Televizija i odgoj

MEDIJSKO OPISMENJIVANJE

Ne pitam se više da li nam televizija odgaja djecu. Mislim da će se mnogi složiti s tvrdnjom da je to istina. Kao roditelj dvoje male djece koja obožavaju crtane filmove u velikim količinama, šarene i uzbudljive reklame, a pomalo i sve ostale sadržaje, često se pitam koliko im toga dopustiti, što im dopustiti, kada i na koji način, a da oni od toga nemaju štetu nego korist.

Kao profesionalac koji se susreće s brojnim oblicima poremećaja u ponašanju kod djece i mladih, uviđam da bismo trebali više znati o utjecaju suvremenog življenja na neželjene društvene pojave među mladima, kao što su ovisnosti, nasilništvo ili prerana trudnoća.

Kontekstualne promjene u društvu

U odnosu na prošla vremena u kojima su odrastali sadašnji roditelji, ponuda je ogromna, više puta udvostručena, a na nekim segmentima teško je procijeniti koliko se puta uvećala. Nudi se sve i svašta i mnogi se ljudi teško snalaze pri izboru najboljega. Materijalna, pa i duhovna dobra pristižu na tržište skoro jednako brzo koliko se sporo roditelji i ostali odgajatelji uspiju prilagođavati promjenama. Djelomična je potvrda te pretpostavke, između ostaloga, u sve brojnijim supermarketima, trgovinama široke potrošnje, ali i komercijaliziranim televizijskim programima, kroz sadržaje različitih kategorija, od kojih nas ovdje ponajviše zanimaju oni sadržaji uz koje djeca i mladi provode najviše svog vremena. Svakako se, prelaskom na tržišnu ekonomsku orijentaciju i pluralističko društveno uređenje, određena razina obilja i nužnosti izbora očekivala u društvu. U kojoj je mjeri civilizacijske zrelosti naše društvo dočekalo tranzicijske i demokratske promjene, tema je o kojoj se danas raspravlja s pozicije posljedica koje su uslijedile ili se očekuju. Ne ulazeći posebno u rasprave o tome koliko je rat ne samo usporio, nego će neki reći i unazadio demokratske procese u Hrvatskoj, fokusirajmo se na utjecaj ponude televizije, kao jednog od medija, na sustav vrijednosti djece, odnosno mladih.

Nove materijalističke potrebe

Generacije u reproduktivno i ekonomski zreloj životnoj dobi odrastale su u sustavu koji je njihove roditelje donekle štitio od ekonomske nesigurnosti ili neizvjesnosti pravilnog izbora u bilo kojem segmentu života. Općeprihvaćene vrijednosti u društvu, bile one dobre ili loše, nije uopće relevantno, bile su bar prividno stalne, utemeljene i čini mi se da su naši roditelji i učitelji bili sigurniji u svoje odgojne metode nego mi. U poziciji sam, kao i većina roditelja, da trebam odgajati svoju djecu u novim društvenim okvirima i pravilima društvenih vrijednosti. Neki meni poznati reći će da je danas pravilo da pravila nema. Ipak, da li je to stvarno tako? Kako danas roditelji odgajaju djecu dok trebaju otplaćivati stambene i druge kredite (prije su se stanovi dobivali uz minimalne doprinose, kuće gradile uz povoljne kredite), plaćati produžene boravke u školi (prije je bilo uobičajeno da dijete samo ili u društvu druge djece ide kući s ključićem oko vrata ili se živjelo u širim obiteljskim zajednicama), plaćati dodatne sportske, umjetničke ili druge aktivnosti, kao npr. dodatne tečajeve stranih jezika, radi jačanja konkurentnosti vlastite djece na tržištu rada? Ovaj dugački uvodni pasus zaključila bih tvrdnjom da danas brojni očevi i majke biraju (pazite, nisam rekla da su prisiljeni) raditi više, teže i dulje ne bi li zadovoljili što više novonastalih potreba. O kakvim je potrebama riječ? O tome odakle dolaze i zašto ih mi odrasli prihvaćamo sada ne bih nagađala. Ipak, što naša djeca dobivaju od svega toga?

