POTREBA ZA PSIHIČKO-EMOCIONALNIM SAVJETOVALIŠTIMA
 
UZBUNA U MOZGU
 
Psihičko i emocionalno stanje čovjeka vrlo intezivno utječe na složene mehanizme djelovanja hormona i gena, a time i na sveukupno stanje organizma čovjeka.
 
 
Misao, psiha i emocije integralni su dio ljudskoga bića i ne mogu se odvojiti od njegovog tjelesnog dijela, jer one predstavljaju skup određenih informacija, koje imaju sasvim određene biokemijske aktivnosti u organizmu. Svaka promjena psihičkog i emocionalnog stanja čovjeka utječe na vrlo složen mehanizam djelovanja hormona i gena uspostavljanjem određene dinamičke ravnoteže u tijelu radi prilagođenja novoj situaciji.
 
 
PSIHA I EMOCIJE
 
Svi događaji u čovjekovom životu precizno se upisuju u ljudski mozak, kao pamćenje njegove svijesti ili podsvijesti. Pamćenje se registrira ili kao cjelovito i potpuno razriješeno, ili kao otvoreno i nerazriješeno. Nerazriješeno pamćenje pojavljuje se u dva potpuno različita oblika, i to:
• kao psihičko-emocionalna trauma (bol) uz prisustvo pune svijesti, ali pamćenje koje je stalno prisutno: uznemirujuće, vraćajuće, neumorno i bolno;
• kao podsvjesni psihičko-emocionalni konflikt (proturječnost), bez svjesnih detalja o događaju i psihičko-emocionalnom utjecaju koji je taj događaj imao ili još uvijek ima.
Obje vrste nerazriješenih psihičko-emocionalnih pamćenja imaju slične posljedice na organizam čovjeka - izazivaju stanje stresa. Emocije pohranjene u limbičkom sustavu mozga (u hipotalamusu i hipokampusu) djeluju pri svakoj značajnijoj promjeni na opće stanje ljudskog organizma, bilo pozitivno, bilo negativno.
Negativno djelovanje psihogenih i emocionalnih utjecaja nije opasno za ljudski organizam ako je ono kratkotrajno. Njegovo dugotrajno djelovanje ima za posljedicu takvo stanje organizma koje ne odgovara optimalnom prirodnom stanju. Zbog poremećenog složenog mehanizma mnogih funkcija u organizmu u dužem vremenskom razdoblju, može takvo stanje organizma dovesti do razvoja raznih akutnih i kroničnih bolesti. Mnogi stručnjaci danas smatraju da kod 3/4 svih somatskih bolesti postoji psihološka pozadina.
 
 
STRES
 
Stres predstavlja svaku reakciju organizma na fizički, mentalni ili emocionalni podražaj nerazriješenog stanja koji remeti prirodnu ravnotežu u organizmu. Postoje mnogi uzroci koji izazivaju stres. Svakodnevno je čovjek pod pritiskom snažnih vanjskih utjecaja: problem u prometu, neka dobra ili loša vijest, problemi na poslu s nadređenim ili podređenim, problemi s djecom, bračnim partnerom, roditeljima, finacijski problemi i mnogi drugi.
Čovjek je stalno pod pritiskom događaja – to je stres. Da li je on pozitivan ili negativan? Jedno i drugo istovremeno. Stres je sastavni dio našeg života. Bez njega bi ljudi naizgled bili sretni – «blaženi», ali istovremeno i usporeni, tj. potpuno nesposobni za normalne životne izazove. Neki ljudi stvaraju svoj vlastiti stres i bez vanjskih pritisaka, jer se nalaze u neprekidnoj suvišnoj brizi o nečemu. Neki pak ljudi dobro podnose stres i kad je on vanjskog podrijetla.
Svako kratkotrajno negativno emocionalno stanje zapravo je alarmno stanje (stanje uzbune) i ono se fiziološki bitno razlikuje od stanja dugotrajne homeostatske ravnoteže organizma.
Biokemijski gledano, u fazi uzbune pod utjecajem mozga (hipotalamusa) dolazi do pojačanog izlučivanja adrenokortikotropina (ACTH) od strane hipofize. Taj hormon potiče kod nadbubrežne žlijezde izlučivanje sljedećih hormona: epinefrina, norepinefrina i kortizola. Hormoni epinefrin i norepinefrin zapravo su adrenalini, koji predstvljaju glavni odgovor organizma na stres. Rezultat je toga pojačan rad srca, promjena cirkulacije krvi (pojačanje u mozgu i mišićima), pojačan ritam disanja (zbog bolje opskrbe kisikom) i povećano znojenje (jače izlučivanje razgradnih produkata). Dramatično se povećava količina šećera u krvi, a smanjuje cirkulacija u probavnom traktu. Smanjuje se izlučivanje enzima probave i usporuju probavni procesi.
Nakon prve faze stresa – faze uzbune (alarma), nastupa druga faza koja je dugotrajnija, a predstavlja tzv. adaptaciju (prilagođenje). To se postiže izlučivanjem hormona kortizola. On djeluje na razgradnju proteina i njihovu pretvorbu u energiju, što osigurava mogućnost stvaranja energije i nakon potrošnje glukoze. Istovremeno, u organizmu se zadržava natrij da bi se krvni tlak održao visokim.

