Gerijatrijska glazboterapija

GLAZBA ZA DUŠU STARIJIH OSOBA

U poodmakloj dobi javljaju se, uz organski uvjetovana oštećenja (moždano-žilni poremećaji, endokrine disfunkcije, srčano-žilna slabost), i određeni psihološki poremećaji, u smislu osjećaja nepotrebnosti, izrabljenosti, nezadovoljstva, nedovoljne zaokupljenosti u životnom tijeku. Zbog toga su potrebni veliki napori kako bi se moglo održati osjećajnu ravnotežu.

S obzirom na to da u poodmakloj dobi nalazimo promjene na duševnoj, tjelesnoj i društvenoj razini, koje je praktički nemoguće odvojeno promatrati, treba zdravstvenu službu upraviti istovremeno u preventivnom, kurativnom i rehabilitacijskom pravcu. Budući da je zdravstvena služba dosta nemoćna u rješavanju društveno-gospodarskih prilika, treba se više uključiti u zbrinjavanje organskih poremećaja. To mogu biti tijekom mladosti stečene bolesti ili nastale tek u starijoj dobi, i tu je posebno djelotvorna farmakoterapija. Međutim, ipak je gotovo najvažniji dio u terapijskom pristupu onaj skupinski psihoterapijski, zatim uključivanje u radnu i okupacijsku terapiju, što sve u suradnji svih zdravstvenih profila može uroditi plodom u smislu boljih odnosa između čovjeka u poodmakloj dobi, obitelji i društva. Takvim postupcima moguće je i u toj dobi mijenjati ponašanje i stavove, što dovodi do boljeg prilagođavanja na sredinu u kojoj ljudi žive.

Ritam pokreće

Posebno veliku i potvrđenu ulogu u liječenju gerijatrijskih bolesnika ima glazba, i to zato što povećava osjećaj vlastite vrijednosti, a sam ritam djeluje snažno na tjelesne pokrete i poboljšava motoriku. I iskustvo i znanstvena istraživanja pokazali su da bolesnici nakon ritmičkih vježbi pokazuju mnogo više samopouzdanja. Uz to, glazba spaja ljude, a smanjuje neprijateljstvo, ravnodušnost, tužno raspoloženje i uvučenost u samoga sebe. Ciljevi liječenja glazbom u toj populaciji jesu: podruštvovljenje, razvijanje osjećaja zadovoljstva vježbanjem, suočavanje sa stvarnošću, oslobađanje od briga i razvijanje osjećaja skupinske pripadnosti. Glazbena djelatnost treba odgovarati starosti bolesnika, njihovom duševnom i tjelesnom stanju i mogućnostima. Najviše ih zaokuplja i odgovara im umjereni ritam, nježnije melodije te tiša i ne predugotrajna glazba. Najprihvatljiviji su oblici djelatnosti skupinsko pjevanje, ples, slušanje bliske, poznate im glazbe s ploča, pojedinačno pjevanje uz recitacije. U tom izboru sadržaja i oblika glazbene djelatnosti svatko će naći ono što mu najbolje odgovara. Osim toga, prisustvovanje takvim priredbama ponukat će bolesnike da više pažnje pridaju svojoj vanjštini, posebno odijelu i frizuri, što već samo dovodi do stvaranja boljeg raspoloženja, veće sigurnosti u međusobnim kontaktima i postizanja osjećaja ravnoteže. Uloga glazboterapeuta tu je posebna i svojevrsna, jer on treba u kontaktu s bolesnicima biti specijalno elastičan, uz poznavanje i poštivanje dnevnih bioloških potreba te posebno emocionalnih i intelektualnih promjena što su toliko karakteristične u toj dobi. Također je neophodno prihvatiti i smatrati neizbježnim određenu labilnost i promjenjivost u raspoloženju i djelatnostima pojedinaca. Vodeći računa o izraženim željama i o realnim mogućnostima bolesnika, treba izabirati glazbu blisku samo starijem ljudstvu, ne misleći na vlastite glazbene želje. Često je potrebno previše nemirne članove skupine energično umiriti u njihovoj djelatnosti kako bi skupina mogla funkcionirati kao cjelina, odnosno radi zadržavanja povoljne skupinske dinamike. U suprotnom slučaju treba opet, uz veliko strpljenje i trud, nastojati pridobiti bolesnike za djelatnost i suradnju.

