Učenje modeliranjem
 
UČENJE VLASTITOM KOŽOM BOLI
 
Djeci svih uzrasta zajedničko je ovo: uši zatvaraju savjetu, a oči otvaraju primjeru
“Učenje bi bilo izuzetno naporno, a i rizično, kad bi se ljudi morali oslanjati isključivo na učinke svog ponašanja kako bi znali što činiti. Na sreću, većinu ponašanja naučimo promatranjem putem modeliranja: promatrajući druge shvaćamo kako se neko ponašanje izvodi i kasnije nam to služi kao putokaz za vlastito ponašanje. To što možemo barem približno iz tuđih primjera naučiti neko ponašanje, spašava nas nepotrebnih pogrešaka.”
Albert Bandura
 
 
Učenje definiramo kao relativno trajnu promjenu u ponašanju i znanju do koje je došlo zbog iskustva (Bratko). Teorija socijalnog učenja A. Bandure i R.H. Waltersa polazi od toga da je ljudsko ponašanje većinom stečeno te da načela učenja potpuno i u cijelosti objašnjavaju nastanak ponašanja.
 
 
Gledam i slušam
 
Učenje uvjetovanjem učenje je putem vlastitog iskustva. Učenje tom “metodom vlastite kože” često je veoma bolan način učenja. Teorije socijalnog učenja pokazuju, pak, da se velik dio učenja zbiva u interakciji pojedinca i socijalne okoline. Ljudi za taj način učenja odavna znaju – spomenimo samo primjer iz života: prigovor jednog roditelja drugome o lošem davanju primjera djetetu.
Teorije socijalnog učenja često se nazivaju i učenjem po modelu, odnosno učenjem modeliranjem. Postoji nekoliko načina učenja po modelu, pa razlikujemo:
• imitiranje
• modeliranje
• simboličko učenje
• učenje promatranjem
Kod teorija socijalnog učenja, za onoga koji uči koristi se naziv učenik, a onaj od kojega uči, kojega dakle oponaša ili modelira, naziva se model. Naznačimo ukratko karakteristike svakog od tih načina učenja modeliranjem:
Imitacija. Ako se potpuno oponaša model, ali ne razumijevajući čemu služi takvo ponašanje, govorimo o imitaciji. Primjer je mala djevojčica koja se pokušava našminkati kao njena mama.
Modeliranje. Karakterizira ga situacija u kojoj učenik promatra živi model, koji želi utjecati na učenika. Na primjer, trener pokazuje sportašu kako će nešto učiniti, ili otac pokazuje svome sinu kako će nešto popraviti. Dakle, imamo situaciju živog modela koji najčešće daje i verbalne instrukcije.
Simboličko učenje je vrsta socijalnog učenja koje se očituje u tome da model samo opisuje ponašanje učeniku. Primjer: netko je nekome objasnio kako će u nekoj kupovini negdje uštedjeti 50% novaca. Dakle, radi se o verbalnom modeliranju, jer nije učeniku in vivo pokazana radnja.
Učenje promatranjem ili opservacijsko učenje odnosi se na situacije kada učenik vidi i uzima u obzir i posljedice ponašanja modela. Ako su posljedice po model bile pozitivne, učenik će se u sličnoj situaciji ponašati poput modela. Tako su u jednom eksperimentu (Bandura, 1965.) djeca gledala film o agresivnom ponašanju odraslog modela. Prvoj grupi djece pokazano je kako je takvo ponašanje bilo nagrađeno, drugoj - kako je kažnjeno, a trećoj su prikazane neutralne posljedice za model. Kada su eksperimentatori doveli djecu u situaciju da pokažu agresivno ponašanje, djeca iz druge grupe ponašala su se najmanje agresivno.
Učenje promatranjem najviše se, dakle, vezuje uz ime američkog psihologa Alberta Bandure. Iako je uočio da se nove reakcije mogu učiti jednostavnim opažanjem drugih ljudi, Bandura nije smatrao da je potkrepljenje nevažno. On je naglašavao da osoba koja nešto uči ne mora biti sama potkrepljena, već može opažati potkrepljenje modela. Ako neko ponašanje modela dovodi do pozitivnog potkrepljenja, vjerojatno će učenik i sam ponavljati takve reakcije. Opaža li učenik prijatelja koji puši, a pritom je okružen ugodnim društvom, možda će i sam početi pušiti. Kako potkrepljenje modela može mijenjati ponašanje osobe koja ga opaža, Bandura je pokazao u eksperimentu s lutkom Bobo.
 
