Zdravstvena (ne)sigurnost žitelja otoka Suska
 
Najugroženiji su žitelji najmanjih otoka
 
Od svih otoka cresko-lošinjskog arhipelaga, zdravstveno je najugroženije stanovništvo onih najmanjih – Ilovika, Unija, Suska, Velih i Malih Srakana.
 
 
Dakako, nije otežana samo zdravstvena zaštita žitelja koji žive na tim otocima, već im je, općenito, težak svakodnevni život i u uvjetima kada ih zdravlje dobro služi. Mogućnosti zaposlenja vrlo su slabe, opskrba živežnim namirnicama dosta loša, a za lošeg vremena i povezanost s općinskim središtem Mali Lošinj ili Rijekom ponajčešće onemogućena.
 
 
Pomoć kad god je potrebna
 
Pogledajmo na primjeru Suska kakva je zdravstvena sigurnost ljudi koji stalno (ili povremeno) žive na tom pješčanom otoku – udaljenom od Malog Lošinja oko 7 i od Rijeke oko 60 morskih milja.
Donedavno je Susak imao medicinsku sestru (časnu sestru Julijanu Anđu Majić), s punim radnim vremenom (4 sata, od ponedjeljka do petka, u mjesnoj ambulanti i ostatkom sati u pružanju zdravstvenih usluga u kućnim posjetima). Nakon što je nedavno otišla u mirovinu, nastavila je raditi, u obliku dopunskog rada, dva sata u ambulanti. Dok je bila aktivna, plaćao ju je Dom zdravlja, a danas troškove njena rada snosi Općina Mali Lošinj, u nadležnosti koje se nalazi otok Susak.
Medicinska sestra Julijana Anđa Majić drži da se skraćenjem njena radnog vremena u ambulanti neće smanjiti i njen prilog zdravstvenoj zaštiti žitelja otoka Suska, jer će – kad god bude trebalo – priteći u pomoć. Njene riječi kako se njena dosadašnja zdravstvena skrb za Suščane (pa i sve one koji se, iz bilo kojih razloga, zateknu na otoku) neće smanjiti iako će joj se promijeniti radni status, zaslužuju svaku pohvalu.
Međutim, gledajući iz kuta stalnih i povremenih stanovnika na Susku, pa i turista (u vrijeme kasnog proljeća, ljeta i rane jeseni na otoku ih je i po više stotina), zdravstvena zaštita nije ista ako ambulanta ima službeno radno vrijeme četiri ili samo dva sata, pogotovo ako liječnik iz Malog Lošinja dolazi na Susak samo svaka dva tjedna, a kad nema brodske veze zbog lošeg vremena, i rjeđe.
Bez stalnog liječnika, s medicinskom sestrom koja u ambulanti radi pet puta u tjednu po dva sata, a uz spomenutu udaljenost od kopna, odnosno od Doma zdravlja u Malom Lošinju ili bolnice u Rijeci, zdravstvena zaštita svedena je na najnižu razinu. Dakako, u takvoj situaciji zdravstvena sigurnost gotovo je nikakva. Stoga i ne iznenađuje da u vrijeme zime, kada je Susak, zbog loših vremenskih uvjeta na moru, počesto odsječen od Malog Lošinja i Rijeke, velik broj njegovih stalnih i povremenih žitelja odlazi na sigurnija odredišta (SAD, Mali Lošinj, Rijeka, Zagreb, Slovenija…). Svi koji imaju mogućnost, odlaze tamo gdje im je životna i, prvenstveno, zdravstvena sigurnost bolja.
 
 
Neizvjestan ishod hitnih slučajeva
 
Svaka zdravstvena tegoba koja se može svesti pod hitan slučaj (lom kostiju, upala slijepog crijeva, teškoće sa srcem i brojni drugi zdravstveni problemi) – onima kojima se dogodi na Susku predstavlja pravu životnu dramu. U slučajevima kada i minute mogu biti presudne, počesto su ljudske živote Suščanima spašavale posade brodova malološinjske Lučke kapetanije, Policije ili susretljivi vlasnici brzih plovila, a u novije vrijeme i interventni brod u službi zdravstva na cresko-lošinjskom arhipelagu.
Međutim, unatoč mogućnosti prijevoza bolesnika (s potrebom pružanja hitne pomoći) do Malog Lošinja ili Rijeke, u podosta slučajeva ishodi hitnoće neizvjesni su. Upravo zbog te neizvjesnosti zdravstvena je nesigurnost žitelja otoka Suska maksimalna.
Čemu se, primjerice, može nadati osoba koja na Susku doživi srčani udar ili izljev krvi u mozak? Ili - što čeka bubrežnog bolesnika, Suščanina ili onog koji na Susku živi po nekoliko mjeseci, kada mu liječnik priopći da će, do eventualnog presađivanja bubrega, morati ići na dijalizu? Kako se, u zimskom razdoblju, osjeća bolesnik (naročito kronični) koji je potrošio svoj lijek, a do novoga (iz ljekarne u Malom Lošinju) ne može doći jer brodske veze nema i po nekoliko dana? Može li itko na Susku računati na reanimaciju koja, tamo gdje se liječnik nalazi nadohvat ruke, spašava život?
Navedena pitanja ne trebaju odgovore jer su oni sami po sebi jasni.
 
 
Ima li nade u bolje (zdravstvene) dane?
 
Država čini sve (na planu deklarativnih programa, rezolucija i zakonskih odredaba) kako bi se na otocima, posebno onima najmanjima, stvorili uvjeti za povratak stanovnika iseljenih u unutrašnjost Lijepe naše ili u inozemstvo. Međutim, mnogi se programi ne provode zbog nestašice novca ili procjene o nerentabilnosti određenih ulaganja. Teorija i praksa tu su u raskoraku.
Ima li nade da Susak (i svi mali otoci cresko-lošinjskog arhipelaga) ikada dobiju liječnika i medicinsku sestru koji svakodnevno (u radnim danima), u punom radnom vremenu pružaju zdravstvenu skrb? Nema, dakako, jer bi to bilo preskupo, a nije ni izvedivo po našim zakonskim normativima o broju stanovnika na jednog liječnika. A, osim osiguravanja potrebnog novca, zasigurno bi bio problem i dolazak liječnika i medicinske sestre s kopna na otočić kakav je Susak.
Da spomenuta medicinska sestra Julijana Anđa Majić nije časna sestra koja živi u susačkom samostanu, koja bi to medicinska sestra došla raditi na najudaljeniji otočić sjevernog Jadrana?
Susak danas ima moderno uređenu i dosta dobro opremljenu mjesnu ambulantu, koja ima kompjutor, pisač, digitalnu kameru i mogućnost internetske veze pa onaj koji u njoj radi može koristiti sustav telemedicine centra u Cresu. Međutim, kako sustav zdravstvene zaštite, prvenstveno, čine medicinski educirani kadrovi, bez njih nema ni zdravstvene sigurnosti.

Život na otocima određen je njihovom izoliranošću i udaljenošću od kopna. Na malim i udaljenijim otocima sve nevolje su multiplicirane. U istom košu (nerješivih) problema nalazi se i zdravstvena zaštita. Tko se s tim ne pomiri, neka ni ne ide na Susak i na slične otočiće.
 
 
Borislav Ostojić