Naslijeđe
 
GENETSKI UTJECAJI NA ŽIVOT
 
Ljudski genom je autobiografija čovjeka od vremena nastanka života na Zemlji. On predstavlja zapis, nastao kombinacijom samo 4 molekule: adenina, citozina, gvanina i timina (A,C,G,T).
 
 
Ljudski genom zbirka je gena na 23 odvojena para kromosoma i predstavlja autobiografiju čovjeka i svih njegovih predaka od samog nastanka života na Zemlji sa zapisom svih važnih događaja u cjelokupnom razvojnom razdoblju.
Ljudski organizam ima oko 100 bilijuna stanica, od kojih je većina manja od desetinke milimetra. U svakoj stanici je jezgra, u kojoj se nalaze dva cjelovita skupa genoma. Svaki skup sadrži oko 25 000 gena. Svaki je gen zapravo zapis od oko 20 000 riječi, a svaka riječ se sastoji od po četiri slova (A,C,G,T). Ta slova su skraćeni nazivi tvari: adenin, citozin, gvanin, timin.
Kad bi genski zapis predočili kao knjigu, tada bi svaki gen predstavljao knjigu od 50-ak stranica, a ukupan broj gena knjigu od preko 1 milijun stranica.


U svojoj strukturi genom predstavlja dugi lanac šećera i fosfata, nazvan deoksiribonukleinska kiselina (DNA) i oblikovan kao dvostruka zavojnica.
U ukupnom sadržaju genoma geni čine tek 3% sadržaja. Ostalih 97% sadržaja genoma je tzv. ‘otpadna’ DNA. Osnovno je svojstvo genoma, osim što on sam sadrži informacije, da je u stanju sam sebe kopirati (replicirati) i sam sebe čitati.
Osnovni zapis (informacija) služi za stvaranje različitih aminokiselina, sastavnih dijelova bjelančevina (proteina), koji čine osnovnu građu čovjeka. Svaka je bjelančevina u tijelu zapravo prevedeni gen.
Prilikom kopiranja gena (replikacija) nekad nastaju pogreške, jer izostane neki zapis ili se upiše neki pogrešan. To nazivamo mutacijom gena.
Mnoge od mutacija gena nemaju bitnog utjecaja na sam gen, jer mogu značiti isto svojstvo, ali neke mogu biti i kobne, jer mijenjaju način djelovanja gena.
Svaki je gen dio ogromnog saveza koji nazivamo tijelom (organizmom). Iako svaki gen ima svoju zadaću (funkciju), organizam u kojem on djeluje jedinstven je. Također, i um i tijelo predstavljaju jedinstvo, a ne dvojnost. Genom djeluje u tom jedinstvu tako da on nadzire njih, a oni njega. Na uključivanje pojedinih gena, na djelovanje i njihovo isključivanje utječu kako razna fizikalna djelovanja, tako i svjesna, odnosno nesvjesna vanjska djelovanja. Evo i nekih primjera.
 
 
Srčana oboljenja
 
Za ilustraciju raznih međusobnih djelovanja u organizmu čovjeka uzet ćemo upravo primjer srčanih oboljenja (odnosno oboljenja krvožilnog sustava), koja predstavljaju jedan od glavnih problema zdravlja današnjeg čovjeka.
Svatko je čuo za kolesterol u krvi – “moru” današnjeg čovjeka. O njemu se svašta govori i optužuje ga se kao uzročnika srčanih oboljenja. Zatim se govori o “dobrom” i “lošem” kolesterolu. Međutim, stvarnost je mnogo složenija od prvih utisaka, jer kolesterol je sastojak tijela koji se nalazi u središtu biokemijskog i genetskog sustava tijela, povezujući ga. Tijelo ga proizvodi iz ugljikohidrata u hrani. Iz njega se sintetiziraju neki od najvažnijih hormona: progesteron, aldosteron, kortizol, testosteron i estradiol – svaki od njih s bitno različitim funkcijama. Ti hormoni opet djeluju na razne mehanizme u tijelu čovjeka, neposrednim putem ili aktiviranjem raznih gena, koji onda opet djeluju na te ili druge hormone ili gene u tijelu čovjeka. Odnos između hormona i gena vrlo je blizak i pun međusobnih djelovanja.
Kolesterol, dakako, uopće nije uzročnik srčanih oboljenja, nego je posljedica stanja koje dovodi do srčanih oboljenja. Kolesterol je samo jedan od indikatora bolesnih stanja. Njegovo stvaranje u jetrima poticano je od hormona inzulina.
 
