Obiteljska grupa i društvo

UTJECAJ MAJKE NA ODGOJ DJECE

Liječnici se u svojim ordinacijama susreću s nekim pitanjima koja su do danas još nedovoljno definirana. Jedno je takvo pitanje ono o psihofizionomiji današnje obitelji. Znanstveni rezultati u tom su istraživanju skromni.

Nedostatak metode kojom se danas ispituje “psihičko” otežava uvid u pravo stanje stvari. Stručna i nestručna javnost sklona je tvrditi da je rat sa svojim posljedicama unio nemir u obitelj i doveo do raslojavanja patrijarhalnosti. Liječniku se to pitanje najčešće nameće u patologiji pseudoliberalne obitelji, koja vanjskim oblikom djeluje kao liberalna, a u svom nesvjesnom sloju ona je patrijarhalna. Liječnik ne smije previdjeti tu nepodudarnost. Ako je bude prepoznavao, ma kako ona bila dobro maskirana, bolje će razumjeti da je simptom agresije i straha koji prati takvu porodicu mehanizam obrane i posljedica jake ambivalencije između njenih svjesnih i nesvjesnih stremljenja.

Nagonski život

Mnoga istraživanja potvrđuju da današnji društveni mentalitet ne favorizira patrijarhalnu obitelj, ali se još ne može jasno vidjeti koju od vremenskih struktura on danas oblikuje. To će vjerojatno ovisiti o mentalitetu makrogrupe, od povijesnih i psihosocijalnih tradicija određene sredine. Umnogome se simbol obitelji, njena idealna slika, svjesni i nesvjesni pogledi na ulogu pojedinih članova obiteljske grupe oslanjaju na vrijednost i ciljeve društvene sredine kao makrogrupe. U psihodinamičkoj strukturi obitelji čini se da je na socijalne okvire najmanje osjetljiva faza ranog nagonskog života. Prvi dodir djeteta s vanjskim svijetom ostvaruje se praktički kroz njegovo biološko održavanje putem ishrane i njege. Nagonsko zadovoljenje gladi neopozivo je i otporno na sve direktne i indirektne vanjske utjecaje kojima je dijete izloženo. Jedino što može ugroziti taj nagon jest pomanjkanje hrane ili bolest djeteta. Upravo su frustracije djeteta u tijeku dojenja i njege pokretači njegovih zrelijih reakcija. Poznato je da dijete prvih mjeseci ne može “čekati” na hranu, a tek kasnije se ono na zvuk bočice ili smještaj u položaj hranjenja utiša i očekuje obrok. Što je očiglednije odruštvovljavanje djeteta, to socijalni okviri više utječu na razvoj njegove ličnosti. Što je manje aktivna simbiotička veza majka-dijete, to je veći utjecaj direktnih društvenih faktora na dijete i na stav roditelja prema njemu. Neosvijetljeno je pitanje da li je reprezentacija društvenih zahtjeva i normi još uvijek tako izrazito vezana uz roditelja istog spola. Spekulativno bismo mogli postaviti pitanje da li se smetnje ponašanja djeteta danas razlikuju od onih ranijih. To je pitanje na koje ne možemo odgovoriti, jednostavno zbog toga što je broj takvih ispitivanja premalen, a metoda usporednog istraživanja veoma komplicirana. Majka nije više centralna točka oko koje se skupljaju djeca s namjerom da bi se s njom zajedno opirala odruštvovljenju djeteta koje nudi otac. Možda su u urbanim sredinama posljednjih 10 godina uloge oca i majke sličnije. Ako je to tako, onda se postavlja pitanje da li dinamika tzv. suvremene obitelji vezuje djecu uz roditelje suprotnog spola, kao što smo to navikli čuti i zapaziti u psihologiji i psihopatologiji suvremene obitelji.

Duga kosa, mini suknja

U psihijatrijskoj se literaturi danas upozorava na to da je zapostavljeno proučavanje puberteta, posebno adolescencije. U pubertetu i adolescenciji jasno se vide razlike u tradiciji koju roditelji nose iz svojih primarnih obitelji i onoga što sadašnje vrijeme nameće ulozi roditelja. I u slučajevima kad se roditelji ne ponašaju po obrascima patrijarhalne obitelji, oni imaju teškoća u razumijevanju veoma različitih potreba svoje već odrasle djece. Za današnjeg roditelja žensko dijete prebrzo prihvaća ulogu žene, a mladić ne igra ulogu koja je za oca bila ideal muškog vladanja. Te različite uloge društveno su uvjetovane. Razlike u mentalitetu dviju generacija nastupile su veoma brzo, i potrebna je samo nešto niža emocionalna kontrola obiteljske grupe pa da dođe do poremećaja psihodinamskih međureakcija čitave grupe. Ti se fenomeni očituju oko sukoba zbog duge kose, mini-suknje i sl. Nositi dugu kosu znači, uz težnju da se razlikujemo od drugih, i umanjenje oštrih razlika između muškarca i žene. Uvod u to razlikovanje vidjeli smo nakon prvoga svjetskog rata, kad su žene počele nositi kratku kosu. Možemo pretpostaviti da su teškoće puberteta manje tamo gdje je obiteljski par mogao jače vezati oca u međusobne reakcije članova obitelji, naročito u odnos otac-dijete. Na psihičku strukturu obitelji, gledano šire, utječu i socioekonomske promjene, nova zbivanja u tehnologiji, velike promjene koje unose usavršena sredstva komunikacije, velika geografska pokretljivost zahvaljujući razvoju prometa itd. Svi članovi obitelji naglo su intenzivno zauzeti primanjem brojnih podražaja izvana, velik dio njihove energije zaokupljen je tim objektima koji ulaze u njih i umeću se između njih i drugih članova obitelji. Spekulativno je pitanje neće li identifikacija s tim izvana ponuđenim objektima djelovati na “inter “ i “intra” personalne odnose u obiteljskoj grupi, posebno u fazama većeg odruštvovljavanja djeteta. U tom će svjetlu vjerojatno trebati bolje proučiti odnose roditelji-dijete. Mentalna će higijena morati mijenjati pristupe mnogim područjima kojima se bavi.

