Ovisnosti
 
PONUDA “A LA CARTE”
 
Kada se spominju riječi «ovisnost» ili «ovisnik», što vam prvo pada na pamet? Vjerujem da neću puno pogriješiti ako pretpostavim da će se kod većine javiti slika osobe pod utjecajem neke ilegalne droge, osobe narušenog fizičkog i psihičkog zdravlja, nekog tko se pokušava liječiti ili pak manipulativne osobe koja će sve pokušati da se domogne sljedeće potrebne doze.
 
 
No, nemojmo zaboraviti da nisu sve droge ilegalne i da nisu sve droge kemijske tvari. Opseg ovisnosti i ovisničkih ponašanja, nažalost, puno je veći.
Osim o ilegalnim i legalnim drogama, kao što su alkohol i cigarete, ljudi mogu postati ovisni i o drugim ljudima, tj. vezama koje s njima imaju, te različitim aktivnostima ili stvarima, kao što su hrana, posao, vježbanje, kompjutori i internet, kockanje, seks, kupovina.
 
 
Različiti, a ipak isti
 
Ovisnost je psihološki i ponašajni sindrom koji se kod različitih ljudi različito manifestira, no ipak postoji iznenađujuća sličnost među ovisnim pojedincima, bez obzira na njihove specifične okolnosti i «objekt» ovisnosti.
Ovisnost odvlači ovisnika od svega drugog. On neprestano razmišlja o aktivnosti ili tvari koja je u fokusu ovisnosti, postaje njome opsjednut. U njoj uživa, ili je barem uživao na početku. Neprestano se bavi tom aktivnošću ili uzima tvar, čak i kada to ne bi htio, te ne uspijeva prestati usprkos štetnim posljedicama koje se nužno javljaju (problemi sa zdravljem, slab uspjeh u školi, sukobi s obitelji ili prijateljima, financijski problemi…). Osoba nema kontrolu nad svojim ponašanjem, povećava učestalost i/ili količinu tvari koju uzima ili intenzitet bavljenja aktivnošću da bi postigla željeni «pozitivan» efekt ili izbjegla neugodne osjećaje (tugu, ljutnju, razočaranje, dosadu) i apstinencijske simptome (koji se javljaju i kod ovisnosti o aktivnostima). Nadalje, ovisnik često negira problem, prikriva ga pred prijateljima ili članovima obitelji, troši puno mentalne i emocionalne energije «boreći» se protiv sebe i drugih. Ponekad pokušava smanjiti ili prekinuti svoje ponašanje, ali ne uspijeva.
Ovisnost se ne razvija preko noći, već postepeno, opetovanom upotrebom tvari ili bavljenjem aktivnošću. “Napredovanje” ovisnosti procjenjuje se na dva načina: snagom utjecaja koji ovisničko ponašanje ima na djelotvorno i zdravo osobno funkcioniranje te intenzitetom žudnje za tvari ili aktivnošću.
 
 
Zašto
 
Zašto uopće netko počinje koristiti droge ili se uključuje u određena ponašanja? Neki ljudi trajno tragaju za srećom i ispunjenjem i mogu početi vjerovati da su to našli u različitim ponašanjima ili tvarima. Osim toga, tvar ili aktivnost mogu ispunjavati i druge funkcije koje vrednujemo, želimo promijeniti raspoloženje, ukloniti ljutnju ili osjećaj povrijeđenosti, doživjeti uzbuđenje, popraviti lošu sliku koju imamo o sebi, pobjeći osjećaju krivnje ili okolnostima, dosadi…Često mladi ljudi počinju koristiti alkohol ili druge droge eksperimentalno, s prijateljima. No, svako se problematično ponašanje može razviti na sličan način. Uzmimo da netko provodi cijeli dan u kući, osjeća dosadu koje se želi riješiti i izađe u kupovinu. To iskustvo kupovine (eksperimentiranje) može biti takvo da osoba potpuno izgubi interes za to ili je može voditi k daljem eksperimentiranju. Tijekom vremena, osoba počinje uživati u efektu aktivnosti na stanje i raspoloženje (nema veze s primarnom namjenom kupovine) te si dopušta da sve češće uživa u tome. Ponavljanim sudjelovanjem u aktivnosti, u ovom slučaju kupovini, osoba počinje o njoj ovisiti te je sve teže kontrolira. Razlog je tome povećanje razine tolerancije - da postigne jednako djelovanje, mora se sve više uključivati u aktivnost. Kako se polako razvija ovisnost, počinju se javljati problemi, u ovom slučaju vrlo vjerojatno financijske prirode. Neefikasan pokušaj suočavanja s novonastalim problemima i negativnim emocijama može biti novi «pohod na dućane» - tu počinje začarani krug. Znanstvena zajednica gleda na ovisnost kao na poremećaj rada mozga koji je, kao svi drugi poremećaji tjelesnih organa, značajno pod utjecajem širokog spektra osobnih, okolinskih, psiholoških i fizičkih faktora, koji možda nemaju ništa izravno sa samom ovisnošću, ali neizravno mogu utjecati na njenu manifestaciju u ponašanju.
 