 
Pojam potkrepljenja
 
Kako je, dakle, za učenje promatranjem važno da učenik uoči posljedice koje neko ponašanje ima za model, to zapravo znači da on promatra kakvo potkrepljenje doživljava za neko svoje ponašanje taj drugi subjekt. Stoga samo ukratko kažimo što znači potkrepljenje.
Thorndike je na samom početku XX. st. formulirao zakon efekta: povećava se vjerojatnost javljanja ponašanja koje prate pozitivni efekti, a smanjuje se vjerojatnost ponašanja koje prate negativni efekti. Iza njega, Skinner je uveo pojam potkrepljenja: neki je događaj potkrepljenje ako njegova pojava nakon odgovora mijenja vjerojatnost pojavljivanja tog odgovora. Potkrepljivači mogu biti pozitivni i negativni. Potkrepljivači mogu biti primarni - to su oni čiju potkrepljivačku ulogu ne treba učiti - i sekundarni - koji su naučeni kao potkrepljivači jer su bili uparivani s primarnima.
I kod učenja promatranjem mogu se uočiti isti fenomeni koji su prisutni kod uvjetovanja: pojave gašenja odgovora, generalizacije podražaja, diskriminacije podražaja i eksperimentalne neuroze.
 
 
Opservacijsko učenje
 
Bandura je, dakle, proučavao učenje koje se zbiva u socijalnom okruženju. Za vrijeme socijalnih interakcija, pod utjecajem ponašanja drugih ljudi u grupi, pojedinac može naučiti modificirati svoje ponašanje. Takvo opservacijsko učenje odvija se, prema prvim Bandurinim radovima, u dva oblika: modeliranjem i vikarijskim (zamjenskim) učenjem.
Modeliranje se odnosi na promjene u ponašanju pojedinca koje su rezultat promatranja ponašanja drugih. Iako je priznavao važnost Skinnerovog operantnog uvjetovanja, Bandura je smatrao da nije svako učenje rezultat direktnog potkrepljivanja odgovora. Ljudi također uče oponašanjem drugih i takvo učenje se odvija iako oponašajući odgovori nisu direktno potkrepljivani. Tako je primjerice, zamijetio kako djeca ustanu kad se svira himna jer su vidjela da tako učine roditelji. Njihovo ponašanje nije tog trenutka potkrepljeno nikakvim potkrepljivačem. Ili poslije u školi: nastavnik tjelesnog pokaže neki skok i učenik potom tako izvede, a da nije trebalo učiti Skinnerovim oblikovanjem.
Zato je važno da roditelji daju djeci pravi primjer. Poznato je da djeca oponašaju ono što roditelji čine, a ne ono što im roditelji govore da čine. Istraživanja adolescenata s problemima u ponašanju pokazala su da je jedan od najvažnijih uzroka njihovih problema nepostojanje adekvatnog roditeljskog modela ponašanja. Oponašanjem dijete može naučiti agresivnost, neiskrenost ili varanje.
Vikarijsko je učenje (o tome piše Bandura 1986.) učenje promatranjem, tj. ljudi vide jesu li drugi ljudi za svoje ponašanje nagrađeni ili kažnjeni. Kako to može biti važno za učitelje? Kada neki učenik neozbiljno pristupa nekom zadatku, učitelj može one koji dobro rade potkrijepiti za takav rad; učenik koji se loše ponaša vidi da se ozbiljan rad nagrađuje i stoga i on počinje ozbiljno raditi. U opisu jednog rada (Broden i sur., 1970.) dva učenika drugog razreda osnovne škole sjedila su jedan do drugoga i stalno ometala nastavu. Učitelj je počeo jednog učenika hvaliti svaki put kad je slušao i radio zadatke. Njegovo ponašanje ubrzo se značajno popravilo. Ali popravilo se i ponašanje drugog učenika iako on nije za svoje dobro ponašanje nikad bio pohvaljen. Očigledno učio iz iskustva onog drugog.
Učinkovitost modela. Neki modeli više djeluju na učenike, neki pak manje. Utjecaj najviše ovisi o percepciji opažača – dva faktora koji najviše utječu na učinkovitost modela jesu: opažena sličnost i opažena kompetentnost.
Opažena sličnost: model je djelotvorniji što nam je sličniji (Schunk, 1987.), a više modela djelotvornije je nego jedan. Jedan od zanimljivih nalaza istraživanja (Schunk, 1987.) bio je da su učenici skloniji oponašati ponašanje učenika istog spola. To je najvjerojatnije posljedica veće opažene sličnosti s modelom. Npr. djevojčice će biti sklonije oponašati govor učiteljice koju cijene, nego govor učitelja kojeg također cijene. To je jedan od razloga zašto je potrebno da u udžbenicima budu podjednako prikazani i muškarci i žene, a važno je i da učenicima budu prezentirani i netradicionalni modeli zanimanja (poput žena-pilota ili muškarca-odgojitelja u vrtiću). Također, kada učenici nisu sigurni koje je ponašanje prikladno, skloniji su oponašati svoje vršnjake negoli odrasle.
Opažena kompetentnost: primjerice, učenik koji uči penjanje na konop na satu tjelesnog odgoja, oponašat će učenika koji također uči penjanje, ali je uspješniji od njega. Također, dijete će biti manje sklono oponašati model koji je u prošlosti bio neuspješan, čak i onda kad je u sadašnjosti vrlo uspješan.
Opservacijsko učenje odvija se u četiri faze (Bandura, 1986., Social foundations of thought and action):
1. Usmjeravanje pažnje na model. Najviše će pažnje privući model koji je kompetentan, visokog statusa, popularan, privlačan i kojem se i drugi dive. Učitelj može privući pažnju učenika ako koristi iznenađujuće stvari.
2. Zadržavanje pažnje. To uključuje verbaliziranje koraka u ponašanju ili vizualno predočavanje.
3. Reprodukcija. Učitelj daje povratnu informaciju u slučaju netočnog odgovora ili pak naznaku točnog odgovora. To se još zove kontrolirano vježbanje (Murphy, 1986.).
4. Motivacija. Motivacija započinje vikarijskim potkrepljenjem: učenici će oponašati ponašanje modela zato što vjeruju da to povećava njihove šanse za dobivanje potkrepljenja. Prema teoriji operantnog uvjetovanja, potkrepljenje je direktni uzrok učenja. Međutim, u teoriji opservacijskog učenja potkrepljenje je faktor koji utječe na motivaciju.
 
