Kako pomoći đaku-prvašu da prevlada strah i poteškoće

DOBRA PRIPREMA ZA ŠKOLU – JAMAC USPJEHA

Ne gledajte na dijete kao na neki dragulj, već se trudite da ono to postane. Vasto

Polazak u školu jedan je od prijelomnih događaja u životu djeteta, kad završava predškolsko, a počinje školsko razdoblje. To je vrijeme kada bezbrižnu dječju igru zamjenjuju određene školske obveze, red, rad i disciplina, vrijeme odvajanja djeteta od roditelja i privikavanja na novu sredinu i nove nepoznate osobe. Da bi ono što bezbolnije prebrodilo te promjene i prihvatilo nove obveze, potrebna je prethodna kvalitetna priprema djeteta, koju provode roditelji, vrtić i “mala škola”.

Toplina daje osjećaj sigurnosti

Kako će dijete prihvatiti školu, školske obveze, svoje vršnjake i učitelja ovisi o njegovoj pripremljenosti za školu, ali i o prijemu, posebno prvoga dana u školi, o njegovoj prihvaćenosti od vršnjaka i o umijeću učitelja da pridobije njegovo povjerenje i ljubav, da s njime uspostavi topao i prijateljski odnos, dobru komunikaciju, da ga uključi među vršnjake, da organizira razne igre u kojima će ono aktivno sudjelovati. Izuzetno je važno da taj prvi kontakt sa školom, susret s učiteljem i vršnjacima bude ispunjen toplinom, pažnjom i međusobnim uvažavanjem, jer to kod njega potiče i razvija osjećaj sigurnosti. Početno vrijeme prilagodbe i njegova uspješnost važan su i odlučujući čimbenik u tome kako će ono prihvatiti učitelja, školu i školske obveze. To je nezaboravan doživljaj koji će se dugo pamtiti, snažno dojmiti; događaj koji u njegovoj duši i srcu izaziva istovremeno strah i neizmjernu radost. Ono se osjeća ponosnim što postaje đak jer je to očit dokaz da više nije malo, da je poraslo. Polazak prvašića u školu donosi njegovim roditeljima brojne dileme, uzbuđenja, brige, probleme, radosti… Kako prvašići osjećaju, čemu se raduju, čega se plaše, što ih ugrožava, o čemu razmišljaju, što istražuju? Jesu li njihove nade i očekivanja ispunjeni ili iznevjereni? Jesu li razočarani ili pak ugodno iznenađeni i što se još sve zbiva u njihovim glavicama? Jesu li ih roditelji dobro i pravovremeno pripremili za taj svečani čin ili su ih možda plašili školom i učiteljem kada su bili neposlušni i zločesti? Sve su to pitanja, dileme i problemi koji, manje ili više, utječu na prve dojmove, doživljavanje škole i učitelja, na njihovo prihvaćanje ili odbijanje te formiranje dječjeg stava i odnosa prema školi, knjizi, učenju i ponašanju općenito. Ako ga roditelji nisu zastrašivali školom, ono obično ima pozitivan stav i očekivanja i u tome ga obvezno valja podržavati. Da bi dijete zadržalo takav pozitivan i konstruktivan stav i nakon prvih iskustava i tijekom cijelog školovanja, važnu ulogu ima odnos učitelja i ostalih učenika. Usto, zrelost djeteta za školu i sposobnost za učenje i izvršavanje školskih obveza mora biti odlučujući čimbenik za upis u prvi razred. Bolje je polazak u školu odgoditi za sljedeću školsku godinu, nego ga nezrelog upisati jer neće moći uspješno pratiti nastavu niti odgovoriti zahtjevima škole, a posljedica toga je školski neuspjeh i ponavljanje razreda. Zar onda nije bolje da se tu godinu igra i bezbrižno provodi djetinjstvo? Doživljeni neuspjeh izaziva veliko razočaranje, osjećaj manje vrijednosti, nesposobnosti, srozava sliku djeteta o sebi i formira negativan odnos i stav prema školi. Da bi se to izbjeglo, posebna komisija utvrđuje njegovu zrelost i spremnost za pohađanje škole.

