Hiperaktivnost

Učenik u pokretu

Hiperaktivnost je dugotrajan poremećaj za koji su karakteristični kroničan nemir i opstruktivno ponašanje. U nastavnoj praksi, u svom dugogodišnjem radu kao profesorica engleskog i njemačkog jezika, imala sam često priliku susretati i podučavati hiperaktivne učenike koji su imali velike probleme pri svladavanju stranog jezika.

Nastojala sam, tijekom godina svog rada, pronaći što uspješnije metode rada s takvim učenicima. Vrlo je važno ne zamjenjivati hiperaktivnost s pretjeranom aktivnošću, normalnim dječjim ponašanjem koje većina djece iskazuje u određenim stadijima razvoja. Pretjerana aktivnost ne smatra se hiperaktivnošću – osim ako traje nakon četvrte godine. Hiperaktivnost je često prouzročena razlikama u mozgu učenika, dok pretjerana aktivnost često može biti prirodna reakcija na okolinu neprikladnu za učenje. Frontalni način rada, koji se godinama koristio i bio najviše zastupljen u našim školama, imao je često za posljedicu neprikladnu aktivnost pojedinih učenika. Nasuprot tome, kad su učenici u potpunosti zaokupljeni učenjem, npr. pri radu u grupama, kad aktivno sudjeluju u nastavnom procesu, problemi s ponašanjem svode se na minimum. Tradicionalni okoliš za učenje tražio je od djece predugo sjedenje, koje kroz dulja razdoblja stvara posturalni stres, pojačava nemir i smanjuje dotok kisika u mozak.

Pažljivo s dijagnozom

Također je bitno hiperaktivnost ne zamijeniti s ozbiljnim poremećajem koji nazivamo POREMEĆAJ DEFICITA PAŽNJE (ADD- engl. Attention Deficit Disorder), koji je kroničan i izlječiv poremećaj učenja, karakteriziran impulzivnošću i poremećajem orijentacije u vremenu. Hiperaktivna djeca mogu biti stalno u pokretu, dok djeca koja pate od poremećaja deficita pažnje iskazuju više impulzivnih obrazaca ponašanja. Ta dva poremećaja kod nekih se učenika mogu često naći u kombinaciji, ali svi hiperaktivni učenici nemaju ADD. Vidljivi su simptomi hiperaktivnosti: naglašen nemir, npr. učenik stoji dok drugi sjede, vrpoljenje i izražena potreba za dodirivanjem predmeta, nepoštivanje pravila i dužnosti, emocionalna nezrelost, neoprezno, a ponekad i antisocijalno ponašanje, pretjerivanje kod jednostavnih zadataka. Izrazito hiperaktivnu djecu ne može zadovoljiti to da samo čuju novo gradivo. Ona imaju stalnu potrebu nešto dodirivati, opipati. Zbog toga je vrlo bitno razvijati i koristiti metode u kojima oni aktivno sudjeluju. Posljedice hiperaktivnosti u nastavi ponekad su blage, a ponekad dovode do nemogućnosti izvođenja nastavnog procesa. U razredima u kojima se potrebe hiperaktivne djece ignoriraju, učenik može početi „voditi igru“. Medjutim, čvrsta disciplina ne predstavlja rješenje. Hiperaktivno dijete nije namjerno tvrdoglavo i ne može kontrolirati simptome svog ponašanja. Radeći s takvom djecom, uvidjela sam da je moja prva impulzivna reakcija - okrivljavanje takvog djeteta, uglavnom djelovala kontraproduktivno. Shvatila sam da je vrlo važno osmisliti nove pristupe, prilagođene hiperaktivnim učenicima. U svoj rad, pogotovo s učenicima nižeg uzrasta, unosila sam što više kretanja i praktičnih aktivnosti, što je pozitivno djelovalo na sve učenike. Učenici u prvom razredu vrlo teško održavaju koncentraciju dulje od šest minuta bez tjelesnog i praktičnog prekida. Uvođenje kretanja, eksperimentiranja i glume u nastavni proces potkrepljuje učenje i dosjećanje. Vrlo je bitno, također, uključiti u nastavu sastavnice „emocionalne inteligencije“, kao što su umijeće slušanja, rješavanja konflikata, rješavanja problema i tehnike opuštanja. Uvježbavanje vještina, u kombinaciji s naglaskom na emocionalnu inteligenciju, proširuje mogućnost za učenje. Usmjeravanje isključivo na školski uspjeh, na račun životnih vještina, smanjuje učenikove mogućnosti razvoja pa je potrebno poučavati i jedno i drugo.