 
Gdje je granica
 
Kada govorimo o terapiji ovisnosti, postavlja se pitanje cilja. U slučaju ovisnosti o drogama, jasno je da se u svakom smislu i opsegu radi o štetnom, nepoželjnom obliku ponašanja pa je određivanje potpune apstinencije jasan, mada često ne i lako ostvariv cilj. No, već kada je u pitanju legalna droga, kao alkohol, odgovor postaje teži. Naime, je li bilo kakvo konzumiranje nepoželjno ili samo ono neumjereno? Jesu li male količine vina poželjne ili samo nisu štetne? I koliko je, uostalom, puno ili malo alkoholnog pića? Kada govorimo o ovisnostima o različitim aktivnostima, situacija postaje još složenija budući da su sve aktivnosti o kojima ljudi postaju ovisni u svojoj biti korisne, ili barem neutralne, ako se «pravilno doziraju». Ne samo da je složeno postavljanje ciljeva, o kome ne postoji potpuno slaganje među stručnjacima (npr. potpuna apstinencija ili umjereno kockanje), već bi za neke od aktivnosti potpuna apstinencija bila štetna (npr. rad ili vježbanje). Teško je ustanoviti koja je prava «mjera» za postavljanje cilja, jednako kao što je ponekad teško ustanoviti je li normalno bavljenje aktivnošću prešlo u ovisničko ponašanje.
Naime, kod aktivnosti postoji cijeli spektar koji započinje bezazlenim, bezopasnim navikama, nastavlja se kompulzijama i završava ozbiljnošću pravih ovisnosti. Navike se mogu povezati s riječima kao što su obično, preferiram, drago mi je («Drago mi je popiti pivo dok gledam utakmicu»). Ako osobi nije dostupno ono što želi, želja će proći i osoba nastavlja sa životom. Navike se mogu prekinuti uz malo odlučnosti, bez nužne potrebe za introspekcijom ili razmatranjem unutrašnjih obrambenih struktura razvijenih u djetinjstvu. No, ako se navike učvrste i osoba počne izjavljivati «Trebala bih prekinuti ovo, ali jednostavno ne uspijevam», znači da se kreće po spektru prema području kompulzivnog ponašanja. Kompulzivno ponašanje ukorijenjeno je u potrebi za smanjivanjem napetosti uzrokovane osjećajima koje osoba želi izbjeći ili kontrolirati. Dakle, aktivnost nije povezana sa svrhom prema kojoj se čini usmjerena, i obično je pretjerana. Kompulzivna su ponašanja ponavljajuća i samo naizgled korisna, a osoba ih često izvodi riutalistički. S kompulzijama su često povezane riječi: ne mogu, moram i trebam («Ne mogu se opustiti dok ne očistim kuću»). Kompulzivna ponašanja ograničavaju uživanje u životu i intimnost u vezama, ali ne uništavaju ih nužno. Ovisnosti se razlikuju od kompulzija po tome što neizbježno eskaliraju (eskalira mreža prevare, prikrivanja i otuđivanja) i što često obuhvaćaju druge ljude koji mogu negirati ovisnikov problem, ili se pretjerano uključivati i biti potpuno usmjereni na ovisnika. Ovisnosti imaju isprepletene fizičke, psihološke i socijalne aspekte, koji su na specifičan način «izmiješani» kod svakog ovisnika.
Već je navedeno da postoji mnogo aktivnosti i ponašanja o kojima pojedinci mogu postati psihološki ovisni. Neki istraživači navode da postoji sličnost između fizičke ovisnosti o tvarima i psihološke ovisnosti o aktivnostima – smatra se da te aktivnosti mogu u mozgu stvarati beta-endorfine, od kojih osoba osjeća ugodu i euforiju. Nastavi li se osoba baviti aktivnošću da bi postigla taj osjećaj, može upasti u zatvoren krug, postaje fizički ovisna o vlastitim kemijskim tvarima u mozgu koje održavaju ovisnost usprkos negativnim posljedicama.
 
