Voda
 
SASTAVNICA ŽIVOTA
 
Voda je najvažniji sastojak ljudskog organizma jer tijelo sadrži u sebi najviše vode (2/3). Voda je i esencijalna tvar organizma. Čovjek može bez hrane živjeti i mjesec dana, ali bez vode samo tjedan dana.
 
 

Neki važni organi čovjeka sadrže i mnogo više vode od prosjeka, kao što je prikazano na sljedećoj slici.
Svaka stanica tijela treba vodu radi obavljanja svojih esencijalnih funkcija. Voda održava ravnotežu sustava, podmazivanje, ispiranje otpadnih tvari i toksina, vlaži kožu, regulira tjelesnu temperaturu, djeluje kao prigušivač za zglobove, kosti i mišiće, prenosi potrebne minerale, vitamine, nutrijente, proteine i šećere za njihovo korištenje u pojedinim dijelovima organizma. Čovjek može bez hrane živjeti mjesec dana, ali bez vode samo tjedan dana.
Važno je pripomenuti da žeđ nije pouzdan signal da tijelo treba vodu. Žeđ ukazuje na to da je već došlo do dehidracije organizma. Također, žeđ nestaje već i prije nego što je organizam primio dovoljnu količinu vode. Zbog toga je neophodno obratiti pozornost na dovoljnu konzumaciju vode svakog dana. Razna pića koja u vodi sadrže šećere, alkohol i druge otopljene tvari povećavaju potrebu za vodom umjesto da je smanjuju, jer se prilikom njihove razgradnje troši voda. Jedino je čista voda najbolji način zadovoljenja potreba organizma.

Kad govorimo o dovoljnoj konzumaciji vode, pritom zapravo mislimo o potrebi organizma za intercelularnom (međustaničnom) vodom, kako bi omogućili i stanicama opskrbu vodom.
Stanična (celularna) voda upravo je ona najbitnija voda za organizam. Dovoljna količina vode u stanici, zbog koje ona nabubri, aktivira receptore za anaboličke mehanizme u tijelu, koji predstavljaju mehanizme oporavka i faktora zdravlja organizma, čime se omogućuje:
• ravnoteža dušika,
• sinteza proteina,
• oslobađanje optimalne količine hormona,
• regulacija kiselosti stanice,
• regulacija autoimunih odgovora,
• povećanje izgaranja masnoća,
• obnova DNA,
• povećanje otpornosti na viruse.


Kad stanica postane dehidrirana, aktivira se kataboličko stanje koje je povezano s propadanjem mišića, hipoksijom stanica (nedostatkom kisika), oštećivanjem DNA, ubrzanim starenjem, većom osjetljivošću stanice na slobodne radikale, većom osjetljivošću na viruse i autoimune bolesti. Gotovo svi simptomi starosti rezultat su stanične dehidracije i povezani su s oštećenjima od slobodnih radikala.

Konzumiranjem dovoljne količine normalne pitke vode smanjuje se dehidracija stanica. Međutim, konzumirana voda ima veću površinsku napetost (veću kohezijsku silu), nego što je napetost vode u stanici, pa voda sporo prodire u stanicu. To je osnovni razlog zbog kojeg ne smijemo dopustiti žeđ – dehidraciju stanica, nego stalnom konzumacijom određene količine vode omogućavamo vodi dovoljno vremena da prodre u stanicu.
Voda čisti i ostale dijelove tijela. Dovoljna količina konzumirane vode smanjuje zadržavanje u tijelu tekućina punih otpadnih tvari i toksina, poboljšava funkcije žlijezda i hormona, oslobađa jetra više masnoća, smanjuje se glad.
Posebno je važno dovoljno konzumiranje vode pri niskokaloričnoj prehrani i prehrani s više bjelančevina. Danas se smatra da je minimalna dnevna potreba vode odraslog čovjeka sa slabom fizičkom aktivnošću oko 20-25 g po kilogramu mase čovjeka, što znači da čovjek od 75 kg treba minimalno dnevno popiti 1500-1875 g (1,5-1,9 l) vode. Kod veće fizičke aktivnosti čovjeka te pri višim okolnim temperaturama zraka potrebne količine vode znatno su veće. Osnovni princip u konzumiranju vode uz hranu treba biti da uvijek prije obroka popijemo barem čašu vode.
 
