Uloga transfuzijske medicine u kriznim stanjima i katastrofama
 
NAJVAŽNIJI «PRIRODNI» LIJEK
 
Transfuzijska medicina se, za razliku od ostalih zdravstvenih struka, odlikuje nizom posebnosti koje se baziraju na osnovnim načelima rada transfuzijske djelatnosti, kao što su samodostatnost, kvaliteta i ekonomičnost.
 
 
Osim toga, lijekovi proizvedeni iz ljudske krvi, koji se koriste u transfuzijskom liječenju, zbog svojih specifičnosti, a to su ljudsko podrijetlo, ograničene rezerve, opasnost od širenja krvlju prenosivih bolesti i visoki troškovi proizvodnje, predstavljaju nacionalno bogatstvo svake države. Stoga je država direktno odgovorna za donošenje i provedbu ciljeva transfuzijske djelatnosti, a osnovna načela nacionalne politike u transfuzijskoj medicini definirana su zakonima i propisima svake države.
 
 
Nastanak bez najave
 
Transfuzijska medicina zahtijeva rad na jedinstvenim principima, suvremenoj koncepciji, solidarnosti i osiguranju dostatnih zaliha gotovih proizvoda jer bi, u protivnom, neadekvatna organizacija te djelatnosti zdravstva dovela do velikih ljudskih i materijalnih gubitaka. Zbog toga je posebno važna organiziranost i učinkovitost transfuzijske medicine, ne samo u svakodnevnom radu, nego i u kriznim stanjima, katastrofama.
Katastrofe, kao specifična krizna stanja, javljaju se kada nesreće ili krize uzrokovane prirodnim silama ili ljudskom aktivnošću (manifestirajući se kao ekološke katastrofe ili potresi, požari, poplave, snježne lavine, orkanski vjetrovi i sl.), djeluju na ljude u tolikoj mjeri da ugroženo stanovništvo ne može kontrolirati tijek događanja i uspješno se nositi s nanesenim udarima, gubicima i štetama. Jedna je od zajedničkih karakteristika prirodnih ugrožavanja, koja se odnosi na većinu njih, iznenadnost nastanka (npr. potresi, odroni i klizanje tla, požari otvorenog prostora i dr.).
Pripravnost na krizna stanja i katastrofe odnosi se na aktivnosti koje se obavljaju prije katastrofe, tj. one koje povećavaju razinu opće pripravnosti, kao i na one koje unapređuju operativne aktivnosti u tijeku kriznih uvjeta i neposredno nakon njih, u okvire kojih neprijeporno spada i angažman transfuzijske medicine. Učinkovit odgovor na katastrofe zahtijeva koordinaciju zdravstvenih službi, pa tako i transfuzijske medicine, jer je svaka država odgovorna pobrinuti se da bude spremna na suočavanje s izvanrednim situacijama na nacionalnoj razini.

Transfuzijska medicina, kao integralni dio zdravstvene službe, u izvanrednim ili kriznim stanjima ima posebno značenje. Normalan rad zdravstvene službe, a naročito efikasnost urgentne kirurgije, zahtijeva osiguranje dostatnih količina krvnih pripravaka i derivata plazme.

 
 
Jasno postavljene norme
 
Procjena potrebnih količina krvi za transfuzijsko liječenje u redovnom stanju u određenoj regiji ovisi o broju stanovnika, dobi, spolu i pobolu bolesnika, učestalosti bolesti u kojima se primjenjuje transfuzijsko liječenje te značajkama zdravstvene ustanove. Prema preporukama Svjetske zdravstvene organizacije, procjenjuje se da je za optimalno transfuzijsko liječenje potrebno uzeti godišnje, na svakih 1 000 stanovnika više od 55 doza krvi i proizvesti 50 eritrocitnih pripravaka, više od 20 trombocitnih pripravaka i više od 5 pripravaka svježe smrznute plazme, a što se tiče derivata plazme, potrebno je godišnje skupiti od 3 do 7 litara svježe plazme, proizvesti 1 500 do 2 500 i.j. faktora VIII i više od 0,200 kg albumina.
Zalihe krvnih pripravaka u redovnom radu obično se planiraju za 3 do 5 dana prosječnog transfuzijskog liječenja. Međutim, na osnovi podataka iz ratova i katastrofalnih elementarnih nesreća u proteklim razdobljima, nameće se zaključak da se prosjek potreba za krvnim pripravcima i derivatima plazme povećava oko 2 - 4 puta u odnosu na redovno stanje.
Iskustva iz proteklih ratova govore u prilog tome da se za vrijeme ratova i katastrofa potrebe za krvnim pripravcima višestruko povećavaju, ali i da je vrlo teško planirati potrebe.
 