Pasivna žena i agresivni muškarac

Ti će pojmovi morati biti definirani stavovima našeg vremena i aktualnom obiteljskom atmosferom. Narcizam obitelji, njena zatvorenost u samu sebe, otporna su svojstva porodice. Gledano kroz psihoterapijsko iskustvo, nema izgleda da se te promjene nazru. Usudili bismo se reći da su vanjski atributi obitelji, njen oblik, svrha i cilj otporniji prema promjenama. Međutim, unutar te porodice raste stupanj afektivne tenzije. O tim će faktorima morati voditi računa i psihoterapija, tragajući za novim tehnikama liječenja. Vjerojatno značenje “terapije obitelji” ne leži isključivo u tome što ona ponovno upozorava na endemski karakter neuroze, nego u tome što dobro prepoznaje da su u današnjoj obitelji svi članovi jednako ugroženi od afektivne tenzije i, prema tome, svima treba otvoriti mogućnost liječenja barem na nivou odreagiranja. U ranijim društvenim okvirima postojao je veći broj socijalnih racionalizacija, pomoću kojih su pasivna žena, odnosno agresivni muškarac mogli svoju neurozu uklopiti u razne socijalne uloge. Današnje obitelji teže podnose te klasične uloge roditelja, muškarca, žene, majke, oca, djece, djece raznog spola, i time psihopatologija obitelji ne postaje možda dublja, ali pokazuje tendencije mijenjanja. Sama dječja dob pogoduje pojavi konverzija, jer dijete mnogo lakše nego odrasli odgovara poremećajem jedne somatske funkcije na psihološki nepovoljne uvjete. Općenito, pod konverzijom podrazumijevamo pojavu potisnuća emocionalnog materijala u nesvjesno i njegovo javljanje u prerušenom obliku, kao potisnutog emocionalnog konflikta. Taj konflikt nalazi simbolički izraz u simptomu kod djece do četvrte-pete godine, do edipalne faze razvoja libida. Ti simptomi često pokazuju da dijete odbija zadovoljiti jednu fiziološku potrebu, npr.glad, ili potrebu za snom, ako su ranija iskustva oko zadovoljavanja te potrebe bila neugodna ili traumatizirajuća za dijete u najširem smislu riječi. Zbog toga se takve neurotske pojave često javljaju samo u vezi s nekom specifičnom situacijom. Na primjer, povraćanje može biti izazvano pretjerano autoritativnim stavom majke, koji se manifestira rigidnim režimom obroka, i može se javljati samo prilikom hranjenja, ali se ono može kasnije javljati i pri svakoj emocionalno nabijenoj interakciji između majke i djeteta.

Toksično djelovanje odnosa

Međutim, znatno su češći faktor odgojni stavovi roditelja i drugih osoba iz bliske okoline djeteta. Ono što daje važnost tom faktoru jest i neprekidna izvrgnutost djeteta tim utjecajima, koji se manifestiraju nizom svakodnevnih postupaka roditelja. Kao jedan od najvažnijih faktora smatramo poremećeni rani odnos majka-dijete. Svaki poremećaj tog emocionalnog odnosa dovodi do “psihotoksične” ili “deficitarne” bolesti, već prema tome da li se radi o “toksičnom” djelovanju neadekvatne ličnosti i stava majke, ili o više ili manje otvorenom odbacivanju djeteta. Odbacivanje i emocionalno neprihvaćanje djeteta može biti i prikriveno prekomjernom gratifikacijom njegovih potreba i pretjerano popustljivim odgojnim stavom. Smatra se da, zbog svoje vlastite neuroze, majka prenosi na dijete projekcijom ili identifikacijom vlastite neriješene infantilne konflikte, a dijete svojom neurozom “odgovara” na majčina neurotična očekivanja i stavove. Međutim, neuroza majke ne mora neizbježno dovesti do neurotskog reagiranja kod svakog djeteta. Ona može pogodavati razvoju neuroze samo kod djeteta jednog spola ili samo kod mlađeg ili starijeg, što također može biti uvjetovano specifičnim majčinim infantilnim konfliktom koji ona ponavlja u vlastitoj obitelji.

Mr.sc. George Salebi, dr.med.