Pravilna prehrana
PREJEDANJE – OBLIK NASILJA PREMA SAMOME SEBI
Od kasnih 80-ih godina prošloga stoljeća pa do danas intenzivno je istraživan
i opisivan jedan društveni i medicinski problem čija pojavnost raste proteklih
pedesetak godina. Radi se o pojavi nekontroliranog i razuzdanog prejedanja koje
se kod pogođenih ljudi javlja svakodnevno, a najmanje dva puta tjedno tijekom
promatranih šest mjeseci. Pri tome se jedu ogromne količine ugljikohidratne
visokorafinirane hrane (sladoled, krafne, slatkiši i sl.) ili tzv. „junk“-hrane
(hamburgeri, pizze, čips i sl.).
Kvalitativnim istraživanjem od prije desetak godina u SAD intervjuirano je šest zaposlenih ispitanica (25-55 godina, bjelkinje), članica kluba Weight Watchersa (asocijacija za pomoć i podršku ljudima u održavanju optimalne tjelesne težine). Prikupljeno je i analizirano mnogo podataka o njihovim iskustvima s hranom u djetinjstvu, vrstama hrane koju jedu u odrasloj dobi, njihovoj percepciji gubitka kontrole dok jedu, razloga za prejedanje, emocionalnim posljedicama prejedanja, kompenzacijskim ponašanjima i mogućim strategijama prevencije. Analizom podataka zaključeno je kako osobna borba da se dostigne i održi prihvatljiva težina te da se dosegne prevlast nad ponašanjima razuzdanog i nekontroliranog prejedanja, dovodi do ovisničkog procesa. U tom procesu, osoba konstantno razmišlja o hrani, svjesno ili nesvjesno, te jede kompulzivno usprkos poznatim posljedicama. Te su se žene još u djetinjstvu percipirale preteškima i formirale prehrambene obrasce vezane uz ponašanja njihovih roditelja prema hrani. U odrasloj dobi one su, u epizodama prejedanja, a skrivajući se od okoline, težile jesti rafinirane ugljikohidrate i brzu hranu. Sve su ispitanice bile svjesne gubitka kontrole nad tim obrascima ponašanja. Jele bi dok im ne bi postalo zlo ili fizički neugodno, ali se ne bi mogle prije zaustaviti. Dešavalo bi se da noću imaju poremećen san zbog količine i vrste hrane koju su unijele u sebe. Navodile su mnoge razloge zašto to čine, a najčešći su: stres, anksioznost vezana uz očekivanja okoline i usamljenost. Tu su još i dosada te hrana kao nagrada. Među emocionalnim posljedicama prejedanja navele su: krivnju, sram, poricanje, racionaliziranje, okrivljavanje drugih (npr. liječnika zato što ih nije na vrijeme upozorio na prekomjernu težinu). Kao preventivne korisne strategije za prevladavanje problema navodile su podršku koju dobivaju u klubu Weight Watchersa te ljubav i podršku kod članova svoje obitelji, kao ključan i neporeciv element uspjeha.
U literaturi se govori o ljudima koji, zbog nekih razloga, imaju previše inzulina (hormona koji luči gušterača) u krvi i oni se zbog toga debljaju brže i lakše nego ostali. Za te se ljude kaže i da su ovisnici o slatkoj i drugoj ugljikohidratnoj hrani. Pojednostavljeno, i sa psihosocijalnog aspekta interpretirano, velike količine inzulina u tijelu (potaknute unosom glukoze) neprestano traže nove ogromne količine ugljikohidrata. Ljudi to doživljavaju kao neodoljivu glad i imaju napadaje prejedanja. To je kao začaran krug, jer što se više konzumira takva vrsta hrane, organizam je više i želi. Voljom se ta želja vrlo teško prevladava. Također, poznato je i to da je kod ljudi s poremećajem prejedanja uočena visoka razina ovisnosti (npr. alkohol, pušenje, droge) kod drugih članova uže ili šire obitelji, što dodatno upućuje na genetska opterećenja.
Kompulzivnost je snažna potreba da se nešto učini. Ljudi koji se kompulzivno prejedaju, ne mogu se zaustaviti u jelu. Oni jedu mnogo više hrane nego što je potrebno njihovom tijelu, u odnosu na energetsku potrošnju. Zapravo, njihovo je prejedanje simptom, znak za postojanje drugog, dubljeg problema. Obično su ti problemi emocionalne prirode. Prema načinu njihovog jedenja u epizodama prejedanja, moglo bi se reći da su to zapravo emocionalno gladni ljudi. Često periodi prejedanja nastupaju nakon prekida dijete, zbog čega nastupa krivnja i kajanje. Prekidanje dijete kod tih ljudi nije stvar pukog odsustva snage volje, brojanja kalorija ili redovitog vježbanja, kao kod ostalih ljudi koji trebaju skinuti suvišak kilograma.
Ti se ljudi, o kojima govorimo, vrlo vjerojatno na nesvjesnoj razini, moraju nositi s potrebom zaštite od ponovnog povređivanja koje su vjerojatno doživjeli u nekom od ranijih životnih perioda: odbijanje, manjak povjerenja, ljubavi, fizičko ili seksualno zlostavljanje, neizraženi bijes, tuga, iskustvo nekog oblika diskriminacije i drugo. Zato se vrlo loše nose sa svakodnevnim stresovima i zahtjevima suvremenog života. Time bi se prejedanje moglo nazvati i pojavom neodgovarajućeg reagiranja na opterećujuće podražaje iz svakodnevnog života, u čijoj osnovi leži kongenitalna preosjetljivost i neke nezadovoljene emocionalne potrebe.
No, teško je reći da postoji sustavan i cjelovit pristup pomoći ljudima s tim problemom, koji se počinje formirati u djetinjstvu, a zadaje poteškoće socijalnom funkcioniranju tijekom čitavog života. Postoji usuglašenost u tome da je ljudima s tim poremećajem prehrane potrebna profesionalna pomoć stručnjaka i individualno programirani tretman. Već je u adolescentskoj dobi vrlo važno potražiti stručnu pomoć i podršku, jer se time mogu smanjiti dugoročni zdravstveni i psihosocijalni problemi. Stručna pomoć pri tome podrazumijeva interdisciplinarni timski pristup s medicinske, nutricionističke i psihosocijalne razine pomoći, pri čemu je nužno uključiti i sveukupni ekosustav osobe kojoj je potreban tretman. Premda postoje još mnoga znanstvena i metodološka pitanja vezana uz etiologiju i fenomenologiju poremećaja, smatra se da tretmanski proces može trajati mjesecima ili godinama, dok osoba ne ojača dovoljno da se sama nosi sa svojim poremećajem prehrane, odnosno izgradi nove obrasce ponašanja.
Potpuno razumijevanje tog fenomena trebalo bi rezultirati većom empatičnošću stručnjaka i bliže okoline, prihvaćanjem i brigom prema osobi koja se upušta u epizode razuzdanog prejedanja. Za uspješnost tretmanskog procesa od ključne je važnosti da osoba koja je zahvaćena poremećajem shvati kako je prihvaćena, bez obzira na njena spomenuta specifična ponašanja, njen osobni izgled i njenu opaženu nesposobnost da sama sebi pomogne. Ako mislite da imate prijatelja ili člana obitelji s tim poremećajem, recite mu/joj što ste primijetili. Ohrabrite ga /je da potraži pomoć.