Te dvije faze stresa u stvari su reakcije organizma, kao emocionalni odgovor na stres, tj. one ostvaruju potrebnu napetost u akciji. Ako se, međutim, alarmno stanje produžuje ili ponavlja, organizam gubi sposobnost prilagođenja – normalizacije zbog promijenjenog hormonalnog stanja. Tada zbog takvog stanja (visok šećer u krvi, visok krvni tlak, pad imuniteta) nastupa treća faza (kao posljedica), a to je iscrpljenost. Takav poremećaj organizma često se u literaturi naziva “GENERALNI ADAPTACIJSKI SINDROM” (GAS), tj. opći sindrom prilagođenja. Prilikom te treće faze – iscrpljivanja, u organizmu se gubi kalij i dolazi do izlučivanja kortizola, koji regulira šećer u krvi. Stanice koje ostaju bez kalija i glukoze ne mogu dobro funkcionirati (u težim slučajevima stresa može doći i do zatajenja pojedinih funkcija organizma ili do odumiranja nekih stanica). Dugotrajni stres ostavlja trajne posljedice u funkcioniranju pojedinih organa (srce, krvne žile, nadbubrežne žlijezde i imuni sustav), a zbog oslabljenog imunog sustava mogu se razviti i mnoge druge bolesti.
Time se zapravo potvrđuje tvrdnja da uzrok svih tih poremećaja nije sam stres, nego distres – nevolja, jer je produljeni neriješeni psihičko-emocionalni stres zapravo - distres.
Dugotrajno djelovanje stresa, međutim, neće kod svih ljudi uzrokovati istu bolest, nego će ona, ako se pojavi, kod svake osobe biti drukčija. Razvoj neke bolesti kod čovjeka ovisan je o njegovoj osobnosti, njegovoj predispoziciji, odnosno o njegovom genomu. Tako je utvrđeno da određene karakterne crte čovjeka (što je genetsko naslijeđe) pokazuju sklonost ljudi prema određenim bolestima ako kod njih dođe do dugotrajnog negativnog psihičko-emocionalnog stanja.
 
 
POTIŠTENOST
 
Potištenost je bolest raspoloženja, koja zahvaća tijelo i misli.
Osnovni su simptomi potištenosti:

• nedostatak životne radosti ili barem smanjenje uživanja u mnogim aktivnostima u odnosu na period prije bolesti;
• osjećaj tuge ili žalosti, koji nije uzrokovan nedavnim gubitkom nekog od bližnjih; ponekad se osjeća praznoća više nego tuga, ili istovremeno jedno i drugo;
• bezvoljnost, kao gubitak zanimanja za hobije ili bilo što drugo;
• strah, najčešće vezan uz misli kako će se nešto loše dogoditi;
• smanjenje sna, najčešće kao nesanica i rano buđenje, ali kod mladih osoba i kao pojačana potreba za snom;
• loše misli, najčešće o bolesti, samoubojstvu i smrti;
• teškoće u donošenju odluka;
• niska energija i brzo umaranje;
• osjećaj krivnje, bezvrijednosti i bespomoćnosti;
• stalne fizičke smetnje, kao glavobolja, probadanja, zanošenje, kronični bolovi;
• razdražljivost;
• teškoće u opuštanju;
• gubitak tjelesne težine ili debljanje.
Kod svakog čovjeka moguća je pojava potištenosti, ali je ona češća kod ljudi koji su po prirodi emotivniji, plašljiviji, manjeg samopoštovanja, kod onih koji teže podnose nepravdu i kritiku. Izloženost kroničnom stresu ili sezonskoj promjeni sunčanoga svjetla (SAD) može biti uzrokom potištenosti, ali njena pojava ovisi i o genetskoj predispoziciji.
 
