Vatrogasna služba – nositelj zaštite i spašavanja
 
VATRU GASI, BRATA SPASI!!!
 
"Ne samo na zvon zvona i na bubnjanje bubnjeva, već i na svaki drugi glas o požaru ili uzbuni zbog požara, noću ili danju, svaki vatrogasac, redovni ili pomoćni, ima bez ikakva oklijevanja pojuriti prema spremištima da tamo dobije odgovarajuće zapovijedi. Svaki izostanak ili kašnjenje bit će najstrože kažnjeni."
 
 

Odredba je to Pravilnika vatrogasnog zbora u Rijeci, osnovanoga 26. siječnja 1863. godine, na temelju odluke Slavnog gradskog vijeća.
Puno je vremena od tada prošlo, puno se stvari promijenilo, ali vatrogasna služba se kroz povijest razvijala prkoseći režimima i odrađujući ono što i jest bit njezina postojanja – spašavanje ljudi i imovine.
Trenutno u Republici Hrvatskoj djeluje 60 profesionalnih javnih vatrogasnih postrojbi, a u njima je zaposleno ukupno 2 300 vatrogasaca. Hrvatska je i zemlja s dugom tradicijom dobrovoljnog vatrogastva. Tako je, prema podacima Hrvatske vatrogasne zajednice, aktivno 1788 dobrovoljnih vatrogasnih društava, s ukupno 40 035 dobrovoljnih vatrogasaca koji imaju uvjerenje o stručnoj osposobljenosti.


Vatrogasne postrojbe udružuju se u zajednice pa tako u Republici Hrvatskoj djeluju: 21 vatrogasna zajednica županija, 26 područnih vatrogasnih zajednica, 63 vatrogasne zajednice grada (VZG) i 127 vatrogasnih zajednica općine (VZO). Ovdje još treba pridodati i vatrogasne postrojbe pravnih osoba koje su na temelju procjene ugroženosti od požara dužne imati trenutno spremnu vatrogasnu postrojbu, kao i dobrovoljna vatrogasna društva u pravnim osobama.
S obzirom na mediteransku klimu koja za sobom povlači i visoko požarno opterećenje hrvatskog primorja, hrvatsko vatrogastvo raspolaže i zračnim snagama u okviru kojih su: četiri zrakoplova Canadair CL-415, jedan izviđačko – navalni zrakoplov Air Tractor te četiri helikoptera Ministarstva obrane, izdvojeni za potrebe zaštite od požara, što znatno olakšava gašenje većih požara na otvorenom prostoru. Također, za potrebe gašenja šumskih požara osnovana je i Državna intervencijska postrojba.
Kada je riječ o vatrogascima i poslovima vatrogasaca, prisutne su određene predrasude. Pada kiša – vatrogasci nemaju posla, zimi je manji broj požara – vatrogasci nemaju posla... No, je li baš tako?

 
 
