Dijete i razvod

RAZMISLIMO O POSLJEDICAMA

Kao profesorica, radeći s učenicima u osnovnoj školi, sve češće imam priliku susretati i podučavati učenike koji dolaze iz specifičnih obiteljskih okruženja – roditelji su im se razveli ili su pred razvodom. I jedna i druga situacija za svako dijete predstavlja vrlo teško novonastalo stanje, u kojem se ono vrlo teško snalazi te ponekad smatra da je ono samo razlog razvoda roditelja i zbog toga počinje osjećati krivicu.

Takva djeca mogu doći u vrlo teške situacije i zapasti u psihičke krize koje, ako na njih na vrijeme ne obratimo pažnju, mogu dovesti do teških depresija, regresija te niskog samopoštovanja. Svako je dijete individualno te na krizu koja nastaje razvodom reagira na specifičan način. Neki se učenici nakon razvoda roditelja počinju previše povlačiti u sebe. U nastavnoj praksi imala sam djevojčicu koja je do razvoda roditelja bila izrazito vesela, komunikativna i uglavnom se isticala u razredu, da bi odjednom postala vrlo tiha i povučena, nerado sudjelovala u aktivnostima u kojima se do tada isticala. Nakon razgovora s roditeljima saznala sam da se upravo razvode i odmah mi je bio jasan razlog nagle promjene njezina ponašanja. Ona nije jedinstven primjer djece koja nakon razvoda, pa i u samom njegovu tijeku, počinju izrazito popuštati u školi te odlične ocjene počinju zamjenjivati puno nižim, pa čak i negativnim. Imala sam, također, učenika koji je do razvoda roditelja bio vrlo dobar učenik, da bi nakon završetka procesa razvoda bio upućen na ponavljanje razreda zbog velikog broja negativnih ocjena.

Koga više volim

Svi ti primjeri upućuju na to da takva skupina učenika zahtijeva našu posebnu pozornost prije nego što dođe do težih posljedica, koje ih ponekad mogu pratiti cijeli život. Razvod roditelja proces je koji ponekad traje godinama. U tom procesu negativni događaji nižu se jedan za drugim, što neka djeca vrlo teško proživljavaju. Ona postaju preplašena i nesigurna, pogotovo nakon što počnu roditeljske svađe, praćene vikom i nasilnim ponašanjem, naročito noću, kada im remete dječji san i prijeko potreban odmor. Takva djeca dolaze u školu neispavana i pod dojmom oštrih roditeljskih svađa i vrijeđanja čega postaju svjedoci. Takve situacije su im neizbježne, jer nemaju drugog izbora dok se one ne riješe. Često se rješenje nalazi u odvojenom životu, pri čemu najčešće odlazi otac, a djeca ostaju s majkom. Ponekad se od djeteta traži da samo donese odluku kod kojeg će roditelja živjeti, što je za njega vrlo teška situacija, jer voli oba roditelja, a sam taj postupak u njemu izaziva osjećaj krivnje. U velikom broju slučajeva imala sam priliku susretati samohrane majke svojih učenika koje su bile prisiljene raditi i po nekoliko dodatnih poslova kako bi mogle prehraniti djecu nakon razvoda, jer se pojedini očevi, nakon što odu, prestaju skrbiti o djetetu pa novac postaje problem. Naravno da se u takvoj situaciji majka ne može više u tolikoj mjeri posvetiti djetetu jer po cijeli dan radi, a ono se osjeća zapostavljeno. Nije rijedak slučaj da roditelji svoje probleme pokušavaju riješiti preko djece, što djecu dodatno opterećuje u situaciji koja je za njih ionako teška, jer djeca roditelje vide kao cjelinu i ne razmišljaju o njima kao o odvojenim bićima s vlastitim interesima. Oni su za njih nerazdvojna cjelina, a dovedeni su u situaciju da ih odjednom moraju prihvatiti odvojeno, što u njima vrlo često izaziva čitav niz negativnih emocija.