Puno godina ne znači i starost

Konačni cilj glazboterapije jest pomoći pojedinom bolesniku da u toj mjeri i smislu promijeni svoje ponašanje kako bi mogao preuzeti onu ulogu u životu koja odgovara njegovim mogućnostima, ili kako se ono kaže: znati postati star a da se ne postane starcem. Kao primjer gerijatrijske službe navodimo onu koja je još prije dvadeset godina osnovana pri sadašnjoj Klinici za psihijatriju, Kliničke bolnice “Sestre milosrdnice” u Zagrebu. Tu su se oblikovali pravci djelovanja u smislu preventive, kurative i rehabilitacije. U okviru te službe, a u svjetlu suvremenih socijalno-psihijatrijskih nastojanja, osnovan je prije tridesetak godina gerijatrijski klub, u koji su uključeni članovi sa svojim obiteljima, i to bez razlike u tome da li su liječeni na klinici hospitalno ili ne. Taj klub radi na principima liječenja u zajednici. Timski se nastoji pomoći bolesniku u prilagodbi na nove društvene uvjete, kako bi mu se povećalo povjerenje u samoga sebe, kao i osjećaj sigurnosti te vrijednosti vlastite sposobnosti. Uvijek se nastoji potaknuti samog pojedinca na što veću djelatnost, već prema vlastitim duševnim i tjelesnim mogućnostima, i to u obliku raznih društvenih djelatnosti u klubu, uz iskorištavanje još mogućeg razvoja kreativnih potencijala, a to posebno dolazi do izražaja u glazbenim djelatnostima kluba. Liječenje glazbom je od osnivanja kluba njegov sastavni dio djelatnosti i igra u okviru toga važnu ulogu. Polazili smo jednostavno sa stajališta da je prirodan život bez glazbe gotovo nemoguć, pa smo planirali stalne glazbene djelatnosti u klubu. Zbog toga smo nastojali da glazba bude barem petnaestminutni redoviti sastavni dio jednog sastanka. U tom slučaju izabrali smo vedru i živahnu glazbu, po mogućnosti prema izboru članova kluba. Tu nam je kao poticaj bilo i sviranje s kazetofona ili CD-a, a manje radija. Uvijek je cilj bio stvaranje ugodne i relaksirane atmosfere za članove u klubu. Time smo se najbolje suprotstavljali katkad preozbiljnim razgovorima. Nastojali smo da netko po vlastitoj želji započne nekom pjesmom, koju bi zatim prihvaćali drugi, uz veću ili još bolje manju podršku, odnosno zahvaćanje glazboterapeuta. Nakon par takvih popularnih pjesama moglo se postići dobro raspoloženje.