 
Teško planiranje
 
Tako je, na primjer, u Drugom svjetskom ratu, prema podacima američke vojske, oko 500 000 doza krvi poslano iz SAD na europsko i pacifičko bojište tijekom 13 mjeseci, postigavši maksimum od 62 000 doza u ožujku 1945., što znači gotovo 2 000 doza krvi dnevno. Osim toga, više od 13 000 000 doza pune krvi, koje je sakupio Američki Crveni križ, korišteno je za proizvodnju svježe smrznute plazme i albumina.
Tijekom Vijetnamskog rata, u periodu od 1965. do 1971., oko 1,3 milijuna doza krvi poslano je iz SAD u Vijetnam. Maksimum je postignut u veljači 1969., kada je poslano 36000, odnosno 1 200 doza dnevno.
U razdoblju od 1948. do 1991., koje nazivamo hladnim ratom, planirani su scenariji mogućih ratnih sukoba koji su predviđali 100 000 ranjenika dnevno, što bi prema tom planu zahtijevalo 160 000 doza krvi dnevno. Taj plan potrebe krvi premašivao je četverostruku dnevnu proizvodnju doza krvi u SAD. To se pokazalo suvišnim i dovelo do uništavanja velike količine prestarjelih doza.
Iz novije povijesti, tj. 1990.- 1991. godine, može se izdvojiti Zaljevski rat u kojem je tijekom 8 mjeseci iz SAD poslano 82 000 doza krvi. Međutim, samo 250 doza krvi iskorišteno je za zbrinjavanje 250 američkih ranjenika; narednih 750 doza iskorišteno je za pomoć iračkim ranjenicima, 6 000 doza vraćeno je u SAD, a 67 000 doza krvi uništeno je zbog isteka roka uporabe. Jasno je da je faktor planiranja od 4 doze po ranjeniku bio nerealan i pogrešan, što je rezultiralo time da 80% poslanih doza nije nikada upotrijebljeno i da su bile uništene.
Tijekom rata u Bosni od 1995. do 2000., oko 5 300 doza krvi poslano je za potrebe američke vojske angažirane na tom području. Iskorišteno je samo 79 doza krvi, što predstavlja 1,5% ukupne količine. Većina preostale količine krvi donirana je za lokalne medicinske potrebe. Osim toga, poslano je i 196 doza svježe smrznute plazme, a iskorišteno je samo 13 doza.
Tijekom prve godine američkog angažmana na Kosovu poslana je 1 521 doza krvi, a iskorišteno je samo 225 doza, i to uglavnom za civilne žrtve.
Iskustva iz četiri velike civilne katastrofe koje su se dogodile između između 1975. i 2000. godine pokazala su da je potrebno raspolagati s više od 100 doza krvi u prva 24 sata nakon događaja. U te se civilne katastrofe ubrajaju rušenje plafona na pun hotelski plesni podij u Kanzas Cityju u 1971., rušenje aviona u Sioux Cityju, Iowa, u 1989., bombardiranje Mariah Federal Building u Oklahoma Cityju u 1996. i pucnjava u srednjoj školi u Denveru u 1999. godini. Ukupan broj utrošenih doza krvi u prvih 24 sata za ta 4 incidenta kretao se od 105 -131 doze.
Unutar istog vremenskog razdoblja promatrane su potrebe za krvi nakon velikih prirodnih katastrofa. Tako je tijekom potresa u San Franciscu 1989. bilo najviše žrtava - 68 mrtvih, i tražilo se najviše krvi, 40 doza u prva 24 sata.
Kao što se može vidjeti iz povijesti dvadesetog stoljeća, potreba za krvlju u velikim katastrofama uvelike je određena brojem ozlijeđenih koji su preživjeli dovoljno dugo da bi im bila potrebna transfuzija krvi. Kliničke studije iz Vijetnamskog rata većinom su se složile u tome da samo oko 16% ranjenih treba transfuzijsku skrb. U modernoj civilnoj traumatologiji taj postotak još je manji i iznosi 9% (prema podacima dobivenim iz Shock Trauma Centra Sveučilišta Maryland).
 
 
Budućnost u umjetnoj krvi
 
Stoga je neophodno da transfuzijska medicina ima jedinstven princip rada i dobru organizacijsku strukturu u svakodnevnom, redovnom radu, kako bi samo adekvatnim multipliciranjem mogla ispuniti svoj zadatak u kriznom stanju.
Budući da je jedna od najvažnijih djelatnosti transfuzijske medicine prikupljanje krvi od davatelja radi priprave krvnih pripravka koji se koriste u liječenju bolesnika, važno je u slučaju izvanrednih – kriznih stanja odrediti približno potrebnu količinu krvi, krvnih pripravaka i pravilno organizirati priliv davalaca krvi, kako se nakon prestanka kriznog stanja ne bi pojavile posljedice u smislu prevelikih «viškova» uzete krvi, što bi u narednom razdoblju rezultiralo manjkovima i nestašicama krvi.
Pozivanje i organiziranje davalaca krvi i u tim situacijama obavljaju djelatnici Crvenog križa, uz stalnu suradnju i konzultaciju s transfuzijskom službom. Rad s davaocima i prikupljanje krvi treba organizirati u sigurnom ili najmanje ugroženom području. Iako je neminovno da u radu budu prisutni elementi improvizacije, ipak je potrebno osigurati minimum uvjeta za rad koji su zakonski određeni propisima kao što su: Pravilnik o krvi i krvnim sastojcima, NN 14/99, Zakon o lijekovima i medicinskim proizvodima, NN 121/2003 te Standardi i upute za rad u transfuzijskoj djelatnosti u Hrvatskoj, HZTM i HZZO, Zagreb,1995.
Katastrofe, kao izvanredna krizna stanja, uvijek dolaze nenadano i stavljaju na kušnju sustav organizacije, namećući potrebu za uspostavljanjem jedinstvenog principa rada i dobre organizacije koja će imati, kada je u pitanju transfuzijska medicina, samo jedan prioritet, a to je osiguravanje dostatnih količina sigurne krvi koje će zadovoljiti povećanu potrošnju tijekom izvanrednih kriznih situacija.
Problem osiguranja dostatnih količina krvi prisutan je i u mirnodopskim uvjetima. Danas su aktualna eksperimentalna i klinička istraživanja na području «umjetne krvi», koja će vjerojatno snažno utjecati na budućnost transfuzijske medicine u «normalnim» uvjetima i u kriznim stanjima.
 
 
Snježana Buneta-Skorup, dr. med. Doc. dr. sc. Sanja Balen, dr. med.