Ovisnost o kocki

KOCKANJE ŽIVOTOM

Još donedavno kockanje i klađenje promatrali smo kao aktivnost/zabavu/porok rezervirane za odraslu populaciju, a rizična ponašanja djece i mladih uglavnom su se opisivala kroz iskustvo s cigaretom i alkoholom. Odnedavno smo u taj obrazac rizičnog ponašanja dodali i eksperimentiranje s drogom.

Osvrnemo li se oko nas, uočit ćemo velik broj mladih ljudi, maloljetnika, čak i djece, koji redovito posjećuju kockarnice, kladionice i druga slična mjesta. Iako će se nekome postotak ukupne populacije koji možemo nazvati patološkim kockarima, koji iznosi 1 do 3%, učiniti malen i nevažan, za usporedbu možemo reći da taj broj od 40 000 – 120 000 ljudi višestruko premašuje ukupan broj ovisnika o ilegalnim drogama.

Kocka se sama nudi

Što je uopće patološko kockanje ili ovisnost o kocki? Iako postoje razne tipizacije tog fenomena, svima je zajedničko promatranje kockanja na kontinuumu ponašanja od društveno prihvatljivog, ograničenog u potrošnji vremena i novaca, preko tzv. problematičnog kockanja, do patološkog ili kompulzivnog kockanja. Postoje još i profesionalni kockari, no o njima ovdje nećemo govoriti. Socijalni kockari (društveno prihvatljivo kockanje) čine najveći dio kockarske populacije (njih do 80%), a neka istraživanja pokazuju da čak 20% ljudi u Hrvatskoj povremeno kocka. To ne čudi, a procjenu bi se moglo još povećati zamislimo li se na kojim nam se sve mjestima nudi neki od oblika kockanja. Tako u RH igre na sreću, klađenje i kockanje organiziraju kladionice, kockarnice, igraonice s aparatima, Hrvatska lutrija te pisani i elektronski mediji. Uz to, velik broj kafića ima pokoji aparat za takve igre u svom prostoru. I dok većina ljudi kocka iz zabave, za neke ljude kockanje postaje problem koji može voditi u ovisnost i druge probleme. Već tzv. problematično kockanje kod osobe izaziva probleme u obiteljskim i prijateljskim odnosima, na poslu, u financijama ili sa zakonom. Riječ je o 5 do 6% opće populacije, odnosno 5 do 22% ukupnog broja kockara. Osobe sklone patološkom kockanju, koje je prema Međunarodnoj klasifikaciji bolesti definirano kao poremećaj nagona i navika koji se kompulzivno i opetovano ponavljaju, okupirajući cijelo njegovo biće na štetu socijalnih, radnih, materijalnih, obiteljskih, zdravstvenih i etičkih vrijednosti, najteža su populacija kockara-ovisnika, koju čini oko 1 - 3% opće populacije, odnosno 7 - 26% kockara.

