Psihologija društva

BITI SAM U DRUŠTVU – NAJTEŽA JE KAZNA

Emocionalno je nasilje perfidan oblik zlostavljanja, a nerazgovaranje njegov najsvirepiji oblik. I. Stanić

Psihičko nasilje i zlostavljanje djece ne ostavlja modrice, rane, prijelome kostiju, ozljede i vidljive tragove premlaćivanja. Zbog toga ga je, za razliku od fizičkog i seksualnog zlostavljanja, teško otkriti, a još teže dokazati. To je specifičan i pritajen oblik nasilja, bez početka i kraja. Strogo je ograničen na osjećajnu sferu i odnos s djetetom, poput: uskraćivanja osnovnih egzistencijalnih potreba, nježnosti, ljubavi, prijetnje napuštanjem, ucjene smještajem u popravni dom, javnim odricanjem, iskazivanja osjećajne hladnoće, stroge, rigorozne kontrole i stalne sumnje, «špijuniranja», zastrašivanja, prisiljavanja djeteta da se vlada protivno svojoj prirodi, da se bavi aktivnostima koje mu se ne sviđaju, kao i svako podređivanje mlađe osobe vlastitim potrebama, željama i hirovima, uvlačenje u osobne razmirice i međusobne obračune roditelja te manipuliranje djetetom, prisiljavanje da se prikloni jednom ili drugom roditelju…, izazivanje krivnje i samoosude, tjeranje na jelo kad mu se ne jede, nazivanje pogrdnim imenima, vrijeđanje i omalovažavanje, primjerice: «ti si lud, glup, nesposoban…, s tobom više ne razgovaram», «udaranje» u emotivnu žicu: «ako voliš svoju mamu…ti ćeš to uraditi… poslušati… kako imaš srca činiti to meni, svojoj mami koja te puno voli i sve čini za tvoje dobro!», «Ne računaj više na mene i moju podršku. Da ti se desi ono najgore, ni prstom ne bih maknu(o)la. Ti ne voliš mene, ne volim ni ja tebe.» To su teške kvalifikacije i osude koje dijete shvaća doslovno i zbog toga pati. Ignoriranje, šutnja i nerazgovaranje s djetetom izuzetno su težak, složen, delikatan i jedan od najokrutnijih oblika psihološkog zlostavljanja i nasilja nad djecom. Ono na duši djeteta ostavlja duboke ožiljke koji nikad ne zacjeljuju, uništavaju dječji optimizam, zanos, ubijaju mu volju za životom. Jedna nježna i vrlo osjećajna djevojčica, učenica osmog razreda osnovne škole, to doživljava i opisuje ovako: «Šutnja me mojih roditelja dovodi do ludila. Osjećam se odbačenom kao stara krpa, bezvrijednom, nepotrebnom, nevoljenom, napuštenom, prezrenom… Stekla sam dojam da me ni tata ni mama ne zamjećuju, da su zaboravili da uopće postojim. Nemoguće je riječima opisati koliko to boli, koliko sam zbog toga patila, bila jadna, očajna…, koliko noći proplakala.

