Fiziologija

TJELESNA MANIFESTACIJA OSJEĆAJA

Učenicima zadam ovakav pismeni zadatak: “Objasni evolucijskim razlozima zašto pri doživljavanju svih osjećaja (pa čak i ljubavi) imamo simpatičku fiziološku aktivaciju!” Uglavnom imaju dosta poteškoća s razumijevanjem te teme i pismenim objašnjenjem.

Ja bih želio da mi napišu otrilike ovakav odgovor: Simpatikus je funkcija vegetativnog perifernog živčanog sustava koja se očituje u bržem radu srca, povišenom krvnom tlaku, povećanoj brzini disanja, proširenju zjenica, a smanjenoj probavi. U davno doba, kada su čovjekovi i životinjski preci bili suočeni s predatorom (grabežljivcem), da bi sačuvali život, morali su se boriti ili bježati. Bez obzira na to da li su izabrali borbu ili bijeg, bilo je potrebno mobilizirati energiju u organizmu, tj. reorganizirati hranjive tvari u organizmu za tu novu hitnu situaciju. Zato se krv povlači iz probave i odlazi u mišiće, srce brže radi, brže se diše (da se energenti – glukoza i kisik – brže transportiraju u mozak i mišiće), a zjenice se proširuju da se bolje vidi. Iz te prve aktivacije nastaju osjećaji straha i bijesa (srdžbe). Strah, dakle, odgovara bijegu, a srdžba borbi. To su evolucijski – filogenetski najstariji osjećaji. Ako pogledamo ontogenetski razvoj, to su također osjećaji koji se najprije pojavljuju kod bebe: strah (separacijski strah i strah od nepoznate osobe) te srdžba (plakanje koje izražava frustraciju) – dok se drugi osjećaji razvijaju kasnije. Kako, dakle, svi osjećaji imaju istu fiziološku osnovu, tako danas imamo simpatičke efekte (koji su zapravo nastali iz razloga opstanka) kod doživljavanja svih osjećaja, pa čak i ljubavi: ako si kada bio jako zaljubljen, znaš kako ti je srce brzo kucalo i kako si disao kada si bio uz voljenu osobu; također se šire zjenice, a kaže se i da zaljubljeni nemaju apetita – zato što se krv povlači iz probave.

Fiziološka osnova

To bi bilo tako najkraće rečeno. Dodajmo još i ovo: srž nadbubrežne žlijezde luči hormon adrenalin, hormon koji se u većoj koncentraciji oslobađa u stresnim stanjima. Tijelo reagira na stres tako što povećava i mobilizira energetske zalihe za svladavanje njegova uzročnika. Adrenalin će pojačati aktivnost srca i tako brže opskrbiti krvlju mozak i mišiće. Krvne žile bliže koži stežu se, vrijeme zgrušavanja krvi skraćuje se, tako da se smanjuje vjerojatnost teških krvarenja pri ranjavanju. U stresu dišemo brže i dublje, dovodeći stanicama više kisika. Smanjuje se lučenje sline i sluzi, pa se omogućuje povećan prolaz zraka u pluća. Povećanim znojenjem snizuje se tjelesna toplina. Mišići se napnu kako bi tijelo bilo spremno za brzo djelovanje. Čak se i zjenice oka prošire, čime oči postaju osjetljivije. U stresu se iz timusa u krvotok naglo otpušta veći broj limfocita kako bi pomogli u svladavanju moguće infekcije. U isto vrijeme odgađaju se manje bitne reakcije tijela radi očuvanja ukupne količine energije za potrebe stresa, pa se zato smanjuje probava. Iz svega navedenog vidi se da će tijelo poduzeti brojne svrsishodne reakcije kako bi svladalo opasnost i prijetnje po život. Sve reakcije koje se javljaju u stresu korisne su za organizam da se odupre opasnosti u kojoj se trenutno nalazi. Međutim, valja znati i ovo: opetovani stresovi najčešće uzrokuju teže promjene u organskim sustavima, od kojih je najosjetljiviji organ srce. Kao posljedica opetovanih stresova često se javlja srčani infarkt. Zbog djelovanja adrenalina stežu se koronarne žile srca koje hrane srčani mišić. Smanjuje se hranidba dijelova mišića srca, koje u stresu radi brže, te oni propadaju, što dovodi do srčanog infarkta. Zbog istih razloga može nastati oštećenje mozga – moždani udar.