 
SAMOPOMOĆ
 
Kako možemo pobjeći od stresa? Prvo treba nastojati maksimalno izbjegavati razne stresne situacije i poduzeti sve moguće mjere da se smanji njihov utjecaj. To se može postići različitim aktivnostima, kao npr.:
• U slučajevima kad je promjena i događaja previše u određenom vremenskom razdoblju, treba pojednostavniti vlastiti život, tj. smanjiti broj promjena i događaja u isto vrijeme, kako bi se smanjila opterećenost.
• U slučajevima kad je događaja izuzetno malo, treba preraspodijeliti stres na više aktivnosti, tj. pridavati jednaku važnost drugim aktivnostima, bilo da su iste ili različite razine, kako bi se smanjila važnost samo jednog događaja.
• Treba sve oko sebe tumačiti manje dramatičnim, odnosno pozitivnim gledanjem smanjiti važnost negativnih događaja.
• Treba tumačiti nezgodu u pravom svjetlu, tj. shvatiti da se život sastoji od mnogo važnijih stvari od loše sreće ili nezgode – smatrajući to slučajnim događajem.
• Emocije treba pokazivati, umjesto potiskivati: ako treba plakati – isplačite se, jer plač oslobađa napetost i nakupljene emocije.
• Treba prihvatiti odgovornost za dobro osjećanje, tj. optimizmom umanjiti značenje negativnih događaja.
• Ponovno se moramo naučiti smijati. Ako ste zaboravili smijati se, morate obnoviti tu vještinu jer ona izuzetno dobro opušta.
• Svaki slobodan trenutak treba provoditi u prirodi: u šetnji, odmoru, rekreaciji ili aktivnostima u vrtu.
• Dobro je njegovati životinje ili uzgajati biljke. Njegovanje životinja i bavljenje njima izuzetno dobro opušta. Također, uzgajanje biljaka ima jedno od najboljih opuštajućih djelovanja na čovjeka.
• Treba pojačati svakodnevnu ili povremenu tjelesnu aktivnost. Sport, rekreacija, vježbanje ili aerobik aktivnosti su neophodne čovjeku. Postoji istinita izreka: «Ako nemate dovoljno vremena za tjelesnu aktivnost, morat ćete, nažalost, to vrijeme onda odvojiti za bolest.»
• Ako ste pobožni, prakticirajte molitve i obraćanje bogu.
• Treba naučiti metode opuštanja, prakticirati vježbe opuštanja i meditacije.
Posljednju od navedenih aktivnosti u smanjivanju utjecaja stresa (vježbe opuštanja) moguće je realizirati na različite načine. Postoje različiti nazivi za slične efekte opuštanja, kao što su npr.: samohipnoza, autogeni trening, pasivno autosugestivno opuštanje, metoda opuštanja, progresivna relaksacija, joga, meditacija, transcedentalna meditacija, zen, samopomoć, praktična meditacija. Bilo koju od navedenih aktivnosti opuštanja svaki čovjek može naučiti i prakticirati individualno, iako sve one imaju jedan veliki nedostatak, a to je boravak u zatvorenom prostoru i u izolaciji od prirode. Bez obzira na to, neki od navedenih oblika opuštanja vrlo je koristan za organizam i od njega nikako ne treba odustati.
Budući da su ljudska bića autosugestibilna, prakticiranje neke od metoda opuštanja može postići čudesne efekte. Možete učiniti da vaše podsvjesne misli rade vama u korist, jer one igraju isto tako važnu ulogu u svakodnevnom životu kao i stvarne. Omogućujete otkrivanje i razvoj nove osobe u sebi. Pozitivno razmišljanje o sebi prvi je korak u samousavršavanju. U postajanju nove osobe počinjete normalno voljeti sebe, respektirati se, stjecati samopouzdanje i osjećati samozadovoljstvo. Vaša će budućnost ovisiti o tome unutar vas – o načinu razmišljanja o sebi.
Prvi korak u prakticiranju sugestibilnih i opuštajućih aktivnosti jest uspješno planiranje dnevnih aktivnosti i organiziranje vremena, koje je dostupno svakome. Odlazak u krevet svake večeri sa spoznajom da ste svoje vrijeme posvetili nečem konstruktivnom, naučili nešto novo, usavršili se ili planirali sljedeći cilj, donijet će vam određenu vrstu mentalnog zadovoljstva, koje iz dana u dan postaje životno inspirirajuće.
Sugestibilne i opuštajuće aktivnosti predstavljaju zapravo sinonim za samodisciplinu, koja znači započinjanje dana sa zdravim odnosom prema odgovornostima s kojima se čovjek mora suočiti, isto kao i sa saznanjem o tome kako organizirati vlastito vrijeme i energiju za svaki određeni dan. Živjeti bez plana isto je kao i ploviti brodom po moru bez kompasa. Za stvaranje čovjek mora biti vođen cjelovitim skupom planova. Za dostizanje određenog cilja čovjek mora imati razrađenu organizaciju. Organiziranje života predstavlja spoznaju o tome što čovjek želi od života, a što ne, što očekuje od sebe i od drugih, kako želi utrošiti svoje vrijeme i što treba napraviti za postizanje ciljeva. To ujedno znači misliti pravilno - misliti pozitivno – misliti racionalno – misliti planirano. Jednom, kad razvijete sposobnost za pametno korištenje vremena i energije, spremni ste za postizanje i vrlo velikih ciljeva.
Opuštanjem se razvija stanje u kojem:
• ostvarujemo veće šanse u nalaženju, davanju i dijeljenju ljubavi,
• poboljšavamo ljubavni život,
• nestaju sumorne i morbidne misli,
• postižemo puniji i bogatiji život,
• ostvarujemo bolje fizičko i mentalno zdravlje,
• razvijamo samodovoljnost i samopouzdanje,
• pametno planiramo,
• koristimo podsvjesni um,
• bolje razumijemo sami sebe,
• smanjujemo napetosti,
• prekidamo nepoželjne navike,
• postižemo osjećaj veće vrijednosti,
• postajemo vrsta osobe kakvu želimo.
Najjednostavniji način opuštanja može se bez mnogo mudrosti provoditi vrlo jednostavno u nekoliko faza:
• izabrati mirno mjesto,
• zatvoriti oči i stalno glasno ponavljati «mantru» (npr. «ommmmmm»),
• koncentrirati se na disanje (trbušno),
• sprečavati dolazak misli u svijest,
• kontrolirati opuštenost raznih dijelova tijela pojedinačno.
Takvo opuštanje treba provoditi 15-ak minuta dnevno ili prema potrebi, kad se osjeti velika napetost.
 