Dimnjaci, stare grede i brodovi
 
U smislu spašavanja ljudi i imovine, vatrogasne se intervencije mogu podijeliti na intervencije gašenja požara i ostale – tehničke intervencije. Kod bilo koje vrste intervencije nastat će i određena šteta po vlasnika prostora ili objekta na kojemu je događaj nastao.
Spašavanje ljudskih života i svođenje štete na što manju moguću mjeru - ciljevi su kroz koje se sagledava uspješnost vatrogasne intervencije.
Intervencije gašenja požara neupućeni najčešće vezuju uz gašenje šumskih požara, od kuda i proizlazi ranije citirana tvrdnja o kiši i požaru. Međutim, ta vrsta intervencije vezana je, osim uz otvoreni prostor, uz različite vrste objekata, stambene i građevinske, industrijska i energetska postrojenja, požare u prometu... Uz sezonu grijanja vežu se požari dimnjaka, koji predstavljaju specifično područje. Čest uzrok požara stambenog objekta, u sezoni grijanja, pronalazi se upravo u dimovodnom kanalu. Neodržavanje dimovodnih kanala od vlasnika kuća stvara beskućnike u vrlo kratkom vremenu. Kod objekata starijeg datuma izgradnje još se i danas može naići na situaciju da drvena greda prolazi kroz dimnjak. Upravo takva situacija razlog je zbog kojega se požari čađe u dimovodnom kanalu prenose na međustropnu konstrukciju, odnosno krovište, a javljaju se češće kod starijih objekata. No, loša izvedba ili porozan dimovodni kanal prouzrokovat će požar i na novijim objektima.
Svako će područje imati i različite zahtjevnosti u pogledu organiziranja i funkcioniranja vatrogasne službe. Ovdje se prvenstveno podrazumijeva razvijenost u pogledu naseljenosti, gospodarstva, industrije, šumarstva, turizma, prometne povezanosti... Možda je to najlakše objasniti na primjeru Rijeke i riječke Javne vatrogasne postrojbe. Smješten na moru, grad Rijeka nužno je orijentiran na pomorski promet te glasi za najveću hrvatsku luku, a u Rijeci ili bližoj okolici svoje su mjesto našla i tri brodogradilišta – «3. maj», «Viktor Lenac» i «Kraljevica». Tako i riječki vatrogasci predstavljaju autoritet u gašenju požara brodova, koji struka prepoznaje kao jednu od najzahtjevnijih i najopasnijih intervencija. Tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća bio je velik broj požara brodova u riječkoj luci, dok se danas može reći da je ta brojka zanemariva. Ta tvrdnja može se povezati s povećanjem razine vatrogasne preventive na brodovima i u lukama. Međutim, tome je znatno pridonio i pad količine prekrcanog tereta u lukama. No, ostaju i dalje brodogradilišta u kojima su događaji te vrste prisutni i danas. Ovdje se posebno mogu istaknuti remontna brodogradilišta, gdje je požarno opterećenje znatno više u odnosu na brod u izgradnji.
Riječka rafinerija, INA Urinj i Mlaka, predstavlja poseban problem. Velika količina uskladištene sirovine i gotovoga proizvoda, kao i sami proizvodni procesi, pred vatrogasnu postrojbu stavljaju posebne zahtjeve u pogledu strukovnog teorijsko-praktičnog usavršavanja. Ovdje svakako treba spomenuti i industrijske vatrogasce INA-e, Luke Rijeka te spomenutih brodogradilišta s kojima Javna vatrogasna postrojba Grada Rijeke ima izuzetno dobre kontakte. Periodično se održavaju zajednička nastava i taktičke vježbe, temeljene na prethodno osmišljenome scenariju.
 
 
Kako do onih visokih
 
Grad Rijeka grad je s najvećim brojem visokih objekata u Hrvatskoj. Upravo se na primjeru visokih objekata može opisati i stanje preventive u Republici Hrvatskoj. Zgrade su otkupom stanova prešle u vlasništvo stanara, a time i briga o njima. Visokim objektima smatraju se oni objekti koji svojom visinom nadmašuju 22 metra. Takvi objekti trebali bi se štititi suhim hidrantskim vodom na koji se, u slučaju požara, priključuje vatrogasno vozilo te u njega tlači vodu. Takav hidrantski vod trebala bi ispitivati ovlaštena osoba svake dvije godine. No, prava slika stanja pokazuje da u Rijeci zanemarivo mali broj objekata poštuje tu obvezu, zbog čega je kod takvih događaja nužno mijenjati vatrogasnu taktiku, što za sobom povlači i kašnjenje u gašenju. Po svojoj zahtjevnosti, gašenje požara visokih objekata svrstava se uz gašenje požara brodova. To potvrđuje i činjenica da u takvom objektu obitava i do sedamsto stanara, što svakako predstavlja dodatnu složenost u pogledu evakuacije i spašavanja.
Javna vatrogasna postrojba Grada Rijeke među prvim je JVP-ama u Hrvatskoj pristupila potpisivanju ugovora o obavljanju vatrogasne službe na području susjednih gradova i općina. Time je na sebe preuzela i velik dio odgovornosti u pogledu represivne zaštite od požara, dok dio odgovornosti otpada na lokalna dobrovoljna vatrogasna društva. Svaka od tih jedinica lokalne samouprave također ima i svoje, iste ili različite, posebnosti. Ovdje u prvom redu treba istaknuti Industrijsku zonu Kukuljanovo koja obiluje halama skladišno-proizvodnog, prodajnog i drugog karaktera.
Primorsko-goransku županiju treba spomenuti kao županiju u kojoj nema razmirica između profesionalnog i dobrovoljnog vatrogastva. Osim JVP Grada Rijeke, u Županiji djeluju i JVP-e gradova Opatije, Delnica, Krka, Crikvenice te Malog Lošinja. Dobrovoljna vatrogasna društva predstavljaju kvalitetnu podršku profesionalnim postrojbama, a to se naročito odnosi na požare otvorenog prostora većih razmjera, čije je gašenje nezamislivo bez njihovoga sudjelovanja.
 