 
Pitka voda
 
Oko 70% površine Zemlje prekriveno je vodom. Od ukupne količine vode na Zemlji, samo 3% je slatka voda (97% je morska), a od toga je samo 1/3 tekuća voda (ostale 2/3 zamrznute su na polovima Zemlje). Prema tome, samo oko 1% od ukupne količine vode na Zemlji danas je uvjetno raspoloživo za piće. Od toga je jedan dio voda toliko zagađen da nije upotrebljiv za piće, a drugi je nedostupan. Tako konačno dolazimo do količine manje od 0,25% ukupne vode, koja je uvjetno upotrebljiva i raspoloživa za piće.
Međutim, smatra se, nažalost, da je većina takve vode za piće danas u znatnoj mjeri onečišćena (i zato opasna za zdravlje) u prirodnim crpilištima, ili naknadnom obradom, ili u distribuciji, a najčešće u svemu zajedno.
 
 
Zagađena pitka voda
 
Kiša i topljenje snijega nose otrove direktno u naše tekućice, rijeke, jezera, podzemne vode i bunare. I kiša je već jako prljava. No, to uopće nije čudno pored tolikih automobilskih i industrijskih ispusta u atmosferu. Pesticidi, herbicidi, nitrati iz dušičnih gnojiva koriste se za poljoprivredu i travnjake oko kuća. Trikloretilen, benzen, uzročnici raka uobičajeno se nalaze u okolini deponija otpada.
Podzemne vode, iz kojih se crpi pitka voda, često su zagađene. Sve se dalje i sve dublje traže kvalitetni izvori pitke vode.
Gradska voda u vodovodu tretira se klorom kao dezinfekcijskim sredstvom za uništenje mikroba. Ali kad se klor spaja s organskim tvarima, kojih može biti u vodi, nastaje po zdravlje opasan – karcinogeni spoj poput trihalometana i kloroforma.
Trovanje pitkom vodom može se dogoditi i nakon što je voda bila obrađena. Kako voda dolazi do slavine iz centralnog vodovoda, povećana količina olova i drugih teških metala te azbesta može biti otopljena u vodi. Teški metali otopljeni u vodi uzrokuju teška otrovanja. Stanje kakvoće vode, zbog mnogo utjecajnih faktora, stalno je promjenljivo i svakim danom sve gore.
Voda može sadržavati velik broj uzročnika bolesti (bakterija, virusa, parazita), razne otrovne kemikalije, razne polutante, radioaktivne tvari, može imati loš okus i izgled.
Problem obrađivane vode za piće, kakva je u vodovodnim sustavima, svodi se najčešće samo na kloriranje vode, da se unište mikrobi. No, to se najčešće obavlja na samom izvorištu, velikim količinama klora, bez adekvatnih dozatora klora unutar mreže, čime se značajno kvari kakvoća vode, iako voda time nije sigurna od parazita. Naime, u svijetu su poznati mnogi primjeri vode za piće zagađene Cryptosporidium protozoa parazitom, kojega kloriranje vode ne uništava.

Problem pitke vode nije samo u tome što ona može biti loša za zdravlje čovjeka, nego je još veći problem u tome što se često događa da javnosti nisu dostupni detaljni podaci o kakvoći vode za piće, posebno oni koji se odnose na rezultate analize na slavini kućanstva. Najčešći su primjeri uvjeravanja kako je voda izvrsna ili zdravstveno ispravna, ali bez stalnih dokaza dostupnih javnosti.
Poznati su mnogi primjeri zataškavanja velikih ekscesa u pogledu kakvoće vode u javnim vodoopskrbnim sustavima.
Također, izostaje zadovoljavajuća briga o zaštiti izvorišta pitke vode, pa se zbog toga kakvoća vode iz dana u dan na mnogim mjestima dramatično kvari.
 