 
NEOPHODNA POMOĆ ZAJEDNICE
 
Samopomoć u situacijama stresa i potištenosti najbolji je način opuštanja i vraćanja organizma u zdrave životne uvjete, ali je mnogima izuzetno teško napraviti i minimalan korak u tom smjeru, posebno kada stres izuzetno duboko ovlada čovjekom, pa ni čovjekova svijest više nije sposobna poduzimati bilo kakve pozitivne akcije. Takva stanja vrlo se često javljaju kod mnogih ljudi, i to s vrlo teškim posljedicama, zbog razvoja i najtežih malignih i srčanih bolesti. No, tu pomoć zajednice zaista u potpunosti zakazuje jer, s jedne strane, ne postoje stručna savjetovališta koja bi pravovremeno pomogla bilo kojem čovjeku koji se nađe u težoj psihičko-emocionalnoj situaciji (i to u neposrednoj blizini njegovog stanovanja) a, s druge strane, ne postoji dovoljna edukacija ljudi o potrebi za takvim savjetovalištima. Ljudi su većinom prepušteni sami sebi, osim težih slučajeva psihičke poremećenosti koje preuzimaju psihijatri u okviru zdravstvenog sustava.
Ovaj napis neka bude poticaj svim kompetentnim stručnjacima specijalistima i relevantnim političarima lokalne i državne uprave za osnivanje psiholoških savjetovališta u lokalnim zajednicama, s geslom «Otvorena vrata», kao najneposrednije, trajne i efikasne pomoći svakome tko ima psihičko-emocionalne poteškoće.
 
 
Stjepan Šaban, dipl.ing.