 
Mačka je na stablu
 
Osim intervencija gašenja požara, vatrogasne zadaće odnose se i na, već spomenute, tehničke intervencije, od onih banalnih - otvaranja ulaznih vrata stana, otvaranja zablokiranih liftova pa do kemijskih akcidenata u industriji ili prometu i, naravno, intervencija koje se i poslovično vežu za vatrogasce, kao što je spašavanje mačke sa stabla.
Ipak, tehničke intervencije najčešće se poistovjećuju s prometnim nezgodama. Tehnička služba u vatrogastvu, između ostalih, daje odgovor i na problem izvlačenja prikliještenih osoba iz vozila. Ovdje je riječ o izravnom spašavanju ljudskih života koji ovise o brzini odgovora interventnih službi. Neshvatljivo je da je zadnja intervencijska služba, koja se poziva na tu vrstu događaja, upravo vatrogasna postrojba. Valjda je u ljudskoj svijesti da, ako se radi o prometnoj nezgodi, treba pozvati policiju. Česta je situacija da tek pripadnici HMP-a po svom dolasku utvrde da ne mogu sami izvući unesrećenu osobu i tek tada se poziva vatrogasce. U situacijama kada sekunde odlučuju o životu i smrti, takav pristup je nedopustiv. Ta se vrsta intervencija, zbog svoje zahtjevnosti u pogledu tehničke opremljenosti i obučenosti te potrebe za brzim odgovorom vatrogasne interventne ekipe, naročito sagledava i kroz povećanu mogućnost od zaraze teškim i neizlječivim bolestima.
 
 
I pod morem
 

Smještaj Rijeke uz more pred vatrogasnu postrojbu stavio je zahtjev za opremanjem i obukom svojih pripadnika i za spašavanja ispod morske površine. Tako Javna vatrogasna postrojba Grada Rijeke već tridesetak godina u svojim redovima ima i ronioce koji su spremni za izlaz kao i za svaku drugu intervenciju.
Svakodnevni razvoj društva pred vatrogasnu službu stavlja nove zahtjeve. U vrijeme trenda porasta broja tehničkih intervencija u odnosu na intervencije gašenja požara, javlja se i potreba za unapređenjem tehničke službe u vatrogastvu. Upravo u tom smislu prepoznata je potreba za uvođenjem, do sada odbacivanih, alpinističkih tehnika u vatrogastvo. Potreba je utoliko veća kada se u obzir uzme i trend okretanja čovjeka prirodi i sve češćeg bavljenja ekstremnim sportovima. Dok u Hrvatskoj postoji otpor prema takvome pristupu, u svijetu su se te tehnike davno udomaćile u vatrogasnim postrojbama te u vatrogasnim školama predstavljaju zasebni, obvezni segment. Predstavnici primorsko-goranskih vatrogasaca, zajedno s istarskim kolegama, te su vještine stjecali na obuci u Rimu 2004. godine. Javna vatrogasna postrojba Grada Rijeke tada je dobila tri certificirana instruktora, što je rezultiralo s ukupno 45 obučenih i opremljenih vatrogasaca postrojbe za spašavanje iz dubina i visina.
Upravo obuka predstavlja gorući problem hrvatskoga vatrogastva.