 
Stres
 
Stres je, svakako, jedan od poznatih krivaca za srčana oboljenja. On, kao psihološki i emocionalni element, koji izvana djeluje na čovjeka (predstojeći ispit, gubitak bliske osobe, strašna vijest, dugotrajna iscrpljenost, velika odgovornost u poslu, niska hijerarhija na društvenoj ljestvici, fizički napor), kratkotrajno kod čovjeka uzrokuje trenutno povećanje hormona epineferina i norepineferina, dok dugotrajno izaziva povećanje hormona kortizola. Kortizol nastaje aktiviranjem niza od stotinjak gena i enzima (katalizatora procesa) u jednoj začuđujućoj složenosti. Kortizol, između ostalog, suzbija imunološki sustav organizma time što aktivira neke druge gene, koji opet aktiviraju druge gene i hormone.
Zašto organizam čovjeka na stres reagira tako da sam sebi pravi štetu? Moramo analizirati što se zapravo kod stresa događa u čovjeku i kakva su međudjelovanja utjecajnih elemenata tu prisutna.
Također, razmišljajući o međusobnim djelovanjima pojedinih utjecaja na život čovjeka, postavlja se pitanje: tko svime time upravlja? Tko aktivira gene na pravi način, tko kaže kada treba proizvesti kortizol, a kada ugasiti tu aktivnost? U slučaju stresa, poznato je da je to mozak. Svjesni dio mozga djeluje na hipotalamus, a on djeluje na hipofizu – izlučivanjem hormona koji aktiviraju gene za proizvodnju kortizola.
Tu vidimo da vanjski svijet djeluje na čovjeka preko svjesnog dijela mozga na hipotalamus. To nije ništa čudno, jer mozak je dio tijela koji na taj način djeluje zbog toga što je on čovjekovo genetsko naslijeđe. Tom konstatacijom vraćamo sve na početak. Ali iz toga slijedi zaključak da tim procesima ipak na kraju ne upravlja nitko.
Zašto? Zato što čovjek nije samo mozak koji upravlja tijelom tako da aktivira hormone; ali čovjek nije ni tijelo koje upravlja genomom; također, čovjek nije ni genom koji upravlja mozgom. To je zato što je čovjek istovremeno sve to zajedno, tj. izuzetno složeno organiziran dio materije.
Očito je da kod složenih procesa, kakvi se odigravaju u ljudskom organizmu, poremećaj koji narušava dinamičku ravnotežu aktivira niz mehanizama – protudjelovanja na mnogostruko različitih načina, kako bi se uspostavila nova dinamička ravnoteža. Međutim, na bezbroj različitih stanja koja dugo traju, organizam nije jednako prilagođen. U nekim stanjima organizam se može održavati kroz vrlo dugo vrijeme bez ikakvih posljedica. Neka pak ravnotežna stanja organizma nisu u našem genomu zapisana kao dugotrajna, nego samo kao kratkotrajna (npr. stanje stresa), pa organizam na njih, ako su dugotrajna, nema pravog odgovora. To znači da će se kod dugotrajnih slučajeva stresa pojaviti trajne nepoželjne posljedice za organizam.
Nakon ove kratke analize utjecaja stresa, mogli bismo zaključiti da svako stanje koje duboko negativno utječe na psihu i emocije čovjeka, ne smije potrajati predugo, jer ono ne predstavlja optimalno ravnotežno stanje čovjeka, za koje postoji povoljan odgovor organizma.
 