Priprema za školu – važan preduvjet integracije i uspjeha

Djeca koja su u obitelji naviknuta na rad, red, disciplinu i uredno izvršavanje svojih obveza i zadaća, znatno lakše, bezbolnije i uspješnije prihvaćaju sustav školskih obveza, normi, zadaća, vrednovanja, discipline i režim koji im škola nameće. Za one koji su bili razmaženi i prezaštićeni, kod kojih roditelji nisu razvili te korisne navike i ponašanja, ili su one u većem deficitu – integracija među vršnjake i privikavanje na školsku sredinu predstavljat će velik problem, tešku obvezu i golem pritisak. Ona se ne distanciraju od vršnjaka zato što to žele, niti izbjegavaju obveze zato što su zločesta, već zato što ih roditelji za to nisu osposobili i pripremili. Njih ne treba tješiti, već se s njima treba družiti, razgovarati, igrati, pomoći im da usvoje dragocjena socijalna iskustva, da upoznaju djecu i steknu prijatelje. Mališani koji su bili uključeni u vrtiće u golemoj su prednosti jer znaju na prirodan način uspostaviti relativno uspješne i stabilne odnose te zdravu komunikaciju s drugim učenicima, pravilno se postaviti u različitim socijalnim situacijama, boriti se za svoje pozicije i status u grupi. Oni nemaju problema odvajanja od roditelja na određeno vrijeme, naučeni su na red, rad i disciplinu, usvojili su važne socijalne vještine i motivirani su za početak školovanja, pa polazak u školu očekuju s posebnom radošću. U školi relativno lako pronalaze vršnjake za igru, razne aktivnosti, druženje, razgovor, sjedenje u klupi… Ne nailaze na znatnije probleme integracije u grupu i razredni kolektiv, puno efikasnije i konstruktivnije prihvaćaju novu sredinu, aktivno sudjeluju u svim aktivnostima, nemaju znatnijih problema u učenju, izvršavanju školskih obveza. Za njih je polazak u školu radostan i ugodan događaj jer su za to motivirani, s visokim stupnjem ugodnih emocija vezani su za školu i učitelja. Škola im je draga kao roditeljski dom, a učitelji kao vlastiti roditelji. Dobro su pripremljeni i jedva čekaju dan kada će postati đaci-prvaši, kada će se moći dokazati, doživjeti ljepotu školskog rada, uspjeha, osobnog zadovoljstva i afirmacije. Za djecu koja nisu bila uključena u vrtić, radi pripreme za školu organizira se “mala škola”. Usto, prije polaska u školu, poželjno je s djetetom nekoliko puta otići u školu, pokazati mu put, poučiti ga opreznosti pri prelasku ulice, upoznati ga s učiteljem…

Kreativan učitelj – znalački osvaja dječje povjerenje

Zadaća je učitelja stvaranje poticajnog i kreativnog ozračja u kojemu će se svako dijete osjećati sigurno, sretno i zadovoljno, ozračja koje će pozitivno utjecati na razvoj svakog pojedinog djeteta, njegovih intelektualnih i svih drugih potencijala, vodeći računa o njegovim interesima, sposobnostima, psihofizičkim potrebama, željama i mogućnostima. Rad s prvašićima zahtijeva od učitelja mnogo strpljenja, upornosti, truda, dobro osmišljenog, znalačkog, stručnog i organiziranog rada, ne samo u fazi adaptacije i prilagodbe djeteta na novonastale uvjete, obveze, red, rad i disciplinu, koje dobiva u zamjenu za bezbrižnost, zabavu, igru, nego i tijekom cijelog školovanja. Iskusni učitelji vrlo dobro poznaju probleme i psihu djeteta pa s mnogo razumijevanja, ljubavi, emocionalne topline, pedagoške razboritosti, umijeća i pozornosti, oslobađaju djecu nepotrebnog straha, napetosti, ulijevaju im samopouzdanje, vjeru u uspjeh, optimističko raspoloženje, bude i razvijaju ljubav prema školi, knjizi i učenju, s njima uspostavljaju čvrste emocionalne veze, povjerenje, sigurnost, stvaraju ugodno ozračje u razredu, kvalitetne socijalne veze i osjećajne odnose među učenicima, pa ih kroz individualni pristup, diferencirani tretman, kroz grupnu dinamiku, pozitivnu interakciju, odgojna i stimulativna sredstva integriraju u razredni i školski kolektiv, socijaliziraju, privikavaju i potiču na rad, učenje, suradnju i kooperaciju. Organiziranim radom, ljubavlju, razumijevanjem i ugodnim iznenađenjem oslobađaju ih straha, mijenjaju dječji odnos prema školi, učenju i učitelju