Osim individualnih mogućnosti pojedine postrojbe, ne postoji jedinstveni vatrogasni obučni centar koji bi pratio svjetske trendove i na čijim bi spoznajama periodično provodio kontinuiranu teoretsko- praktičnu obuku pripadnika vatrogasnih postrojbi. Postojeće je stanje na tom planu alarmantno. Vatrogasac je, po završetku prekvalifikacije za zvanje vatrogasac, odnosno vatrogasni tehničar, prepušten uvjetima rada postrojbe u kojoj se zaposli. Postojeći zakoni i podzakonski akti ne predviđaju, a što je još važnije, niti ne obvezuju poslodavca na sustav tzv. cjeloživotnog obrazovanja. Postojanje vatrogasnog poligona na razini države i postavljanje obveze periodične trening-obuke riješilo bi taj problem, pogotovo imajući na umu da je takvo rješenje sasvim normalna praksa u svijetu. Takvome zahtjevu u prilog ide i činjenica da se svaki segment čovjekova okruženja svakim danom unapređuje novim tehnologijama i novim saznanjima. Jedini je način na koji vatrogasac može dati kvalitetan odgovor na danu situaciju - svakodnevno praćenje svjetskih trendova i unapređivanje vatrogasne službe sukladno novim spoznajama.
Ne čudi stoga nastojanje da se iskoristi svaka prigoda za obuku u inozemstvu, koja bi za cilj trebala imati razmjenu iskustava i stjecanje novih spoznaja na temelju kojih će se unaprijediti sveukupan rad u vatrogasnim postrojbama Republike Hrvatske.
U riječkoj vatrogasnoj postrojbi, nepostojanje jedinstvenog centra nastoji se amortizirati internom nastavom. Izrađuju se mjesečni planovi teorijsko-praktične nastave, održavaju taktičke vježbe unutar kruga postrojbe i koristi se svaka prilika za organizaciju vježbe izvan kruga, u što realnijim uvjetima.

 
 
Novac (ni)je problem
 
Često su vatrogasci nazivani «nužnim zlom». Upravo iz toga proizlazi činjenica da je najveći problem vatrogastva, i ne samo hrvatskoga, financiranje. Ne tako davne, 1994. godine hrvatsko je vatrogastvo iz okrilja lokalne samouprave transformirano u sastavnu jedinicu MUP-a. Započinje teško razdoblje, u kojem je sustavno zanemarivano opremanje vatrogasnih postrojbi. Tako oslabljeno, 2000. godine vraćeno je pod okrilje lokalne samouprave pa brigu o razvoju i opremanju preuzimaju gradovi i općine. U tom trenutku za profesionalno vatrogastvo država osigurava takozvani minimalni financijski standard, a dio sredstava za financiranje decentralizirane funkcije javnih vatrogasnih postrojbi osigurava se iz proračuna gradova i općina, iz dodatnog udjela u porezu na dohodak. Tako se Javna vatrogasna postrojba Grada Rijeke u 2007. godini financira u omjeru 55% iz državnog proračuna i 45% iz proračuna Grada Rijeke. Dobrovoljna vatrogasna društva, vatrogasne zajednice općina, gradova i županija financiraju se iz proračuna jedinica lokalne uprave i samouprave, a dio sredstava dolazi i od osiguravajućih kuća, kao postotak iz polica sklopljenih na osnovi zaštite od požara, te od Hrvatskih šuma, iz općekorisnih funkcija šuma.
U 2006. godini Javna vatrogasna postrojba Grada Rijeke ukupno je obavila 1652 intervencije. Od toga su 842 intervencije vezane uz gašenje požara, 494 su tehničke prirode, a 177 intervencija bilo je bez učešća. U 2006. godini bilo je i 49 lažnih dojava.

Vatrogasci su poznati kao njegovatelji tradicijskih vrijednosti i gostoljubivi ljudi. S ponosom će pokazati resurse kojima raspolaže njihova vatrogasna postrojba pa se često mogu sresti organizirane grupe, najčešće škole, ili pojedinci u znatiželjnom razgledavanju postrojbe, a upravo su građani ti za koje su vatrogasne postrojbe i osnovane.
Na kraju, potrebno je podsjetiti na telefonski broj 93 na koji građani mogu uputiti svoje dojave o požaru ili događaju neke druge prirode, koji iziskuje intervenciju vatrogasaca.

 
 
Mr. sig. Dario Gauš