 
Eksperiment s lutkom Bobo – učenje agresivnog ponašanja
 
Bobo je lutka veličine predškolskog djeteta, nalik na veliki čunj. U jednom je istraživanju Bandura djeci u dobi od 3 do 6 godina (prosječna dob bila je 4 godine i 4 mjeseca, a u uzorku je bilo 36 djevojčica i 36 dječaka u jednom dječjem vrtiću u Stanfordu – 8 eksperimentalnih skupina po 6 ispitanika i jedna kontrolna grupa od 24 ispitanika) pokazivao odraslu osobu koja tuče lutku (model udara lutku nogom, zatim batićem, baca lutku na pod i sjeda na nju, udara je šakom po glavi te izgovara četiri ružne riječi koje najvjerojatnije djeca nisu prije koristila – pola ispitanika u svakoj grupi promatralo je model istog spola, a pola model drugog spola). Tri su skupine djece vidjele tri različite verzije. Jedna je skupina djece vidjela kako su odrasle osobe nakon tog agresivnog ponašanja dobile nagradu (slatkiše). Druga je skupina djece vidjela kako su odrasli fizički kažnjeni, dok u trećem slučaju agresivno ponašanje odraslih nije bilo ni nagrađeno ni kažnjeno. Nakon toga je djeci bilo omogućeno da se igraju vrlo privlačnim igračkama, ali su nakon toga frustrirani oduzimanjem tih igračaka. Ostavljeno im je da se igraju s Bobom. Eksperimentatori su bilježili slučajeve oponašajuće agresije, tj. ona agresivna ponašanja koja su djeca vidjela kod agresivnog modela. Djeca iz prve i treće skupine bila su agresivna u toj igri (vjerno su oponašala postupke odrasle osobe). No, djeca iz druge skupine, koja su gledala kažnjene odrasle osobe, mnogo su se rjeđe agresivno ponašala. Dječaci su pokazali značajno više fizičkog agresivnog ponašanja nakon promatranja agresivnog muškog modela nego djevojčice. U verbalnom agresivnom ponašanju nije bilo razlike.
Autori iz toga zaključuju da za učenje novog ponašanja nije potrebno direktno potkrepljenje odgovora, kao što je kazivao Skinner, nego se ono može naučiti i socijalnim modeliranjem.
 