Nitko me ne voli

Vrlo je čest slučaj da se djeca počnu bojati da će ih roditelji koji se razvode prestati voljeti. Smatraju da, ako su se njihovi roditelji prestali voljeti, također prestaju voljeti i njih, ne shvaćajući da je supružnička ljubav različita od one koja se osjeća prema djeci. U početku je djeci vrlo teško prihvatiti da im se roditelji definitivno razvode i da više neće živjeti svi zajedno. Jednostavno, u početku poriču nastali problem jer se ne mogu odmah suočiti s njime te poricanjema žele pobjeći od njega. Tek poslije faze poricanja postaju svjesni problema, počinju ga shvaćati, suočavati se s njim i postupno ga prihvaćati. Česti su slučajevi kada djeca sebe okrivljuju zbog svađe roditelja te smatraju da su ona skrivila njihov razvod. Pogotovo je to slučaj među djecom mlađeg uzrasta koja misle da se sve događa zbog njih. Takva djeca često raznim situacijama pokušavaju privući pažnju roditelja, npr. nekom bolešću, problemima u školi, nastojeći ostati u centru pažnje oba roditelja, misleći da će ih na taj način možda pomiriti. Osim toga, takvim postupcima pokazuju potrebu za dodatnom pažnjom. U situacijama razvoda, dok se roditelji bore za imovinu te razvijaju svoju neovisnost, dijete se često osjeća zapostavljeno pa tada u školi vrlo često negativnim postupcima želi postati primijećeno i biti u centru pozornosti. U takvoj se djeci počinje razvijati strah od osjećaja napuštenosti. Pošto ga je napustio jedan roditelj, ono se boji da će ga napustiti i drugi. Roditelji se tijekom i nakon razvoda manje posvećuju djeci, jer su zaokupljeni sobom i novonastalim problemima, a djeca taj nedostatak pažnje osjećaju i nastoje ga na razne načine kompenzirati. Jednom prilikom iznenadila me izjava jedne učenice koja se osjećala toliko zanemarena i neprimijećena od svojih roditelja da je željela pobjeći od kuće kako bi se uvjerila da li bi oni to uopće primijetili i da li bi ju tražili. Bila je uvjerena da su toliko zaokupljeni svojim svađama i problemima da im ona uopće više nije bitna.

Sačuvati staro okruženje

Naravno da takvi učenici zahtijevaju posebnu pozornost u nastavnoj praksi. Bitno je na vrijeme uočiti njihov problem i pokušati im pomoći. Takva djeca ne bi se nikako trebala osjećati odbačenima i u školi, ne bi trebala mijenjati razred niti prijatelje, jer je to jedino okruženje koje se u njihovu životu nije promijenilo i gdje se osjećaju sigurnim, prihvaćenim i voljenim. Ako se i u toj razrednoj situaciji dijete razvedenih roditelja osjeti odbačenim, posljedice razvoda će prolaziti puno teže te će doći ili do potpunog povlačenja u sebe ili do ispada bijesa i agresije prema drugima, osobito prema vršnjacima, koja često završava žestokim svađama, pa i tučnjavom. Dijete se tijekom krize kroz koju prolazi nakon razvoda nastoji vratiti u vrijeme kada se osjećalo sigurno i voljeno. Kao odgajatelji, trebali bismo odmah zaustaviti zadirkivanja među djecom, npr. rečenice kao što su: „Ti nemaš tatu,“ ili „Nisi nacrtao mamu na ovoj slici,“ ili „Imaš li ti dvije mame?“, kako se dijete ne bi osjećalo još teže u situaciji kad ne može nacrtati svoju potpunu obitelj koja se raspala, već živi u novonastalim zajednicama, u kojima moraju prihvatiti novoga partnera jednog od svojih roditelja s kojim su ostali živjeti nakon razvoda. Vrlo su česti i slučajevi da djeca ne prihvaćaju novog partnera roditelja s kojim žive, a ako roditelj ima više novih veza, dijete ponovo doživljava osjećaj krivnje te se u njemu javlja osjećaj nepovjerenja prema ljudima, koji ga može pratiti cijeli život. Da bismo pomogli takvoj djeci koja prolaze teške traumatizirajuće situacije u procesu razvoda roditelja, naša uloga kao odgajatelja i učitelja jako je bitna, jer niti jedan poremećaj ne ostavlja tako teške posljedice kao razvod braka. Uz smrt roditelja, to je za dijete najpotresniji događaj u životu i zato takva djeca zahtijevaju našu posebnu pozornost, specifične oblike rada i komunikacije. Takvoj djeci trebamo ponuditi osjećaj stabilnosti, prijateljstva i potpore, čime ćemo im olakšati probleme s kojima se susreću tijekom i nakon razvoda.

Ksenija Todorović, prof.