Televizija – superdadilja

Glede odgoja djece i vrijednosti koje im želimo prenijeti, opažam i uočavam bar tri stvari vezane uz dosad navedeno: 1) djeca manje vremena provode s roditeljima, 2) roditelji su pod visokom razinom svakodnevnog stresa, 3) kvaliteta interakcije roditelj-roditelj i roditelj-dijete vjerojatno je narušena. U kontekstu tih pretpostavki, pokušala sam ispitati do kakvih se saznanja kod nas došlo vezano uz utjecaj televizije na odgoj i socijalizaciju djece i mladih. Prema selektivnom i negeneralizirajućem informativnom pregledu domaćih istraživanja o utjecaju medija, a osobito televizije: • Djeca se već rađaju u svijetu masovne komunikacije pa se privikavanje na medije zbiva sukladno općoj socijalizaciji i sama djeca vrlo rano iskazuju želju da se nauče služiti medijima, kao što su televizija, radio, tisak, kompjutor i internet. • Djeca koja su manje zadovoljna životom i slabije socijalno prilagođena više koriste medije. • Nešto starija djeca vrlo rado dijele sa svojim vršnjacima razmišljanja, impresije i zaključke o sadržajima konzumiranih medija, dok je istovremeno ta tema u komunikaciji s roditeljima znatno manje prisutna. • Televizija ima najznačajniji utjecaj od svih medija. Televizija direktno i indirektno utječe na usvajanje društvenih normi, stavova, uvjerenja i raznih kulturalnih vrijednosti. • Gledanje televizije jedna je od najučestalijih aktivnosti u slobodnom vremenu djece i mladih, a time ujedno i jedan od najvažnijih čimbenika njihova funkcionalnog odgoja i obrazovanja. • Djeca s televizijskim prijemnikom u vlastitoj sobi tjedno gotovo pet sati više gledaju televiziju od onih koji ga nemaju u sobi. • Televizija osiromašuje osjećaj zajedništva. Što više djeca i odrasli gledaju televiziju, manje vjeruju jedni drugima i manje je vjerojatno da će sudjelovati u organiziranim aktivnostima izvan kuće. • Postoji određena bojazan da, kao posljedica ovisnosti o televiziji, stajališta djece neće više biti plod odrastanja u obitelji i s vršnjacima, nego će biti rezultat pripravljenih i prostudiranih medijskih poruka s određenim ciljem koji u najviše slučajeva korespondira s težnjom da se zaradi. • Gledatelji nisu prazne posude – čak ni mladi gledatelji, oni ne prihvaćaju pasivno sve što televizija kaže ili im pokaže. • Rasprave o utjecaju televizije na vrijednosni sustav i ponašanje bave se negativnom stranom televizije (npr. nasilje, ovisnosti, seks, reklame), ali i mogućim pozitivnim aspektima gledanja televizijskih sadržaja (npr. razvoj empatije, učenje rješavanja konfliktnih situacija, kooperativnosti i poštivanja drugih). • Auditivno-vizualni način stjecanja novih informacija atraktivniji je i brži od tradicionalne knjige pa je televizija u tom smislu za mnogu djecu i mlade odličan obrazovni medij. • Poznata su istraživanja koja skreću pažnju odraslih na visoke mogućnosti manipulacije djecom pomoću televizijskih reklama. • Učinci reklamnih poruka kod djece, što se tiče kupovine nekog proizvoda, kratkotrajni su, osobito ako proizvod ne zadovoljava njihova očekivanja. Ali se mnogo važnijom posljedicom gledanja reklama smatra interiorizacija ili usvajanje stereotipa koje reklame mogu djeci upućivati (npr., samo žene usrećuje novi svemogući deterdžent, a muškarce novi model automobila i brojni drugi primjeri). • Jedan od ozbiljnih zdravstvenih problema koji je posljedica neaktivnosti uzrokovane prekomjernim sjedenjem ispred televizije jest pretilost i pogađa sve veći broj djece školske, ali i predškolske dobi • Pretilost potiču televizijske reklame i ostali sadržaji na televiziji koji promoviraju nezdravu prehranu u obliku grickalica, gaziranih pića te raznih vrsta brze hrane, predstavljajući ih na oku primamljiv način. U posljednje vrijeme reakcije društva na uočene pokazatelje postaju učestalije i intenzivnije. Stječe se dojam da nema sustavnog pristupa spomenutoj problematici i da većina roditelja ne dobiva dovoljno važnih informacija o mogućnosti utjecaja medija i televizije na njihovu djecu.