Kad učenik «vodi igru»

Vrlo je bitno kod učenika poticati motivaciju za rad, jer kod motiviranog učenika dobri rezultati nikada ne izostaju. Ako je učenik motiviran za neki zadatak, kreativno i aktivno sudjeluje u nastavnom procesu te nije samo pasivni sudionik nastavnog procesa, koji samo skuplja informacije, a nikada nije stavljen u situacije da te informacije praktično primijeni; rezultati njegovog rada u pravilu su uvijek bolji nego kod učenika koji su orijentirani samo na školski uspjeh i na ocjenu. Suočavanje učenika sa situacijama u kojima se od njih traži da praktično primijene određene informacije koje su dobili, naročito pomaže hiperaktivnim učenicima koje nikada ne može zadovoljiti to da samo vide novo gradivo ili čuju o nečemu, već imaju stalnu potrebu nešto dodirivati, opipati ili iskusiti iz prve ruke. Poticati i razvijati motivaciju za rad raznim aktivnostima te izmjenama tih aktivnosti tijekom nastavnoga sata, bitno je za sve učenike, a pogotovo za one hiperaktivne, koji se na taj način lakše uključuju u rad i lakše svladavaju nastavno gradivo koje im, u klasičnom načinu poučavanja, bez izmjena aktivnosti i bez njihovog kreativnog sudjelovanja u radu, znatno otežava rad i svladavanje nastavnih sadržaja. Zbog toga što im njihov poremećaj hiperaktivnosti onemogućuje da duže vremena budu orijentirani i koncentrirani na određeni nastavni sadržaj i određenu aktivnost, takva djeca postaju frustrirana, u njima se javlja nemir te pokušavaju usmjeriti pažnju na sebe ponašanjem koje je, za ostale učenike i, naravno, za nastavnika, neprihvatljivo. Bitno je upravo spriječiti trenutak da takav učenik počne „voditi igru“, jer ga je poslije teško uključiti u rad i motivirati zato što dolazi do konflikata između njega i nastavnika koji ga pokušava okriviti i kritizirati zbog njegovog ponašanja. To kod hiperaktivnih učenika uzrokuje još veću frustriranost i averziju prema radu i određenim nastavnim predmetima i sadržajima. Zbog toga je jako važno preventivno djelovati i, koliko god je moguće, spriječiti takve situacije prije nego što do njih dođe. Kao prvo, bitno je prilagoditi se takvom učeniku te prilagoditi način rada tako da se i učenici koji imaju takav problem mogu aktivno uključiti u rad. Treba ih pokušati što više motivirati kako bi aktivno sudjelovali u radu. Tijekom svog rada primijetila sam da su rezultati uvijek bili bolji kad sam školski sat započinjala raznim tehnikama opuštanja, vježbama disanja i koncentracije te razgibavanjem, što dodatno potiče koncentraciju, a ujedno hiperaktivnim učenicima pruža mogućnost da tijekom sata što manje osjete svoj problem i pripreme se za rad. Na taj su način učenici spremniji za svladavanje nastavnih sadržaja i rezultati su, u pravilu, uvijek bili bolji.