 
Maligna oboljenja
 
Za drugu ilustraciju međusobnih djelovanja utjecajnih faktora uzet ćemo primjer koji predstavlja još jedan velik zdravstveni problem današnjeg čovjeka, a to su maligna oboljenja.
Dioba stanica prirodno je svojstvo stanica i u biti je odgovor na smrtnost, tj. želja za besmrtnošću, što je dio genetskog zapisa. No, kad se dioba stanica ne može zaustaviti, to je onda rak. Ono što potiče stanicu na pretjeranu diobu opet su geni (onkogeni), geni rasta. Stanice moraju imati takve gene, kako bi se organizam mogao obnavljati. No, ti geni su najveći dio vremena neaktivni. Njihovo aktiviranje može nastupiti iz raznoraznih razloga. Neki od razloga su i mutacije koje nastaju prilikom replikacija gena.
Obično se nekontrolirani rast stanica zaustavlja, jer su one opremljene vrlo razrađenim sustavom prekidača zaduženih da zaustave nekontroliran rast, a na kraju i da potaknu stanice da izvrše samoubojstvo ako shvate da su karcinogene. Najpoznatiji i najvažniji od tih posljednjih prekidača upravo je gen (jedan od njih je TP53, smješten na kromosomu 17) koji potiče stanicu na samoubojstvo.
No, radi jasnije predodžbe o mehanizmima zaštite organizma od malignih oboljenja, krenut ćemo s opisom događanja kod jedne vrste raka debelog crijeva.
Dakle, ako se dogodi mutacija na jednom genu (APC - gen za suzbijanje tumora), stanice debelog crijeva nađu se u fazi stalne diobe (rasta - razmnožavanja). Ako za vrijeme rasta stanica debelog crijeva dođe i do druge mutacije, na drugom onkogenu (RAS), razvija se druga faza bolesti raka – tzv. adenom. Dođe li i do treće mutacije gena za rast stanica debelog crijeva, rak dobiva izgled težeg oblika tumora. Međutim, ako se dogodi i četvrta mutacija na već prije spomenutom genu TP53, koji inače potiče stanice raka na samoubojstvo, tada se definitivno tumor pretvara u pravi rak.
Slična događanja prisutna su i kod drugih vrsta raka. Naš je organizam višestruko nadziran i zaštićen od raka, no kad padnu sve zaštite, kraj je neminovan. A zaštite padaju vrlo brzo jedna za drugom samo onda kad na organizam djeluju mnogobrojni uzročnici mutacija gena, najčešće izazvani vanjskim utjecajima. Ali postoje i unutrašnji uzročnici mutacija gena zbog ugrađenog genetskog zapisa o preživljavanju (o besmrtnosti). Naime, svaka stanica neposredno prije umiranja izvrši genetsku mutaciju.
Tako, i bez značajnijih vanjskih utjecaja, vjerojatnost pojave raka raste s godinama starosti (dapače, udvostručuje se svakih 10 godina našeg života) jer, što su ljudi stariji, to znači da su prošli kroz više replikacija gena od onih mlađih, a time su podložniji većem broju mogućih mutacija gena.
Obrana organizma od raka veličanstvena je u svojoj složenosti. Međutim, mi joj moramo pomoći svojim postupcima – moramo smanjiti mnogobrojne i neprestane rizike mogućih mutacija gena tamo gdje to predstavlja naš slobodan izbor.
 
 
Duljina života
 
Svaka obnova tkiva zahtijeva dijeljenje stanica tog tkiva, a svako dijeljenje stanica prati replikacija genoma. Na krajevima svakog kromosoma nalaze se zapisi TTAGGG ponavljani nekoliko tisuća puta, koji upravo označavaju same krajeve, a nazivaju se telomerima. Svaka replikacija kromosoma počinje i završava čitanjem telomera. Prilikom svake replikacije kromosoma uvijek se izgubi dio telomera i on postaje sa svakom replikacijom sve kraći. Skraćivanje telomera označava zapravo proces starenja. Kada se prilikom mnogobrojnih replikacija potroše telomeri, tada se više ni kompletan kromosom ne može replicirati, nego su neki njegovi dijelovi manjkajući, što znači da su neki geni na njemu manjkajući ili defektni. Dalja replikacija kromosoma više nije moguća, pa to označava kraj u obnovi stanica, što zbog prirodnog umiranja stanica dovodi do smrti organa – odnosno smrti čovjeka.
Duljina telomera na kromosomima zapravo znači duljinu života. Kad se potroše telomeri, nastupa smrt. Obnova telomera na kromosomima (putem telomeraze) u normalnom tijeku života nije moguća, jer su receptori za telomerazu blokirani. Deblokiranje tih receptora značilo bi besmrtnost, a ona još nije moguća, iako se danas rade mnogobrojna istraživanja kojima bi se omogućilo produljenje života čovjeka.
Rezimirajući ovo razmatranje o telomerima, možemo konstatirati da nam je unaprijed, brojem replikacija DNA, predodređena najveća moguća duljina života (procjene danas kažu da je to 125 godina), koju ne možemo dalje povećati, ali ju možemo na mnogo načina malo ili više smanjiti, tako da u svom organizmu načinom života potičemo ubrzano umiranje stanica, njihovu obnovu replikacijom, brzim trošenjem telomera, a time i ubrzanim starenjem.
Razne bolesti, a posebno kronične, dovode do umiranja stanica pojedinih organa zahvaćenih bolešću te njihovog brzog starenja (čime postaju slaba mjesta organizma), a starost tih organa limitira život čovjeka.
Osim bolesti, i mnogobrojni drugi faktori utječu na umiranje stanica pojedinih organa, tj. na ubrzano starenje tih organa, čija starost određuje duljinu života.
 