Pjesma bez posebnog povoda

Osim takvih redovitih glazbenih umetaka, održava se jedan do dva puta mjesečno i poseban glazbenoterapijski sat za sve članove kluba. Tu su dolazila u obzir kratka predavanja o pojedinim skladateljima ili nekim zanimljivim djelima iz glazbene literature. Nakon slušanja takvih skladbi nastojalo se saznati za stav ljudi prema njima. Međutim, najvrjedniji je oblik liječenja glazbom aktivni oblik, s pjevanjem starogradskih, varoških pjesama, kao i narodnih pjesama, poput: Hladan vjetar poljem piri, Večernji zvon, Oj, jesenske duge noći itd. Često su se izvodile i recitacije uz glazbu pa su bili oblikovani tzv. “recitali” gdje se, uz određenu pjesničku tematiku (Domjanić: Kipci i popevke, Ivakić: Didak i baka), umetalo između pojedinih točaka i pojedina glazbena djela, uglavnom što adekvatnija glazbenom raspoloženju ili sadržaju literarnog teksta recitala. Ti recitali bili su na dosta visokom nivou, pa su bili izvođeni i izvan bolničkog kruga, u gradu. Posebno mjesto zauzimaju svečanosti u povodu nekih praznika. Tu se izvode, uz recitacije, i razne solo pjesme, dok kasnije improvizirani zbor zajednički izvodi pjesme – katkada i uz ples. Takve proslave uvijek su vrlo dobro prihvaćene i za njih se članovi kluba posebno pripremaju, bilo za aktivno sudjelovanje ili pažljivim slušanjem ili svečanim odijevanjem. O takvim događajima dugo se govori i oni ostaju u najljepšem sjećanju. Posebna su prilika za terapijsko primjenjivanje glazbe izleti autobusima. Osjećaj pripadnosti, dobro raspoloženje te nove okolnosti i okolina izmamljuju pjesmu koja se iz staračkih grla ori upravo satima. Nikakve opomene u smislu opreznosti ne mogu smanjiti oduševljenje tih ljudi koji naizmjenice pjevaju svaki prema svojim mogućnostima kako bi se što više, gotovo neprekidno razveseljavali takvim pjevanjem.

Pjesma bez takmičarskoga duha

Tu dolazimo i do problema mogućnosti starih ljudi. Kako se često radi o ljudima s nekim težim oštećenjem (stanja iza moždanih udara, srčana slabost ili smetnje disanja), ili se radi o ljudima sa slabim pamćenjem i slabijim snalaženjem u postavljenim zadacima, ili o onima koji slabije vide ili čuju, ne treba ih se staviti pred prevelike zahtjeve. Doduše, neće smetati ako jednome od njih kod pjevanja zadrhti glas ili ako netko malo nečisto pjeva, ali treba paziti da taj manjak ne bude prevelik. To može biti zbog staračke nagluhosti ili zbog slabosti dišnog sustava, odnosno nesigurnosti u pokretima kada se svira na glazbalima. Zato i kod plesa ne trebaju pokreti biti prenagli pa onda i prenespretno izvedeni. Tad, naime, dolazi do nepovoljnih efekata jer nedostaje osnovni osjećaj uspješnog postizanja određenog cilja. Odnos prema starim ljudima sam je po sebi kompliciran, jer je glazboterapeut s jedne strane uzor iskustva, znanja i želje za pomaganjem (lik oca ili učitelja). No, s druge strane, zbog velike dobne razlike, odnos glazboterapeuta prema članovima kluba bude više ravnopravan, kao kod braće, rođaka, znanaca i suradnika, a s vremena na vrijeme po potrebi i sinovski. Često će član kluba osjetiti veliko zadovoljstvo i veselje ako dobije priliku da na nešto korisno upozori glazboterapeuta, ili ga pouči – što najčešće treba primiti kao ljudski znak. Samo kod vrlo nemirnih i previše aktivnih staraca treba u općenitom interesu katkad i čvrstom rukom i nepokolebljivošću održati eventualno potrebni red ili disciplinu. Stari ljudi ujedno traže i red, točnost i redovitost, predvidivo odvijanje utvrđenih djelatnosti, bez previše pomicanja termina. Stariji ljudi teško podnose veće ubrzanje ili usporenje tempa, promjene u ritmu ili u intenzitetu izvođenja glazbe. Međutim, stariji ljudi su, baš zbog svoje osamljenosti, najzahvalniji za pruženu pažnju i brigu. Zaključimo da je gerijatrijska glazboterapija važan i snažan čimbenik u sveukupnom sociomedicinskom pristupu ljudima “treće dobi”, napose u okviru Gerijatrijskog kluba u Klinici za psihijatriju Kliničke bolnice “Sestre milosrdnice” u Zagrebu.

Prim. Darko Breitenfeld, dr. med.