 
Alternativa vodi iz vodovoda
 
Kišnica
U krajevima gdje nema izvorske pitke vode, ljudi su skupljali i pili kišnicu. Danas to u većini slučajeva više nije sigurno. Kišnica više ne može biti dobra nakon padanja kroz kilometre zagađenog zraka, punog bakterija, dima i industrijskih ispusta.
Prokuhavanje vode
Kuhanje vode godinama je stara metoda dezinfekcije, koja ubija mikroorganizme; međutim, ona ne čisti vodu od kemikalija i teških metala.
Omekšavanje vode
Omekšivači vode obrađuju tvrdu vodu na taj način da zamjenjuju tvrde minerale, poput kalcija i magnezija, natrijem. Uklanjanje takvih minerala omogućava sapunima i deterdžentima lakše otapanje. Omekšivači imaju mali učinak na bakterije i ne odstranjuju niti kemikalije, niti teške metale. Omekšivači su jako ograničeni u svojoj svrsishodnosti pročišćavanja vode za piće. Osim toga, prevelika količina natrija u vodi može, također, predstavljati vrlo opasan problem.
Procjedni filtri
Pročišćavanje vode filtrima, kroz koje voda slobodno prolazi, a primjenjuju se kao dodaci na vrčevima, bocama i slavinama, predstavlja samo procjeđivanje vode. Takvi filtri vrlo su ograničenih mogućnosti jer ne filtriraju mikroorganizme i razne kemikalije otopljene u vodi, nego samo krupne čestice, popravljajući vodi samo okus.
Ugljeni filtri
Ti filtri sastoje se od prašine ili granula drvenog ugljena, koji omogućuje strujanje vode oko čestica ugljena. Ovisno o protočnosti filtra, on više ili manje otklanja neugodne okuse i mirise vode. Međutim, takvi filtri mogu potaknuti razvoj mikroorganizama (bakterija) u vodi.
Ugljeni filtri sa srebrom (bakteriostatski)
Dodatak srebra ugljenim filtrima sprečava razvoj bakterija u vodi. Međutim, srebro može u određenim koncentracijama biti otrovno za ljudski organizam.
Destilacija vode
Destilacija vode ne garantira uklanjanje svih kemikalija iz vode, jer i kemikalije isparavaju i ponovno kondenziraju zajedno s vodom. Takvim načinom pročišćavanja iz vode se eliminiraju otopljeni minerali. Čista destilirana voda vrlo je agresivna i nepogodna za dugu primjenu, osim ako se ponovno u određenoj mjeri ne mineralizira.
Obrnuta osmoza
Kod pročišćavanja vode obrnutom osmozom voda je filtrirana kroz membranu s vrlo sitnim porama, kroz koje ne mogu proći ni velike molekule onečistača, ni najmanji virusi. Visok tlak vode tjera molekule vode kroz membranu, dok sve ostalo zaustavlja i ispušta u kanalizaciju. Količina otpadne vode je 3-9 puta veća od one filtrirane.
Kombinirana filtracija
Današnji komercijalni filtri za pročišćavanje vode najčešće su kombinacija tri do četiri vrste filtriranja, obično sa zadnjim stupnjem obrnute osmoze. Često se radi popravljanja okusa filtrirane vode obavlja i lagana mineralizacija vode.
Voda u bocama
Voda pakirana u plastičnim bocama ponekad je vodovodna voda ili procesirana vodovodna voda. Nažalost, voda u bocama ne podliježe propisima za kakvoću vode, nego propisima o kakvoći namirnica, pa se može dogoditi da voda u bocama nije ništa bolje kakvoće od one u vodovodu. Međutim, kod nas je voda u bocama najčešće prirodna izvorska voda dobre kakvoće i zdrava za piće, ali je prilično skupa.
Kod vode u bocama neobično je važna ambalaža, tj. sama boca. Ona mora biti od takvog plastičnog materijala koji je otporan na otapanja kiselina.
Svježina vode je, također, neobično važna, jer se anaerobne bakterije mogu razmnažati i u zatvorenim bocama, pa mogu uzrokovati probavne smetnje i dovesti do otrovanja. Američka uprava za kontrolu hrane i lijekova (FDA) nedavno je objavila podatak da je kod 1/3 od 50 poznatih tvrtki za proizvodnju vode u bocama voda bila zagađena bakterijama.?
 