 
Genetski antagonizam
 
Kao što smo u prethodnim razmatranjima vidjeli, u organizmu postoji niz mehanizama između gena, koji nadziru jedni druge i suprotstavljaju se jedni drugima. Ta dvojnost u genomu (antagonizam) kroz međusobni nadzor i sukob gena (jer za svako djelovanje jednog gena postoji i protivno djelovanje drugog gena) osnovna je značajka ne samo djelovanja organizma preko gena, nego i djelovanja hormona na različitim razinama, a sve to zapravo predstavlja osnovnu značajku čovjeka u cjelini.
Čovjek se zbog unutarnjih antagonizama trajno nalazi u labilnoj dinamičkoj ravnoteži – fiziološkoj i psihološkoj, na čiji poremećaj bitno utječu razni vanjski čimbenici. U psihološkom smislu čovjek se trajno nalazi pred izborom i pred odlukom o svojim postupcima i svojem djelovanju.
Genetska predodređenost
Genom nam, osim zajedništva s drugim ljudima, daje i osobnost. Ljudi se međusobno razlikuju po barem 500-tinjak gena, koji određuju njihovu osobnost. Na vanjske utjecaje ti geni djeluju vrlo različito.
Mnogi deterministi tvrde da je čovjek genetski predodređen, ili da je genetski predodređen s okolnom uvjetovanošću (utjecajem okruženja) svoje osobnosti.
Međutim, to je ipak samo dio istine, jer čovjek jest genetski predodređen, ali tako da mu nitko ne može ugroziti njegovu slobodnu volju.
Ako ponašanje čovjeka nije slučajno, onda je predodređeno. Ako je predodređeno, onda nije slobodno. A ako je slobodno, onda nije predodređeno. Ali je predodređeno da bude slobodno, što predstavlja proturječje predodređenosti.
Što je rješenje te proturječnosti? Ako geni utječu na ponašanje, a ponašanje na gene, onda je uzročna veza kružna. U sustavu kružnih veza jednostavni deterministički procesi daju nepredvidive rezultate. To se u potpunosti uklapa u teoriju kaosa. U potpuno predodređenom sustavu kaosa nemoguće je predvidjeti tijek događanja zbog mnogobrojnih međusobnih međudjelovanja.
Ipak, ovu raspravu o predodređenosti čovjeka možemo zaključiti konstatacijom da nikad ne možemo izbjeći određenost, ali možemo razlikovati dobru i lošu određenost, slobodu i neslobodu. A sloboda je izražavanje vlastite određenosti, a ne nečije tuđe. Razlika je, kao što vidimo, u vlasništvu određenosti.
Svaki čovjek predstavlja jedinstveno i neponovljivo prirodno biće, koje svojom slobodnom voljom može djelovati na sebe i na okolinu. To znači da čovjek, korištenjem svoje slobodne volje, postaje u određenom segmentu vlasnikom vlastitog života.
 
 
Zakon o neponovljivosti i prolaznosti
 
Sva ova razmatranja o genetskom naslijeđu samo su poticaj na razmišljanje, jer je čovjek sa svojim slobodnim djelovanjem (što je njegovo genetsko naslijeđe) uvijek na početku nečeg neponovljivog, u znaku prolaznosti svega što čini.
Zato budimo svjesni ŠTO smo i TKO smo i, bez obzira na to imamo li neku genetsku osobitost (prednost ili nedostatak) ili genetsku predispoziciju za nešto dobro ili loše, mi smo takvi kakvi jesmo, jedinstveni i neponovljivi. Moramo shvatiti da su svi ljudi međusobno različiti, a “nedostaci” (ili različitosti) su karakteristika svih ljudi; oni su sastavni dio života, oni su istovremeno i nedostaci i prednosti. Bez njih nema razvoja ni održanja čovjeka kao živog bića. Razlika je među ljudima samo u tome kako se tko nosi sa svojim “nedostacima”, a ne da li ih ima.
Život je neprestana borba svakog čovjeka samog sa sobom. Ali ta borba je blagotvorna i motivirajuća za život čovjeka ako je usmjerena protiv vlastitih nedostataka, a u korist vlastitih pozitivnih osobina (prednosti). Čovjek će biti toliko uspješan koliko uspije otkloniti vlastitih nedostataka ili umanjiti njihov utjecaj na vlastiti život.

Kod toga je potpuno svejedno da li su ti nedostaci u načinu ponašanja ili u fiziologiji organizma.
Ako smo predisponirani za neku neugodnu osobinu (npr. neki zdravstveni nedostatak), osim odgovarajućeg liječenja, o čijem opsegu treba odlučivati samo liječnik, mi i sami možemo mnogo utjecati, ne samo na sam tijek i razvoj bolesti, nego i na opće popravljanje vlastitog zdravstvenog i sveukupnog stanja.
Našim djelovanjem na same sebe, i to vanjskim utjecajem, postižemo bolju ravnotežu različitih mehanizama u vlastitom organizmu, koji onda mogu utjecati čak i na mnoge vlastite gene, tako da popravljaju štete napravljene urođenim nedostacima nekih drugih gena. Time možemo značajno podići kakvoću i radost života te biti sretni.

Korištenjem svoje slobodne volje čovjek postaje apsolutni vlasnik i kreator vlastitog života.
 
 
Stjepan Šaban, dipl.ing.