Fizikalna terapija kao preventiva
 
VRAĆANJE U ŽIVOT
 
Životno iskustvo svakog od nas svjedok je sporog i teškog povratka organizma putem rehabilitacije u normalne životne aktivnosti ako smo zbog neke teže bolesti ili povrede bili prisiljeni dulje ležati u postelji. Vrlo je čest slučaj kod starijih ljudi, koji se nađu takvoj situaciji, da za njih povratka više nema.
 
 
Fiziološke promjene u organizmu, koje nastaju kao posljedica produženog boravka u postelji ili tjelesne neaktivnosti zbog dužeg vremena hospitalizacije, nazivamo dekondicioniranjem. One su posebice opasne za nježne starije osobe.
Pojava dekondicioniranja manifestira se kao:
• srčano-žilno dekondicioniranje s povećanim srčanim pulsom i smanjenim udarnim volumenom (hypovolaemia) zbog atrofije srčanog mišića te smanjenjem periferne dilatacije krvnih žila (ortostatička hipotenzija);
• smanjenje volumena prsnoga koša, potrebnog za disanje, s povećanjem broja udisaja i smanjenjem kapaciteta disanja, što može potaknuti i upalu pluća;
• atrofija skeletne muskulature;
• oslabljeni odgovor simpatičkog živčanog sustava s pojavom ortostatičkog sindroma i hipotonije;
• izlučivanje kalcija putem mokraće i demineralizacija kostiju;
• promjena metabolizma mišićnog tkiva u odnosu na glukozu (tj. povećanje njegove inzulinske rezistencije i smanjivanje mitohondrija kao rezerve energije).
U ostale komplikacije mirovanja u postelji kao posljedica dekondicioniranja spadaju:
• slabost lokomotornog mišićnog sustava; mlađi ljudi gube 1-1,5% mišićne snage dnevno, dok stariji, zbog manjih rezervi, gube i više, a kod njih već i manji gubitak snage ima značajan učinak na funkciju kretanja;
• skraćivanje mišića koje dovodi do gubitka opsega kretanja zglobova te općenito do slabljenja funkcije kretanja;
• povećana opstipacija;
• depresija.

U dalje moguće posljedice spadaju padovi zbog smanjene funkcije kretanja, s mogućim teškim povredama i lomovima kostiju, posebice kod starijih ljudi (o čemu govore brojne statistike u cijelom svijetu).

Za sprečavanje nastanka navedenih posljedica produženog boravka u postelji neophodno je preventivno djelovanje, kako u fazi hospitalizacije bolesnika, tako i prilikom njihovog otpuštanja na kućnu njegu. U tu svrhu neophodno je:
• poticanje pacijenata na potrebnu dnevnu životnu aktivnost,
• korištenje mobilnih postelja za potrebne promjene položaja tijela,
• korištenje stolice umjesto postelje za sve starije hospitalizirane pacijente (osim kod nestabilnih fraktura i otvorenih rana) već od prvog dana hospitalizacije,
• svakodnevno prisustvo i pomoć fizioterapeuta za svakog hospitaliziranog pacijenta te pomoć bolesnicima na kućnoj njezi,
• najranija moguća rehabilitacija, ovisno o vrsti primarne akutne bolesti.
 
 
Stanje kod nas
 
Brojni svakodnevni primjeri iz naše okoline ukazuju na to da stanje prevencije, u pogledu posljedica dugog ležanja u postelji, nije zadovoljavajuće, ne samo u vlastitim domovima, nego ni u bolnicama. Na bolničkim odjelima nedostaju fizioterapeuti koji bi bili uključeni u svakodnevnu brigu o tjelesnom stanju bolesnika od prvog dana hospitalizacije.
Kasnije popravljanje stanja pacijenata, naknadnom rehabilitacijom nakon bolničkog liječenja, samo je ‘gašenje požara’, koje često traje dugo, ponekad je nedovoljno efikasno, a ponekad i prekasno (posebno za starije pacijente).
Kao poseban primjer značenja pravovremene fizikalne terapije hospitaliziranih mladih pacijenata, navest ćemo slučajeve jedne naše ratne bolnice (za vrijeme domovinskog rata), u koju su dolazili ranjeni borci direktno s bojišnice, a kojima su se morali amputirati udovi zbog teških ratnih povreda. Pravilo je u toj bolnici bila obvezna svakodnevna fizikalna terapija svih pacijenata, već drugog dana nakon amputacije udova (često i uz bolove i krvarenja). Ali ti pacijenti su za takav postupak ubrzo bili ‘zahvalni do neba’, kada su dobili svoje proteze, koje su praktički odmah bile u svojoj punoj funkciji zbog očuvane neophodne muskulature. No nisu sve bolnice provodile takav tretman, pa su pacijenti takvih bolnica morali, da bi mogli koristiti proteze, provoditi dugogodišnje rehabilitacije po toplicama, vrlo često i slabo uspješne, zbog izgubljenog mišićnog tkiva koje je bilo nemoguće vratiti.
Također, ovdje ne bi trebalo mnogo govoriti o brojnim primjerima starijih osoba koje, zbog neke ozbiljnije, ali ne po život opasne bolesti, moraju u bolnici provesti i više tjedana, a zbog dugotrajnog ležanja u postelji bez odgovarajuće fizikalne terapije, postaju zauvijek izgubljene, ne samo za normalan život, nego vrlo često i za sam goli život.
 
 
Apel za popravljanje stanja
 
Iako je materijalno stanje u našem zdravstvu već godinama zaista teško iz općepoznatih razloga, jer nedostaje sredstava i za adekvatno liječenje hitnih akutnih bolesti, ipak zanemarivanje preventivne pomoći hospitaliziranim pacijentima (posebno starije životne dobi), time što im nije na raspolaganju svakodnevna fizikalna terapija vođena od stručnih osoba, ne smije se opravdavati materijalnim razlozima, posebice zato što znamo da je i naknadna rehabilitacija bolesnika izuzetno skupa i dugotrajna, a često bezuspješna i zakašnjela.
Neophodno je organizacijski postaviti fizikalnu terapiju kao svakodnevnu praksu bolničkih odjela i pomoći pacijentima prema raspoloživim mogućnostima, a da se zatim takav način rada sustavno unapređuje i podiže na višu razinu.
 
 
Stjepan Šaban, dipl.ing.