Nasilničko ponašanje mladih
 
NARUSENI SUSTAV VRIJEDNOSTI
 
Recentni podaci o fenomenologiji i simptomatologiji poremećaja u ponašanju kod nas govore da je «profil» prijestupnika - sankcioniranih mladih delinkvenata u poslijeratnom periodu u odnosu na prijeratno značajno lošiji: osim što ima više recidivizma i asocijalnih ponašanja, ovisnosti i problema u procesu obrazovanja, više je i nasilničkih delikata. Kaznena djela postaju sve teža, organiziranija i više usmjerena na vršnjake.
 
 
Promatrano među osnovnim školama i gimnazijama, po raznolikosti i učestalosti nasilničkog ponašanja ističu se stručne četverogodišnje i trogodišnje škole. Dakle, uočljiva je potreba za iznalaženjem odgovora na pojavu rastućeg nasilja kod mladih.
 
 
Vrijednosti mladih
 
Prosudba o individualnim postupcima ovisi o moralnim normama specifične grupe koja evaluira postupke. Na primjer, neće se jednako vrednovati i sankcionirati verbalno nasilje pojedinca prema hendikepiranom djetetu u pojedinim razredima iste škole ili pojedinim regijama iste države. Razumljivo je da će društvena reakcija biti specifična za razne skupine ljudi budući da one konsenzusom moralnih vrijednosti definiraju društvenu nepoželjnost, odnosno poželjnost nekog ponašanja. Poznato je da je upravo zastupljenost tradicionalnog sustava vrijednosti u odgoju djece snažan protektivni čimbenik razvoja u smislu sprečavanja neželjenih ponašanja u kasnijoj adolescentskoj i odrasloj dobi. Baveći se problematikom maloljetničke delinkvencije, neminovno se postavlja pitanje: koliko je bitan utjecaj izmijenjenih vrijednosti u našem hrvatskom društvu na pojavu da u poslijeratnom razdoblju ima više nasilničkih delikata? Naravno, osim sustava vrijednosti u nacionalnim okvirima, bitan utjecaj na pojedinca imaju i globalne vrijednosti. Poznato je postojanje kulta nasilja u kompjutorskim igricama, nogometnom huliganstvu, zlostavljanju žena, tučnjavama oko kafića, kao i nasilja na televiziji, gdje se ono prezentira kao zabava.
 
 
Prevencija nasilja
 
Prema analiziranim, uglavnom stranim istraživanjima, uočavaju se neka obilježja situacijskih okolnosti, osobnosti i ponašanja kod mladih koji manifestiraju nasilničko ponašanje, odnosno koji su agresivnost usvojili kao obrazac ponašanja za postizanje cilja, bez adekvatnog uvida i suosjećajnosti za štetu nanesenu žrtvi. Pogledajmo neke od uočenih korelata s nasilničkim ponašanjem kod mladih:
• nedostatak socijalnih vještina,
• negativni osjećaj i frustracija kao prediktori,
• vjerovanja i stavovi koji podržavaju agresivnost,
• muški spol,
• izloženost nasilju, društveno odobravanje nasilja, nisko samopoštovanje, zloporaba sredstava ovisnosti, agresivnost u ranoj dobi i utjecaj supkulture,
• psihosocijalne osobitosti, kao drskost, otpor autoritetima, nedostatak brige za budućnost, nekritički entuzijazam, visoka tjelesna snaga i izdržljivost,
• afektivna napetost, preosjetljivost, naglost i nizak prag tolerancije na frustraciju pri počinjenju kaznenog djela s elementima nasilja, koji su najčešće situacijskog karaktera.

Pitanjem prevencije nasilničkog delinkventnog ponašanja bave se mnogi autori. Eisner je 2002. godine, na konferenciji Vijeća Europe "Lokalno partnerstvo za prevenciju i borbu protiv nasilja u školama", uočio kako, pored brojnih programa djelovanja, aktivnosti i projekata protiv nasilja u školama, nismo sigurni u njihovu učinkovitost. Pri tome je naglašavao da treba ustrajati na stvaranju baze budućih inicijativa, temeljene na znanstvenim dokazima. U svijetu se smatra da intervencija treba trajati od vrtića do kraja srednje škole. Istraživanja u SAD-u pokazuju da brojni primjenjivani programi treninga rješavanja konflikata i medijatorstva rezultiraju pozitivnim efektima u reduciranju nasilja, no smatra se da to nije dovoljno i da su, osim vježbanja socijalnih vještina, za redukciju nasilja potrebna socijalna podrška u obliku zdravstvene klinike u školama, programi kućnih posjeta, mentorstvo odraslih i aktivnosti vezane za crkvu. I kod nas se razmišlja o potrebi sustavnog pristupa transformiranju nasilnih sukoba u nenasilne, a poznata su stajališta kako su, uz individualne psihološke intervencije, nužne i globalne preventivne mjere primjenjive na socijalno-političkoj razini.
 
 
Može li agresivnost biti i dobra
 
Nije svako agresivno ponašanje indikacija za poduzimanje društvenozaštitnih mjera. U društvu postoji tolerancija na tzv. asertivna ponašanja, koja omogućuju napredovanje u poslu, društvenom položaju. Takva tolerancija predstavlja svojevrsnu poruku koja se šalje djeci pa ona sama, u svojim interakcijama i socijalnim sukobima, povremeno ili često koriste asertivna ponašanja. Možda, zbog dječje nezrelosti, njihova ponašanja djeluju kao agresivna. Naravno, to nije razlog da se tu djecu odmah smatra i rizičnima za razvoj nasilničkog ponašanja. Razlog je tome što takva, uvjetno rečeno, granična ponašanja mogu predstavljati tek obilježje razvojne krize koju će dijete prevladati zahvaljujući vlastitim snagama i/ili uz podršku okoline. Možda će se kod neke od te djece sklonost agresivnom ponašanju zadržati i do odrasle dobi, ali to neće biti relevantno za formiranje delinkventnog identiteta, pa neće doći do razvoja teških oblika poremećaja u ponašanju, kao što su npr. nasilnička kaznena djela. Vjerojatno je da će neki adolescenti, koji u djetinjstvu iskazuju sklonost agresivnom ponašanju, uza sve ostale podržavajuće okolnosti (kao što je obitelj, škola, vršnjaci, vlastiti temperament), tu svoju agresivnost kanalizirati u neki osobit uspjeh tijekom života, kao što je, na primjer, sportsko postignuće, što znači da će upravo postići vrlo dobru socijalnu adaptaciju.
 
 
Mr.sc. Nataša Mirolović Vlah,
dipl. defektolog-socijalni pedagog