 
Još jedan eksperiment
 
U jednom drugom eksperimentu, djeca nižih razreda gledala su dva kratka odlomka iz filmova. Jedna grupa djece gledala je odlomak iz serije “Nedodirljivi”. To je serija o vladinim agentima koji se tridesetih godina dvadesetog stoljeća bore protiv organiziranog kriminala. Scena je sadržavala jednu potjeru, dvije tučnjave, dva pokušaja ubojstva pištoljem i jedan nožem. Druga grupa djece gledala je odlomak o atletskom natjecanju, koji je bio dinamičan, ali neagresivan.
Nakon gledanja djeci je pokazana kutija sa žicama koje su prolazile kroz zid. Na kutiji su bile dvije tipke: na crvenoj je pisalo “povrijediti”, a na zelenoj “pomoći”. Djeci je rečeno da je u susjednoj sobi dijete koje igra igru koja je povezana s njihovom kutijom. Svako dijete u grupi moglo je stisnuti samo jednu tipku.
Kako su se djeca ponašala? Djeca koja su gledala nasilne scene statistički su značajno više pritiskala crvenu tipku – onu “povrijediti”. Također je kao rezultat istraživanja istaknut zaključak da je tendencija agresivnosti nakon promatranja nasilnih scena bila povezana s dobi djeteta, tj. mlađa su djeca bila agresivnija.
Kažimo da i druga istraživanja pokazuju utjecaj prikazanog nasilja na televiziji na nasilničko ponašanje gledatelja. Svako medijski prikazano nasilje – od vijesti, filmova, glazbenih spotova, do animiranih filmova – pokazuje tendenciju da se modelira. Modeliranjem se može razviti i prosocijalno, humano, plemenito ponašanje – no malo je filmova i emisija takvog sadržaja.
 
 
Agresivno ponašanje djece
 
Novorođena djeca ne pokazuju agresivno, neprijateljsko ponašanje s ciljem da nekoga povrijede ili uspostave dominaciju. Djeca između druge i pete godine pokazuju agresivno ponašanje, koje je uglavnom vezano uz borbu oko igračaka i kontrolu prostora. Manja količina agresivnosti u toj dobi normalna je, i djeca koja se bore obično su najdruštvenija i najsposobnija. Izgleda da je sposobnost izražavanja određene količine agresije nužan korak u socijalnom razvoju djeteta.
Ipak, kako djeca rastu, od druge do pete godine postaju sve sposobnija izražavati se riječima, tako da se frekvencija, intenzitet i trajanje agresivnih epizoda postupno smanjuju. Nakon šeste i sedme godine većina djece postaje manje agresivna, jer empatija postupno zamjenjuje egocentrizam. Djeca su sad u stanju staviti se na tuđe mjesto, razumjeti zašto se netko ponaša na određen način i pronaći pozitivan odnos s drugom djecom.
Do povećanja agresivnosti dolazi osobito u djece koja su nepopularna među svojim vršnjacima, koja imaju loš školski uspjeh, izrazito se identificiraju s likovima u TV-filmovima i vjeruju da ono što se prikazuje u tim filmovima odražava stvaran život. Agresivnost je povećana i u djece čiji roditelji primjenjuju fizičko kažnjavanje. Roditelj koji udari svoje dijete zato što se ponašalo agresivno samo potvrđuje djetetov stav da je agresija podobna za rješavanje problema.
 