Od rekreacije do bolesti

Kada se i kako prelaze te «mekane» granice iz socijalnog kockara u problematičnog ili kompulzivnog, pitanje je na koje bi mnogi željeli znati odgovor. Naime, kockanje, kao i klađenje, legalan je, društveno prihvatljiv i vrlo rasprostranjen oblik zabave. Upravo je zbog socijalno prihvatljive dimenzije kockanja, koja kod korištenja droge ne postoji, rizik za razvoj te ovisnosti velik, posebno kod nedovoljno zrelih mladih ljudi, i inače sklonih rizičnom ponašanju. Stoga zabrinjava sve veći broj mladih ljudi koji ulaze u to rizično ponašanje. Dickson, Derevensky & Gupta (2002.) utvrdili su da je stopa problematičnih kockara 2 do 4 puta veća u adolescenata nego u općoj populaciji, a te su nalaze potvrdila i neka domaća istraživanja na studentskoj populaciji (Koić, www.kockanje.info). Naime, razvoj od socijalno prihvatljivog, rekreativnog kockanja prema problematičnom i posljedično ovisničkom kockanju, puno je brži u adolescenata nego u odraslih. Stoga, kao i kod drugih ovisnosti, možemo reći da je rizik za razvoj ovisnosti veći što je dob ulaska u rizično ponašanje niža. Nadalje, mladi koji kockaju nerijetko ulaze i u druga rizična ponašanja. Tako je za mlade koji kockaju izglednije da puše, piju alkohol ili koriste drogu. Posljedice su toga slabiji školski uspjeh, veći broj izostanaka iz škole, narušeni obiteljski i vršnjački odnosi, promjene raspoloženja, depresija itd. Stoga zabrinjava podatak da je u Hrvatskoj 50% srednjoškolaca izjavilo da povremeno ili često sudjeluje u igrama na sreću (loto, kladionice, kockanje). Želimo li taj problem suzbiti, ili barem zadržati pod kontrolom, moramo dobro organizirati sustav prevencije, detekcije i rane intervencije, kako ne bi sutra taj udio narastao do 80% koliko iznosi primjerice u Kanadi i nekim drugim zapadnim zemljama. Uzroke kockanja možemo tražiti u različitom spletu biopsihosocijalnih faktora. Najčešće spominjani faktori rizika (Derevensky,2007.) jesu: socio-demografski i kulturološki (muškarci su u većem riziku, kao i osobe nižeg socioekonomskog statusa), obiteljski (izloženost modelima ovisničkih ponašanja), psihološki (potreba za uzbuđenjem i sl.), emocionalni (anksioznost, depresija) i faktori osobnosti (impulzivnost, niska samokontrola, nisko samopouzdanje itd.), zatim poremećaji u ponašanju i učenju (delinkvencija, niski školski uspjeh, antisocijalni poremećaji u ponašanju), slabe vještine nošenja sa stresom, pozitivni stavovi prema kocki te situacijski i okolinski faktori (dostupnost i pristupačnost). Iako postoje brojne inicijative u prevenciji tog ponašanja, istraživanja zaštitnih faktora nisu odmakla daleko. Najčešće spominjani preventivni ili protektivni faktori uključuju visoku obiteljsku koheziju te dobre vještine nošenja sa stresom.

Mijenjati obrasce ponašanja

Programi prevencije koji su se pokazali uspješnima ciljaju na razvoj povezanosti s pozitivnim odraslima i vršnjacima, emocionalne kompetencije (uvid u vlastite emocije, empatija, nošenje s negativnim emocijama i dr.), kognitivne kompetencije (razvoj kritičkog i logičkog razmišljanja, rješavanja problema, planiranja i dr.), socijalne kompetencije (komunikacijske vještine, asertivnost, rješavanje sukoba i dr.), bihevioralne kompetencije (socijalne vještine, nošenje s uspjehom i kritikom i dr.), moralne i duhovne kompetencije (altruizam, poštivanje zakona), samoučinkovitosti (vještine planiranja, organiziranja, postavljanja ciljeva), pozitivnih vrijednosti i stavova te uključivanja u pozitivne (prosocijalne) aktivnosti. Uz edukativne programe i javne kampanje koje ciljaju na podizanje svijesti o problemu kockanja, u svijetu su poznate (Williams i West, 2007.) i akcije usmjerene na politiku kontrole samog procesa kockanja (dostupnost, restrikcije tko smije kockati, ograničavanje točenja alkohola u kockarnicama, restrikcije lokacija na kojima je dopušteno kockanje i dr.). Važno je naglasiti kako ni jedna strategija (izbor intervencije) sama za sebe nije dovoljna da učinkovito smanji taj rastući problem. Tek se kroz dugotrajne, snažne i koordinirane napore, usmjerene i na promjenu politike kontrole i dostupnosti i na edukativne intervencije, mogu očekivati rezultati, odnosno promjene u već čvrsto ukorijenjenim obrascima ponašanja djece i mladih.

Darko Roviš, prof.