 
Predanost poslu
 
Društvo daje poruku da su pojedinci koji provode puno vremena na poslu ili učeći, a što im posljedično donosi više novca, promaknuće ili bolje ocjene – produktivni. Društvo nas mjeri po tome što radimo, a ne po tome tko smo ili kakvi smo, u što vjerujemo. Možemo početi vjerovati da je uspjeh u poslu najvažniji za osjećaj vlastite vrijednosti. Kada nekome posao postane opsesija do te mjere da zanemaruje obitelj, prijatelje i druge interese, onda tu osobu smatramo ovisnikom o poslu. On postavlja ciljeve koje kompulzivno realizira. Teško se opušta i ne može ne raditi ništa. Kada to pokuša, često osjeća krivnju jer nije produktivan. Slobodno vrijeme za njih postaje neugodno zbog tjeskobe koja raste.
Potpuna predanost poslu često vodi k obiteljskim problemima i rastavi braka, može stvoriti psihološke probleme kod djece ako zbog posla i obveza roditelj-ovisnik o poslu opetovano ne uspijeva održati dana obećanja pa dijete s vremenom gubi povjerenje.
Neki ljudi osjećaju adrenalin kada žongliraju s 4 ili 5 obveza istovremeno. Drugi možda misle da se to od njih očekuje – što je, nažalost, često i istina. No, što zaista tjera nekoga da zbog posla izlaže opasnosti zdravlje, obitelj, prijatelje? Pomislimo li da je uzrok u društvu koje »juri» ili u šefu, pogriješit ćemo. Okolina može podržavati takav oblik samodestruktivnog ponašanja, ali uzrok leži u pojedincu i njegovim nezadovoljenim potrebama, u pritisku da dosegne određeni standard da bi bio prihvaćen kao osoba, da se dokaže, prvenstveno sebi i prijetećem osjećaju neprikladnosti i niskog samopoštovanja. Rad može privremeno olakšati bol koju osoba osjeća zbog razorene veze ili drugih osjećaja koje nastoji izbjeći.
Osim dosad spomenutih obilježja osobe ovisne o poslu, evo još nekih prema kojima možete procijeniti jeste li u riziku:
- Radije radi sam nego da traži pomoć.
- Nestrpljiv je kada mora čekati druge ljude.
- U žurbi, natječe se s vremenom.
- Razdražljiv je ako ga prekinu.
- Radi istovremeno više stvari.
- Previše uzima na sebe, više nego što može.
- Želi vidjeti konkretne rezultate rada.
- Više je zainteresiran za rezultat rada nego tijek.
- Gubi strpljenje ako se stvari ne odvijaju prema planu.
- Ponavlja pitanja koja su već dobila odgovor.
- Puno planira i razmišlja o budućnosti, zaboravljajući na sada i ovdje.
- Ostaje zadnji na radnom mjestu.
- Ljuti se kada ljudi ne rade dovoljno dobro.
- Uznemiren je u situaciji nad kojom nema kontrolu.
- Stvara pritisak namećući si rokove.
 
