, mogu biti jedan od odgovora zašto bolesnik reagira tim izborom organa. Reakcija majke (“zbog moje konstipacije proživjela je mnogo straha”) kazuje nam da je već tada postojala neurotična okupacija oko bolesnikove probave. Bolesnik je pretjerano uredan, pedantan, opterećen ekonomikom. “Kod mene mora biti sve složeno, programirano, vrijeme je novac.”
Liječenje: preporučena je psihoterapija.