 
Modeliranje kod životinja
 
Opservacijskim učenjem uče i životinje. Tako, npr., majmuni koji su gledali druge majmune kako rješavaju neki problem, taj problem potom riješe otprve. A neke kućne mačke koriste wc-školjku, a ne svoju kutiju s pijeskom, jer su tako vidjele da čine njihovi vlasnici. Mayes je 1983. opisao kako skidanje zemlje s krumpira pranjem u moru kod japanskih majmuna nije ni stečeno ni uvjetovanjem naučeno ponašanje. Nakon što je to po prvi put učinila jedna majmunica, preko njenih se rođaka to ponašanje ubrzo proširilo na čitavu koloniju.
Kod čovjeka, nakon usvajanja prvih riječi po načelima uvjetovanja, dalje usvajanje govora ide putem socijalnog učenja. Pokazalo se da i neke ptice pjevice moraju čuti pjesmu ptica svoje vrste dok su mlade, jer inače nikad ne nauče pjevati. Slično je i kod čovjeka u slučajevima tzv. “divlje djece”.
 
 
Karakteristike socijalnog učenja
 
Između podvrste modeliranja i podvrste učenja promatranjem katkad je teško odrediti granicu. Za modeliranje je tipično da model želi učeniku pokazati kako se nešto radi. Pri učenju promatranjem, model najčešće ne zna da ga učenik promatra, tj. model ne želi namjerno promijeniti ponašanje učenika. Učenje po modelu, bez obzira na to o kojoj se navedenoj podvrsti radi, povezano je s nekoliko činitelja:
1. Učenikova pažnja mora biti usmjerena na ponašanje modela, odnosno na verbalne instrukcije kod simboličkog učenja.
2. Osobe koje su bliske i često se susreću (roditelji, braća, susjedi, vršnjaci) najčešći su modeli.
3. Što je viši status modela (npr. estradna ili neka druga zvijezda), veća je vjerojatnost modeliranja.
4. Ako se modeli do kojih učenik drži i koji su mu važni ponašaju suprotno, učenik se nalazi u konfliktnoj situaciji, u stanju kognitivnog nesklada. Npr., vršnjaci puše, a roditelji ne puše, i kojem se sada modelu prikloniti?
 
 
Apstraktno mišljenje i socijalizatori
 
Kod socijalnih teorija učenja, učenik koji uči ne treba djelovati, ponašanje ne treba uvježbavati. Učenik pamti što je vidio, a reprodukcija nije bezuvjetno potrebna. Učenjem po modelu ne stječu se samo motorički oblici ponašanja, nego i ideje, stajališta, načini prosuđivanja i osjećaji. Pritom, modeli mogu biti ponuđeni in vivo ili putem medija. Učenje po modelu neki autori još nazivaju i zamjensko učenje, budući da je riječ o zamjenskom potkrepljenju, tj. posljedice koje nastaju u modelu djeluju kao da su same bile iskušavane. Prema Banduri, socijalizacija tek manjim dijelom nastaje putem direktnog kondicioniranja, a većim dijelom preko informacija koje se dobivaju promatranjem modela. Sva ona ponašanja modela koja se obično ne sankcioniraju djeca će oponašati.
Apstraktno modeliranje je pojam koji se odnosi na socijalno učenje koje vodi usvajanju općenitijih stavova i pojmova pod utjecajem kulturnih stereotipa. Npr. dječji razvoj spolne uloge povezan je s modeliranjem obiteljske situacije, s literaturom i filmovima. Sama je obiteljska struktura već u sebi takva da predstavlja odgojno ozračje. Roditelji nerijetko prevelik naglasak stavljaju na izravan odgoj, željeli bi odmah vidjeti konkretne plodove svojih odgojnih zahvata, stoga obilno dijele pouke, ukore, kazne. Jednako je važan, ako ne i važniji, neizravan odgoj – stvaranje uvjeta za modeliranje pozitivnoga: opće ozračje u kući, odnos uvažavanja i poštivanja između roditelja, odnos prema drugima u društvu itd. Mladi se čovjek razvija u tom ozračju. Nema ništa opasnije od dobrog savjeta popraćenog lošim primjerom.