Goleman o evoluciji i emocionalnoj inteligenciji

Dvije su knjige u posljednje vrijeme veoma revolucionirale poglede na evoluciju i tzv. emocionalnu inteligenciju. To su knjige autora Daniela Golemana “Emocionalna inteligencija” te “Emocionalna inteligencija u poslu”, a ovdje ću navesti neke meni najbitnije naglaske. Sa stajališta biološke građe osnovnih emocionalnih živčanih krugova, ono s čime se rodimo zapravo je ono što je davalo najbolje rezulate u posljednjih 50 000 generacija ljudi, ne posljednjih 500 generacija – i nikako ne posljednjih 5. Sile evolucije, koje su oblikovale naše emocije, svoju su zadaću obavljale u razdoblju od milijun godina; posljednjih 10 000 godina – unatoč tome što je u njima došlo do vrtoglavog razvoja ljudske civilizacije i eksplozije stanovništva, koje se povećalo s nekoliko milijuna na šest milijardi – ostavilo je vrlo malo tragova na biološke obrasce na kojima se temelji naš emocionalni život. Ukratko, postmodernim nedoumicama prečesto prilazimo s emocionalnim repertoarom skrojenim za potrebe pleistocena. Kod osjećaja srdžbe krv teče u mišiće ruku, zbog čega je lakše uhvatiti oružje ili udariti neprijatelja; rad srca ubrzava se, a navala hormona, napose adrenalina, izaziva pulsiranje energije dovoljno snažne za odlučnu akciju. Kod straha krv odlazi u velike skeletne mišiće, napose nogu, zbog čega je lakše bježati; lice postaje blijedo jer se krv iz njega povukla. Tijelo se na trenutak ukoči, ostavljajući vrijeme za procjenu je li skrivanje bolja reakcija od bijega. Tijelo je napeto i pripravno za akciju, pozornost se usredotočuje na neposrednu prijetnju, zjenice se šire, donosi se procjena kako je najbolje reagirati. Podizanje obrva kod iznenađenja omogućuje primanje šireg vizualnog dojma, a i mrežnici daje više svjetla. Tako mozak prima više podataka o neočekivanom događaju, zbog čega mu je laše dokučiti što se događa i smisliti kako reagirati. Izraz lica koji pokazuje gađenje jednak je širom svijeta i odašilje jednaku poruku: nešto je ružnog okusa ili mirisa, ili je neugodno u prenesenome smislu. Izraz lica – gornja usna izvijena u stranu i lagano naboran nos - ukazuje na iskonski pokušaj, kako je to primijetio Darwin, da se zatvore nosnice pred odvratnim mirisom ili da se ispljune otrovna hrana.

I bez govora – poruke su se prenosile

Dugotrajno razdoblje evolucije, u kojem su oblikovane takve emocionalne reakcije, svakako je bilo obilježeno stvarnošću surovijom od onoga što je većina ljudi u smislu vrste proživjela tijekom pisane povijesti. Bilo je to vrijeme kad je malo novorođenčadi doživljavalo djetinjstvo, a malo odraslih osoba tridesetu godinu, kada su grabežljivci mogli napasti u svakom trenutku, kada su hirovite izmjene suša i poplava značile razliku između smrti od gladi i preživljavanja. Ali, uz pojavu ratarstva i čak i najrudimentarnijih oblika ljudskih zajednica, izgledi za preživljavanje počeli su se iz temelja mijenjati. U posljednjih deset tisuća godina, kada se takav napredak već udomaćio u čitavom svijetu, stisak okrutnih okolnosti koje su ljudsku vrstu odlučno držale u šaci počeo je popuštati. U primitivnoj ljudskoj zajednici emocionalna zaraza – širenje straha s osobe na osobu – vjerojatno je djelovala poput znaka za uzbunu i brzo usmjeravala pozornost svih na neposrednu opasnost, primjerice na grabežljivca koji vreba. Emocijama kao signalnom sustavu nisu potrebne riječi – što je činjenica koju teoretičari evolucije smatraju razlogom zašto su emocije igrale tako presudnu ulogu u razvoju ljudskog mozga davno prije nego što su riječi postale simboličko ljudsko oruđe. To evolucijsko naslijeđe znači da nas naš emocionalni radar čini osjetljivima na ljude oko nas i pomaže nam da komuniciramo djelotvorno. Tijekom milijuna godina evolucije mozak se razvijao odozdo prema gore, pri čemu su se viši centri razvijali kao proširenje i razrade nižih, starijih dijelova. Razvoj mozga ljudskoga zametka približno ponavlja taj evolucijski tijek. Najprimitivniji je dio mozga moždano deblo, koje obavija vrh leđne moždine. Regulira osnovne životne funkcije, poput disanja i metabolizma drugih tjelesnih organa, te nadzire stereotipne reakcije. Za taj primitivni mozak ne može se reći da misli ili uči; prije je riječ o nizu programiranih regulatora koji održavaju ispravno funkcioniranje tijela i reagiraju na način koji jamči preživljavanje. Od moždanog debla razvili su se emocionalni centri. A nakon milijuna i milijuna godina evolucije, iz tih emocionalnih područja razvio se mozak koji misli ili neokorteks. Činjenica da je neokorteks, zadužen za razmišljanje, izrastao iz emocionalnih centara otkriva puno o vezi misli i osjećaja: emocionalni mozak postojao je davno prije racionalnog!

Emocije imaju zaštitnu ulogu

I danas nam je važno znati ovo: što su osjećaji intenzivniji, to emocionalni um postaje dominantniji – a racionalni utoliko neučinkovitiji. Čini se da takvo stanje stvari potječe od eona evolucijske predanosti koju su emocije i intuicija imali pri rukovođenju našim trenutačnim reakcijama u situacijama kada nam je život u neposrednoj opasnosti – i u kojima bi zastajanje i razmišljanje o mogućim rješenjima moglo stajati života. Pridodani neokorteks i njegove živčane veze s limbičkim sustavom omogućili su ostvarenje veze majka-dijete, koja je osnova obiteljske zajednice i dugoročne predanosti podizanju djeteta koja omogućuje razvoj ljudske vrste. Kod životinjskih vrsta koje nemaju neokorteks, primjerice kod gmizavaca, nema majčinske ljubavi; kada se njihovi mladunci izlegu, moraju se skriti kako bi izbjegli kanibalsku gozbu. Kako se uspinjemo filogenetskom ljestvicom od gmizavaca, preko majmuna do čovjeka, povećava se i sama masa neokorteksa; s njom se geometrijskom progresijom povećavaju i međuveze u moždanim krugovima. Što je veći broj takvih veza, to je veći raspon mogućih reakcija. Zbog toga što je toliki broj viših moždanih centara nastao ili se proširio iz područja moždanog debla i limbičkog sustava, emocionalni mozak u živčanoj arhitekturi igra ključnu ulogu.

Mr.sc. Dario Miletić, prof.