Dabogda imao oca kao ja…

Moj kolega iz razreda dolazi s modricama u školu. Kad se otac napije, prebije ga. Zato on onima koji mu čine zlo kaže: «Dabogda imao oca kao ja.» Ja mu odgovaram: «Ne dao Bog dugo čekati» jer i batine su bolje od šutnje. Ja ni svom najvećem neprijatelju ne bih poželjela ono što sam doživjela od vlastitih roditelja. Nema veće kazne od one biti u društvu sam, jer te nitko ne sluša, ništa ti ne govori, ne odgovara na tvoja pitanja. Ponašaju se tako kao da su sami, a ja dio njihovog namještaja koji im samo smeta i kojega bi se najradije oslobodili. Ne mogu reći da mi bilo što drugo čine. Kad oni jedu, i za mene uvijek postave tanjur i pribor za jelo. Kad kažem «dobar tek», šute i gledaju u svoj tanjur! Ako se ne pridružim objedovanju, sklone hranu i pospreme stol, ali jesti mogu kada i koliko želim. Nikad me ne upitaju kako je bilo u školi, da li sam odgovarala i kakvu sam ocjenu dobila, jesam li gladna, bolesna, trebam li što. Čak i kad tražim novac za školu, ne pitaju ništa. Ostave ga na stolu. To je sva naša komunikacija, koja traje već dva tjedna. Prvi put za svoj rođendan od njih nisam dobila poklon, čestitku, niti poljubac. Uh, kako je to neizdrživo, strašno, bolno i očajno, zar ne? Eto kakav je moj život, samo ne znam koliko ću još moći izdržati. Izgubila sam svaku nadu da će ta šutnja prestati, jer bili su potpuno jasni. Dok ne popravim jedinicu iz matematike, za njih ne postojim. Kako da učim u toj groznoj situaciji? Kako popraviti jedinicu sada kad u normalnim uvjetima, uz njihovu instruktivnu pomoć i podršku nisam mogla svladati gradivo i normalno pratiti nastavu? Danas mi je razrednik rekao da idem na popravni. A što mi to vrijedi bez instrukcija? Tko će mi ih dati? Prvo moram nekako popraviti jedinicu da bih mogla komunicirati s roditeljima, a onda bi mi oni pružili instrukcije. Bespomoćna sam jer sam upala u začarani krug bez izlaza. Kroz glavu su mi strujale zle misli, sumanute ideje i suicidalne namjere. Često sam poželjela pobjeći od kuće, negdje daleko, gdje me barem nitko neće tako svirepo mučiti i okrutno kažnjavati. Ponekad sam ozbiljno pomišljala na samoubojstvo. Čak sam odredila datum, mjesto, sredstvo i način. Zašto da živim kad više nikomu nisam potrebna, kad me nitko ne voli, ne želi… Bila bih im zahvalna da su me istukli ili mi na bilo koji, makar i najbolniji način pokazali da me zapažaju, da znaju da sam tu, s njima u kući, da postojim…. Čime sam zaslužila tako nemilosrdnu, drastičnu, okrutnu i svirepu kaznu? Pošla bih u neki dom, pa makar i popravni, jer svugdje će mi biti bolje nego u tom obiteljskom paklu. Da nisam velika kukavica, počinila bih samoubojstvo, ali ako mi nitko ne pomogne, vjerujte mi, prikupit ću dovoljno hrabrosti i za to.» Što su roditelji željeli postići tako drastičnom kaznom? Jesu li se zapitali kako će djevojčica bez njihove pomoći naučiti gradivo i popraviti negativnu ocjenu? Jesu li bili svjesni mogućih teških, pa i tragičnih posljedica? «Kazna nije kazna ako nema svoj kraj» - kaže J. Hristić. Nepromišljenost u kažnjavanju uvijek donosi veliku štetu jer nema nikakvu odgojnu vrijednost ni moć. To je više osveta i odmazda nego kazna. «Velika oštrina u kažnjavanju čini u odgoju vrlo malo dobroga, naprotiv, mnogo zla. A ja mislim da su djeca koju su najviše kažnjavali rijetko postala najbolji ljudi» - tvrdi H. Spencer. Ono što nije postignuto dobrim savjetima, vrijednim uzorima i drugim pedagoškim mjerama, sigurno neće ni kaznama, osobito tako neljudskim, drastičnim i nepedagoškim. Zato oprez pri kažnjavanju, da djeca ne ispaštaju našu nepromišljenost. Gabriela Mistral kaže: «Krivi smo za mnoge propuste i pogreške, ali naš je najveći zločin zlostavljanje djece, negiranje temelja života. Mnoge stvari mogu čekati, ali djeca ne mogu. Njima ne možemo odgovoriti «sutra», ona traže «danas.»

Opravdanost kažnjavanja

Svaka kazna mora imati mjeru, biti primjerena djetetu, pravilno odabrana, ispravno primijenjena, odgojno vrijedna, pedagoški opravdana, u pravo vrijeme i na pravom mjestu provedena, zaslužena, shvaćena i prihvaćena od djeteta, a to ovdje nije slučaj pa ju ne bi smjeli primjenjivati. Ustvari, šutnja, ignoriranje i distanciranje od djeteta, a ne od njegova neuspjeha, i nije kazna. To je najteži oblik odmazde. Zar negativna ocjena sama po sebi nije bila dostatna kazna? Da su roditelji prije izricanja kazne malo razmislili o tome što žele njome postići i o eventualnim posljedicama, sigurno je ne bi izrekli. Umjesto da djetetu osiguraju instrukcije da popravi negativnu ocjenu i uspješno završi razred, ucijenili su ga šutnjom dok ne popravi tu nesretnu jedinicu, a nisu pomislili da su time osudili dijete na ponavljanje razreda, a emocionalne i mentalne posljedice da i ne spominjemo. Obično ni sam roditelj nije svjestan zbog čega je to uradio. Jednostavno u afektu, bez ikakvog razmišljanja, izrekao je kaznu koja mu je prva pala na pamet. No, kad ga je prošla ljutnja, kad se malo smirio, promislio i uvidio svoju pogrešku, trebao se djetetu ispričati za proživljenu patnju, psihički šok, emocionalni stres i druge štetne posljedice; preuzeti dio odgovornosti, priznati djetetu svoju pogrešku, osigurati instrukcije i pomoći da ono, makar s popravnim ispitom, završi razred. Nažalost, on je izabrao najgore rješenje, tvrdoglavo se držao svog načela, uporno inzistirao i dalje uvjetovao prekid šutnje popravkom negativne ocjene. Roditeljima se savjetuje da se suzdrže od kažnjavanja u ljutnji, gnjevu i naletu bijesa te da, ako je uvide, svoju pogrešku odmah korigiraju uz ispriku djetetu, jer M. Paine kaže: «Suzdržljivost u srdžbi uvijek je vrlina, a suzdržljivost u načelu uvijek je mana.»

Mr. sc. Ivica Stanić