Učitelj kao model ponašanja
I svakodnevno iskustvo i psihologijska istraživanja pokazuju da se najlakše i najčešće oponašaju osobe koje su slične oponašateljima. Sličnost se odnosi na spol (žene oponašaju druge žene, muškarci muškarce), na dob (lakše se oponašaju osobe iste dobi, odnosno vršnjaci), a važno je i da budu slični socioekonomsko podrijetlo, prevladavajući interesi, pa i vrsta rada ili profesija. Predškolska djeca i učenici na početku osnovnog školovanja najčešće oponašaju svoje roditelje i nastavnike. Veća djeca oponašaju vršnjake, i to će trajati sve do starosti. Tek u starosti osobe opet počinju oponašati nešto mlađe modele. Mogućnosti učenja oponašanjem koje se temelji na identifikaciji valja iskoristiti u odgoju i obrazovanju. Dječje će oponašanje biti uspješno samo onda kada su zadovoljeni zahtjevi: da su za oponašanje tih postupaka dovoljno motivirani, da su ti postupci djeci primjereni, tj. da ih i ona sama mogu izvoditi, te da djeca jasno vide naše postupke i uvjere se u njihove korisne posljedice.
Ako učitelj pokušava održati disciplinu vičući u razredu, mnoga djeca će početi vikati u igri s drugom djecom (koristeći i iste riječi kao učitelj). Dakle, učenici u razredu uče i ponašanje učitelja. Carl Jung je napisao: “Ako ima nešto što bismo trebali promijeniti kod djeteta, najprije bismo trebali istražiti i vidjeti nije li to nešto što bismo trebali promijeniti kod sebe.” Ako učitelji nisu dosljedni, pa jedno govore, a drugo rade, učenici će oponašati njihovo ponašanje, a ne riječi. Na primjer, ne može učitelj kazati da se zalaže za slobodu mišljenja, a naljuti se svaki put kada učenik iskaže neke neobične ideje. Ili, pouka o pristojnosti bit će sasvim neučinkovita ako se učitelj prema nekom učeniku ponese nepristojno. Istraživanja su pokazala da učitelji koji su uporni u rješavanju problema, na kraju tu svoju upornost prenesu i na učenika, dok učitelji koji vrlo kratko ustraju u rješavanju problema, dovode do smanjenja upornosti kod svojih učenika. Osim toga, kada učitelji uz demonstraciju upornosti daju i izjave koje ukazuju na to da vjeruju u svoju sposobnost rješavanja problema, i samoprocjene sposobnosti njihovih učenika se povećavaju.

Evo što je o oponašanju izjavila jedna učiteljica:
Nekoliko puta sam za vrijeme odmora ušla u razred i zatekla djecu kako se u kutu igraju učiteljice i učenika. Koristili su moje riječi, izraze, intonaciju glasa, pa čak i pokrete. Roditelji mi ponekad kažu kako se djevojčice ne žele ošišati budući da učiteljica ima dugu kosu, i kako žele istu keramičku olovku kakvu ja koristim. Kada učenicima kažem da zamijene bilježnice i isprave pogreške, oni brzim pokretima ruke stavljaju kvačice baš kako su vidjeli da ja činim. Odlučila sam tu sklonost pretvoriti u nešto korisno. Često šaljem učenike da mi posude knjige iz knjižnice, pa ih onda i oni posuđuju želeći biti pametni kao i ja. Neki tako dolaze i dva puta dnevno u knjižnicu.
Teško je dovoljno naglasiti značenje opservacijskog učenja. Učitelj nastoji učenicima prenijeti različita znanja, ali će učenici vjerojatno još dulje pamtiti svoje učitelje kao osobe i sjećati se njihove vrijednosti, ciljeva i ideala. Stoga, ako učitelji i sami uviđaju vrijednost učenja, te ako cijene svoje učenike kao ličnosti, vjerojatno će utjecati na njih izvan granica onoga što se u školi uči.
Promislimo o ovim savjetima za učitelje:
• Ponašajte se prema učenicima upravo onako kako biste htjeli da se oni ponašaju i prema vama i međusobno.
• Ponašajte se prema učenicima pristojno i s poštovanjem, nikad ne koristite kriticizam i sarkazam.
• Otvoreno pokažite svoje zanimanje za čitanje i učenje.
• Pokažite entuzijazam za nove stvari koje želite naučiti.
• Pristupite predmetu koji poučavate sa znatiželjom i željom za eksploracijom, s puno energije i entuzijazma.
Dakle, na predškolsku djecu i na onu s početka osnovnog školovanja možemo mi odrasli utjecati ako se ta djeca s nama poistovjećuju. Ali taj uvjet – da se s nama identificiraju – zaista je bitan. Da bismo taj uvjet osigurali, moramo se truditi da vole naše društvo, da su im drage pojedine naše osobine, to jest da nas djeca vole.

 
 
Mr.sc. Dario Miletić, prof.