Ugodno iznenađenje i ugodan “šok” – oslobađaju djecu od straha

Mnoge propuste roditelja u pripremi djeteta za polazak u školu korigiraju učitelji, a kakve će rezultate postići na planu prilagodbe djece školi i školskim obvezama, te koliko će vremena trajati ta adaptacijska faza, najviše ovisi o učitelju, njegovoj ličnosti, iskustvu, umješnosti, entuzijazmu, ljubavi, razumijevanju, emocionalnoj toplini s kojom pristupa djeci. Ako se on prema djeci ponaša ljubazno, ako za njihove probleme i poteškoće pokazuje razumijevanje, ako iskazuje ljubav, dobru volju, bliskost i dobronamjernost, ako to ona tako dožive i shvate – onda je uspjeh zajamčen. Djeca će ga zavoljeti, poštovati, slušati, nestat će onog straha i treme stečenih u roditeljskom domu putem zastrašivanja učiteljem i školom u stilu: “Neka, neka, poći ćeš ti u školu pa će tebi pokazati učitelj kako se kažnjava onaj tko ne sluša. On te neće maziti kao ja, već batinom isprašiti tur.” Iako je to izrečeno u dobroj namjeri i želji da dijete korigira svoje ponašanje, stvorene su ozbiljne posljedice, razvijen strah od škole i učitelja. Ta djeca sa strahom odlaze u školu i očekuju tog strašnog učitelja s batinom, ali kad ih on pomiluje po glavi, prozove imenom, pohvali, istakne ili na drugi način pokaže da ih voli, ona se iznenade, dožive ugodan “šok”, nestaje treme i straha, zavole učitelja i školu, a neprijateljstvo ustupa mjesto prijateljstvu, povjerenju, razumijevanju i ljubavi. Učitelj im postaje dragom osobom, pravim i iskrenim prijateljem, koga ona cijene, vole i poštuju pa se među njima uspostavljaju pozitivne relacije. Ona su od učitelja očekivala grdnju, batine i prijekor, a on postupa upravo suprotno, cijeni, hvali i ističe njihov uspjeh i ponašanje. To ugodno iznenađenje i ugodan “šok” djecu čine radosnom, poletnom, slobodnom i kreativnom u školskim i izvanškolskim aktivnostima. Upravo zbog tog zaokreta u odnosu učitelj-djeca, dolazi do transformiranja njihove mržnje prema učitelju u ljubav i poštovanje, do izgradnje međusobnog povjerenja, stvaranja prisnih, toplih i osjećajnih odnosa, a nestankom straha od učitelja i izgradnjom pozitivnog ozračja u razredu stvoreni su povoljni uvjeti za učenje i izvršavanje školskih obveza i stvaralački pristup radu. U tom ugodnom ambijentu, povjerenju, radi potpunijeg zbližavanja i upoznavanja, učitelj nekoliko prvih dana provodi s prvašićima u igri, šetnji, zabavi, razonodi i razgovoru, a potom postupno kroz igru prelaze na rad. Radeći igraju se – učeći rade. To je divna prilika da se oni još više međusobno zbliže, bolje upoznaju i zavole. Ti prvi pozitivni utisci o školi, učitelju i školskim kolegama dugo se pamte, snažno doimaju i ne zaboravljaju. Oni mogu biti presudni u daljem odnosu i stavu prema školi i učenju. Zbog toga prvi kontakt djeteta sa školom mora biti krajnje topao, ugodan, radostan, zanimljiv, a susret s učiteljem srdačan, iskren, prisan i prijateljski. Polazak djeteta u školu za obitelj i za školu mora biti pravi mali praznik i svečanost jer to je događaj koji ostavlja dubok pečat u dječjem životu i odnosu prema školi, učenju, knjizi i školskom uspjehu. Na kraju: sretan vam i veseo polazak u prvi razred i početak školovanja, dragi naši đaci-prvaši!

Mr.sc. Ivica Stanić