Kirurško liječenje patološke pretilosti
MOZAK ZNA KAD JE ŽELUDAC PUN
Kada čujete bolesnika koji u razgovoru s kirurgom, prije odluke o načinu liječenja,
kaže: “Osjećam da me vlastito tijelo ubija!”, u trenutku shvatite da je to iskren
izričaj za pomoć bolesnika koji ne boluje od raka ili sličnih, uglavnom neizlječivih
bolesti, no njegova bolest polako ali sigurno vodi u smrt.
Za početak, vratio bih se malo u povijest, kada su 50-ih godina prošloga stoljeća izvođene operacije „preskakanja” dijelova crijeva (tankog i debelog), ali s katastrofalnim posljedicama za bolesnike koje se, zbog velikih gubitaka vitamina, minerala, bjelančevina i teških proljeva, moralo spašavati od smrti.
Iskustvo koje su liječnici stekli operacijama bolesti želuca (čira na želucu ili raka želuca), dovelo je do razvoja niza operacijskih postupaka „smanjivanja” želuca, s ciljem ranijeg osjećaja sitosti, ali i nekih popratnih fenomena koji operiranog bolesnika odbijaju od nekih namirnica , posebno od „slatkog”.
S vremenom se počinju izvoditi operacijski zahvati koji čine kombinaciju prethodno opisanih zahvata, u kojima se smanjuje želudac, ali i premošćuje veći ili manji odjeljak tankog crijeva, zadužen za iskorištavanje namirnica u procesu probave.
Osamdesetih godina prošloga stoljeća u kirurško liječenje patološke debljine uvodi se tehnika zaomčavanja želuca silikonskim prstenom, danas već dobro poznatom tehnikom LAP-BANDING-a, u Hrvatskoj populariziranom u novinama i na televiziji. Kod bolesnika se kroz četiri mala otvora na koži, pod kontrolom kamere, uvodi podesiva silikonska vrpca kojom se zaomči početni dio želuca, a pod kožu, u visini rebara, postavi se mali rezervoar kroz koji se vrpca puni i na taj način regulira izlazak hrane iz „novog” želuca. Hrana, koja zbog veličine „novog” želuca ranije popuni prostor, dovodi do ranijeg prenošenja u mozak informacije da je želudac pun, dakle do ranijeg osjećaja sitosti za operiranog bolesnika. Vrpca se može izvaditi, dakako kirurškim putem, uz veliku vjerojatnost vraćanja prekomjerne tjelesne težine.
Laparoskopskom
tehnikom operiranja rade se i zahvati “krojenja” želuca, kod kojih se odstranjuje
dio želuca u kome se stvara „hormon gladi” i koji informaciju o gladi šalje
u mozak. Kirurg, uz pomoć mehaničkog rezača, formira želudac kapaciteta
od 20 do 50 ml, a preostali izrezani dio vadi na manji otvor na stijenci
trbuha. Takvi zahvati imaju veliku vrijednost u liječenju patološke debljine,
osobito za takozvane superpretile osobe (BMI preko 50-60), s visokim rizicima
od operacijskog zahvata, ali i za one s lošim srcem, visokim tlakom, visokim
vrijednostima šećera i masnoća u krvi, teškim disanjem i noćnim gušenjem.
Najviše izvođen zahvat u SAD-u je želučani bypass, kod koga se laparoskopski ili klasičnom operacijskom tehnikom kroji mali želučani rezervoar, a preostali dio želuca ostavlja se u trbušnoj šupljini.Zahvat je za bolesnika bitno teži od zaomčavanja, ali su rezultati dugoročno bolji.
Danas najteže /deblje/, super-super pretile osobe operiramo tehnikom krojenja želuca, s razdvajanjem puta kojim ide hrana od crijevnog puta kojim prolaze žuč i sok gušterače. Kontakt hrane i opisanih probavnih sokova uspostavlja se na 70-80 cm pred početkom debelog crijeva, što omogućava da se iskoristi samo dio sastojaka hrane, neophodan za život bolesnika. Takve bolesnike moraju trajno pratiti kirurzi i internisti, s trajnom nadoknadom vitamina, minerala i drugih elemenata.
Za liječenje, indikacije za kirurško liječenje i sve druge informacije obratite se u Kliničku bolnicu Sestara milosrdnica, Zagreb, tel.01-3787 633 ili 586, Ambulanta za kirurgiju pretilosti.