Medijsko opismenjavanje

S medijskim opismenjavanjem treba početi od ranih godina. Ključna je uloga roditelja, osobito kod mlađe djece koja se tek upoznaju s medijskom ponudom. Dok se restriktivan pristup i zabrane ne smatraju učinkovitim načinom televizijskog opismenjavanja djece, preporuča se takozvani evaluativni pristup koji uključuje diskutiranje s djecom o onom što je viđeno. Time se želi pomoći djeci u vrednovanju značenja, uočavanju moralne poruke i shvaćanju prirode medijskog prezentiranja sadržaja. Ili je, također, dobro zajednički sa svojim djetetom gledati, razgovarati i uživati u određenom sadržaju koji roditelj procjenjuje kvalitetnim. Mnogi će se ovdje upitati što je to kvaliteta i kome je što kvalitetno. Vraćamo se na pitanje obilja mogućnosti i, zapravo, imperativa izbora. Možemo ovdje govoriti o kriterijima vrednovanja kvalitete koji se kod ljudi razlikuju ovisno o mnogim čimbenicima: obrazovanju, starosti, spolu, temperamentu, etnicitetu, zdravlju, siromaštvu itd. Znamo da danas na televizijama uistinu postoji širok spektar sadržaja koji se mogu podijeliti s djecom: od dokumentarnih i obrazovnih emisija pa sve do Big Brothera i sapunica. Sljedeće ovdje smatram važnim pitanjem: ako ja biram za svoje dijete kvalitetu prema mojem sustavu vrijednosti, imam li pravo to isto nametati ili određivati drugim roditeljima? Sokrat je u antičkoj Grčkoj bio osuđen na smrt, između ostalog, i zato jer je mlade poučavao krivim vrijednostima, zar ne? Nadalje, smije li se uopće, i ako se smije koliko, utjecati na slobodu televizijskog programa i time na oblikovanje sustava vrijednosti kod mladih? U današnjem društvu koje se uči demokratičnosti! Ili je to pitanje isključivo vezano uz odgovornost roditeljstva. Gdje su okviri i gdje su granice onoga što se treba djeci prikazivati? Na primjer, da li je omogućavanje gledanja eksplicitnog nasilja djetetu od sedam godina jedan od oblika zanemarivanja djeteta? To se pitam s obzirom na suvremene spoznaje o utjecaju takvih sadržaja na rizike za nepovoljan razvoj i agresivno ponašanje. Često smo zbunjeni tim pitanjima. U traženju odgovora, citirala bih dio pogovora iz knjige „Manipuliranje potrebama mladih“, dr.sc. Z. Miliše (2006:94), koji je napisala dr.sc. J. Zloković: „Svjestan neminovnosti suvremenih promjena te prava na slobodu izbora, kao i prava na informacije, autor smatra da je mlade ljude potrebno naučiti kako upotrijebiti medije kao sredstvo osobne ekspresije i socijalnog aktivizma, gdje će se promovirati odgojne vrijednosti… On smatra važnom rekonceptualizaciju pristupa djeci i mladim ljudima u kojoj će jedan od temeljnih ciljeva biti human pristup i promicanje kulture odgovornosti prema djeci.“

Smjernice postoje

Nadam se da ne griješim u procjeni da tradicionalne etičke vrijednosti te uvažavanje osobne slobode, odgovornosti i humanosti imaju važno mjesto u našem društvu. Podsjetila bih da je naš Ured za ljudska prava objavio Nacionalni program zaštite i promicanja ljudskih prava u Republici Hrvatskoj od 2008. do 2011. U tom programu za jedan od ciljeva postavljeno je razviti sposobnost kod mladih za kritičko razumijevanje medija u društvu i kritičku evaluaciju. Mjera koja je planirana za ostvarenje tog cilja jest organiziranje seminara o ulozi medija u društvu u obrazovnim ustanovama, a nositelj je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa. Evaluativni pristup uključuje diskutiranje s djecom o onom što je viđeno. Time se želi djeci pomoći u vrednovanju značenja, uočavanju moralne poruke i shvaćanju prirode medijskog prezentiranja sadržaja. Ilišin,V. i sur.(2001): Djeca i mediji

Mr.sc. Nataša Vlah, dipl. defektolog – socijalni pedagog