 
Propisi o kakvoći vode
 
Radi očuvanja zdravlja građana, mnoge su zemlje donijele vrlo stroge propise o kakvoći i kontroli vode za piće, koji se iz godine u godinu pooštravaju i dopunjuju, a razlikuju se od zemlje do zemlje.
Propisima o kakvoći vode najčešće se kontroliraju sljedeći elementi:
• anorganske tvari:
- antimon, arsen, azbestna vlakna (ne u Hrv.), barij, berilij, kadmij, krom, bakar, cijanid, fluorid, olovo, živa, nitrati, nitriti, selen i talij;
• organske tvari:
- akrilamid*, alaklor*, atrazin, benzen, benzopiren, karbofuran*, karbon-tetraklorid, klordan, klorobenzen, diklorofenol, dalapon*, dibromo-kloropropan*, o-diklorobenzen, p-diklorobenzen*, dikloroetan, cis-dikloroetilen*, transdikloroetilen*, diklorometan, dikloropropan, diadipat*, diftalat*, dinoseb*, dioksin, dikvat*, endotal*, endrin, epiklorohidrin*, etilbenzen, etelin-dibromid*, glifosat*, heptaklor, heptaklor-epoksid, heksaklorobenzen, heksaklorociklopen-tadien*, lindan, metoksiklor, oksamil*, poliklorirani bifenil, pentaklorofenol, pidoram*, simazin, stiren, tetrakloroetilen, toluen, trihalometan*, toksafen*, silveks*, triklorobenzen, trikloroetan, trikloroetilen, vinil-klorid, ksilen;
• radioaktivnost:
- beta-čestice i emisije fotona, alfa-čestice, radij;
• mikroorganizmi:
- giardia lamblia*, heterotropijsko brojanje*, legionela*, coliformi, zamućenje*, virusi*.
Osim tih obvezujućih propisa o dopuštenim sadržajima, postoje i preporučeni propisi o preporučenim sadržajima za:
- aluminij, klorid*, bakar, cink, fluorid, srebro, sulfat*, željezo, mangan, boju*, miris*, korozivnost, agense koji se pjene*, pH (kiselost), ukupno otopljene tvari*.
Napomena: Tvari označene zvjezdicom * ne podliježu obveznoj kontroli u Hrvatskoj.


U propisima o kakvoći vode vidljivo je da ima izuzetno mnogo elemenata koji utječu na ispravnost vode za piće (iako u hrvatskim propisima nema svih elemenata koje provjeravaju druge zemlje), a o kojima običan čovjek zapravo ne zna ništa. Sve je slabije vjerovanje ljudi u ispravnost vode za piće u vodovodnim sustavima i sve je veća orijentacija na konzumiranje vode iz boca. Sve dok postoji mogućnost manipulacije podacima o ispravnosti vode za piće, tj. dok za svaku slavinu domaćinstva ne bude izdavana deklaracija o ispravnosti vode sa svim ispitanim podacima, i to od nezavisnih institucija (a ne od ospkrbljivača s vodom), te obavljana kontinuirana provjera takve vode, dotle običan čovjek ne može vjerovati pričama. Svjetska iskustva (pa i neka naša) u tom pogledu upućuju na oprez.
 
 
Stjepan Šaban, dipl.ing.