Igrom do znanja

Primijetila sam da učenici, čak i oni hiperaktivni, ako su dobro motivirani te aktivno i kreativno sudjeluju u radu, spontano i s lakoćom usvajaju nastavne sadržaje, ne razmišljajući isključivo o ocjeni i školskom uspjehu. Pogotovo u nastavi stranih jezika, vrlo je bitno postići da učenici strani jezik, koji počinju učiti, progovore spontano. Potrebno ih je staviti u različite situacije u kojima kroz glumu, igru i aktivno sudjelovanje preuzimaju uloge tipične za situacije s kojima se susreću u svakodnevnom životu. Na taj se način učenici užive u uloge koje dobivaju, čime se oslobađaju straha koji je vrlo čest i karakterističan za početnu fazu učenja stranog jezika, jer strani jezik, na početku, za njih predstavlja veliku nepoznanicu, nešto novo s čime se do tada nisu susretali. Omogućavajući učenicima da se suočavaju sa životnim situacijama u kojima će im strani jezik biti potreban te njihovim aktivnim sudjelovanjem i preuzimanjem uloga, omogućujemo im da, ne razmišljajući o strahu koji im je često prepreka, progovore na stranom jeziku, spontano i postepeno svladavaju taj strah. Kao što se svaki strah najbolje svladava kada se s njim suočimo, tako je i učenike potrebno suočiti sa strahom od stranog jezika te ih aktivno izložiti situacijama u kojima će biti primorani koristiti strani jezik. Vrlo je bitno to postići u samom početnom stadiju učenja jer, kada se učenik jednom oslobodi nečega što mu je predstavljalo prepreku i kočnicu, u ovom slučaju straha od novog jezika, poslije s lakoćom usvaja nove sadržaje i bez teškoća se snalazi u novim ulogama i situacijama kojima će biti izložen tijekom nastavnih sati. Često su to simulirane životne situacije, koje osobito pomažu hiperaktivnim učenicima jer od njih zahtijevaju njihovo aktivno sudjelovanje – pokret, glumu, kreativno oblikovanje, potpuno uživljavanje u zadane uloge, kreiranje novih sličnih uloga na temelju već postojećih, procjenjivanje, logičko zaključivanje, pogađanje, prepoznavanje na osnovi osjetila dodira. Na primjer, učenici, stojeći u krugu, zatvorenih očiju, dobivaju svatko svoj kamenčić različitog oblika, koji predaju prijatelju do sebe, kojemu je zadatak da ponovo prepozna, na osnovi opipa i dodira, svoj kamenčić koji je na početku imao. Tako se na trenutak, za vrijeme sata, zadovoljava potreba hiperaktivnih učenika za dodirivanjem i istraživanjem predmeta. Na taj način učenici, a pogotovo oni s naglašenom hiperaktivnošću, ne doživljavaju nastavne sadržaje kao nešto strano, već kao nešto njima blisko, u čemu dolazi do izražaja njihova kreativnost i ublažavaju se simptomi koje im uzrokuje njihova naglašena hiperaktivnost. Hiperaktivna djeca imaju potrebu da se osjećaju voljenima i cijenjenima unatoč svojoj različitosti te ne trebamo u odnosu na takve učenike imati nerealna očekivanja kojima se oni često ne mogu prilagoditi jer, ako očekujemo od djece s tim problemom da predugo mirno sjede, problem postaje još veći. Mnogi nastavnici već koriste nove, navedene metode i pristupe poučavanja, prilagođene hiperaktivnim učenicima. To je jedini način kako se mi, kao odgajatelji takve djece, možemo suočiti s tim problemom. To znači da trebamo mijenjati pristupe i metode, ali i naučiti kako razumjeti, cijeniti takve učenike, bez obzira na to što su drukčiji od ostalih, i uživati u njima. Ponekad se vrlo teško u nastavnoj praksi prilagođavati takvima učenicima, a da pritom ne žrtvujemo potrebe ostatka razreda. Međutim, to je jedini način na koji se možemo uspješno nositi i suočiti s tim problemom i olakšati odvijanje nastavnog procesa u okruženju u kojem su i učenici s naglašenim simptomima hiperaktivnosti.

Ksenija Todorović, prof.