Važnost pozitivne slike o sebi kod djece i adolescenata

ZNAM DA SAM DOBAR, USPJEŠAN I VOLJEN

Istraživanja u svijetu i u Hrvatskoj pokazala su da djeca i adolescenti s poremećajima u ponašanju imaju lošiju sliku o sebi nego njihovi vršnjaci. Mnogi autori smatraju da je pozitivan identitet zaštitni čimbenik nastanka i razvoja poremećaja u ponašanju u širem smislu, pa tako i delinkvencije u užem smislu društveno nepoželjnih ponašanja.

Ja sam onaj koji ljuti mamu

Osoba s uspješnim identitetom izabire ponašanja koja djeluju na duge staze. Dijete koje misli da, njemu važni, odrasli misle pozitivno o njemu, sklono je takvo mišljenje zadržati i u budućnosti. To čini ponavljanjem različitih ponašanja kojima potvrđuje svoj pozitivan identitet. Time se pozitivan identitet postepeno izgrađuje, i to temeljem povratnih informacija najprije od roditelja, a potom od odgajatelja u vrtiću i nastavnika u školi te baka, djedova, braće, sestara i dr. Pojednostavljeno rečeno, dajući djetetu informaciju o tome da je njegovo poželjno, pozitivno ponašanje primijećeno, kreiramo njegovu sliku o sebi koju ono, kasnije, nastoji i zadržati. Doživljavajući sebe dobrim i prihvaćenim od strane okoline, dijete će manifestirati dobro adaptirano ponašanje, naravno sve to u okvirima očekivanima za dob djeteta. Na žalost, čini se da vrijedi i obrnuto. Primjećujući i ističući uglavnom ili vrlo često djetetova, za nas u datoj situaciji, negativna i nepoželjna ponašanja, mi mu šaljemo poruku da time pridobiva našu pažnju, makar ona bila i neugodna. Potom dijete čini stvari kojima potvrđuje takvu sliku o sebi. Nije teško predočiti kako se dalje učvršćuje začarani krug negodovanja okoline, kritiziranja, djetetovog percipiranja samoga sebe u kontekstu isticanja negativnosti i fiksiranja nepoželjnih ponašanja. Kada važna odrasla osoba iz djetetove okoline, npr. otac ili majka, ne uspije kod djeteta uočiti pozitivnu komponentu koju će javno istaknuti i naglasiti, djetetu preostaje samo jedan odgovor na pitanje: «Tko sam ja?» To je odgovor sličan ovome: «Ja sam onaj koji ljuti mamu, tatu, tetu u vrtiću, učiteljicu itd.»

Topla riječ gradi samopoštovanje

Kasnije, kod adolescenata, prema brojnim stranim i domaćim istraživanjima, neuspjeh u prevladavanju pojedine faza sazrijevanja identiteta može rezultirati konfuzijom identiteta i uloge u društvu, što može dovesti do delinkventnog ponašanja. Smatra se da je identitet presudni pokazatelj diferenciranosti delinkvenata od nedelinkvenata. Negativan identitet može biti prediktivna komponenta antisocijalnog i asocijalnog ponašanja. Što je slabiji identitet, to je veći stupanj delinkventnosti, izražen intenzitetom i težinom vršenja kaznenih djela. Pri tome se ističe da je vrijednosna komponenta identiteta, uz ponašajnu komponentu, najsnažniji prediktor delinkvencije. Samopoštovanje je, kao vrijednosna komponenta identiteta, tijekom adolescencije na svojoj najnižoj točki. Značajni prediktor većeg općeg samopoštovanja čini roditeljska podrška, topli i brižni roditeljski odgojni stil i preuzimanje više odgovornosti od strane adolescenta unutar obitelji. Kvaliteta komunikacije u obitelji predstavlja jedan od najznačajnijih čimbenika u formiranju identiteta i općeg samopoštovanja. Uzroci niskog samopoštovanja kod adolescenata uočavaju se u nedostatku otvorene komunikacije u obitelji i neuključenosti u obitelj te s iskustvom zlostavljanja u djetinjstvu. Dok je visoko samopoštovanje povezano s konstruktivnim rješavanjem problema, povišenom motivacijom i pozitivnim emocionalnim statusom, nisko samopoštovanje je jedan od ključnih elemenata nastanka i razvoja društveno nepoželjnih ponašanja kojima adolescent može ugrožavati sebe i/ili svoju okolinu. Adolescenti s niskim samopoštovanjem mogu biti skloniji sudjelovanju u agresivnom i nasilnom ponašanju nego oni koji imaju pozitivne osjećaje prema sebi. Nisko samopoštovanje povezano je s rizicima za razne emocionalne poremećaje i poremećaje u ponašanju, uključujući, pored delinkvencije, i depresiju, anksioznost i probleme prehrane. Jednim longitudinalnim istraživanjem u SAD-u potvrdila se povezanost niskog samopoštovanja djevojaka u ranijoj adolescenciji sa sklonošću udaranja drugih u kasnijoj dobi, što se može implicirati i na razdoblje majčinstva.

Odgovornost odgajatelja

Identitet se formira tijekom čitavog života. Djetinjstvo i adolescencija ključna su razdoblja u njegovom formiranju zbog snažnih i presudnih utjecaja važnih ljudi i događaja iz uže i šire socijalizacijske okoline. Odgoj za sretne, kreativne i uspješne identitete naše djece i adolescenata visokog samopoštovanja jest odgovornost svih nas. To, naravno, ne mora značiti i odgoj bez poštivanja pravila i društvenih normi. Napor koji odrasli mogu, a rekla bih i moraju, ulagati u pozitivan razvoj mladih članova društva, vrlo izvjesno će se višestruko isplatiti u budućnosti.

Mr.sc. Nataša Mirolović Vlah, dipl. defektolog-socijalni pedagog