 
Kompjutori i internet
 
Povećanjem broja kućnih računala i kompjutorskih igara te vrtoglavim porastom internetskih sadržaja (130 web-sajtova 1993. godine, a čak 29 milijuna 2001.), stvoreno je „plodno tlo“ za razvoj nove vrste ovisnosti – ovisnosti o kompjutorima i internetu. Neki govore o ovisnosti o prividnom, virtualnom carstvu, stvorenom pomoću kompjutorskog inženjeringa, čiji je glavni mamac to što osoba može nad njim imati potpunu kontrolu. Osim toga, internet nudi trajnu zabavu i stimulaciju, anonimnost i bijeg od realnosti, mjesto gdje se po strani ostavljaju inhibicije koje osoba osjeća u realnom svijetu. Bilo tko može postati rob te ovisnosti, no najčešće su to mladići srednjoškolci ili studenti. Iako su često natprosječnih intelektualnih sposobnosti, doživljavaju neuspjeh u školi, opetovano gube posao, gube kontakt s prijateljima i otuđuju se od obitelji. U virtualnom svijetu ovisnik ne doživljava vršnjački pritisak ili uvrede, što može biti vrlo utješna činjenica za mladu osobu zbunjenu zbog roditeljskih očekivanja, izbora zanimanja i razvijanja intimnosti s drugom osobom.
Kompulzivni „kompjutoraši“ često provode sate pred kompjutorom bez jela, kupanja ili spavanja. Kada im se oduzme mogućnost uživanja u njima omiljenoj aktivnosti, doživljavaju apstinencijske simptome: razdražljivost i tjeskobu. Osim (uglavnom) niskog samopoštovanja, obično ih karakteriziraju slabo razvijene socijalne vještine.
Ovisnost o internetu može uključivati sljedeće aspekte:
- veze: provođenje previše vremena započinjući nova prijateljstva koja zamjenjuju stare, „realne“ prijatelje,
- novac: kompulzivno kockanje putem interneta,
- traženje podataka: pretraživanje baza podataka,
- igranje: opsesivno igranje igrica,
- seks: ovisnost o „chatu“ za odrasle, pornografija.
Zdravo korištenje interneta znači povezivanje virtualnog i realnog svijeta, razgovor o aktivnostima na internetu s obitelji i prijateljima iz realnog svijeta te unošenje stvarnog identiteta, interesa i vještina u „internetsku zajednicu“.
 
 
Savjeti za roditelje i staratelje
 
- kompjutor nemojte držati u dječjoj sobi, nego u zajedničkom prostoru;
- maloj djeci ograničite vrijeme korištenja kompjutora, a kao znak za kraj postavite alarm (budilicu);
- kod starijeg djeteta ustanovite koliko stvarno koristi internet - utječe li to na njegovo zdravlje, uspjeh u školi, odnose s drugima;
- u slučaju da procijenite da je korištenje prekomjerno, nemojte zabraniti internet u potpunosti - dogovorite s djetetom pravila koliko i što se smije (npr. nema kompjutora prije zadaće);
- razgovarajte o tome zašto provodi toliko vremena za kompjutorom i na internetu te što radi (pomozite djetetu da na drugačiji, konstruktivniji način zadovolji potrebu u podlozi);
- potaknite bavljenje fizičkom aktivnošću;
- pomozite socijaliziranje s drugom djecom.
 
 
«Peglanje kartica»
 
Reklame nas napadaju na svakom koraku, u različitim oblicima. Možda nam je dosadno, osjećamo se usamljeno, želimo popraviti raspoloženje i – krećemo u kupovinu. To je poznat i sve češći scenarij, koji je uzeo maha i postao društveno prihvatljiv način mijenjanja raspoloženja. Za neke se ljude taj oblik ponašanja razvio do mjere problematičnog ovisničkog ponašanja. Češće se javlja kod žena, koje pokušavaju podići samopoštovanje, izliječiti samoću, tugu ili ljutnju. Osobe sklone kompulzivnom kupovanju osjećaju uzbuđenje tijekom kupovanja, često posjeduju nekoliko kreditnih kartica, kupuju odjednom puno istih stvari koje im ne trebaju, kupuju premda su odlučile da neće, gomilaju neotvorene predmete. Nakon mahnitog kupovanja, mogu osjećati krivnju koja vodi depresivnom raspoloženju, a ono se „rješava“ – novom kupovinom.
Osjećate li da ste „rizična grupa“ u ovom pogledu:
- ne nosite kartice i čekove sa sobom,
- nosite samo ograničenu količinu novca za osnovne stvari,
- ne gledajte izloge,
- ne pokušavajte opravdati kupovinu,
- pokušajte izbjeći reklame gdje je i kad je to moguće,
- planirajte druge aktivnosti umjesto kupovanja,
- razgovarajte s nekim.
 
 
Koeficijenti i vjerojatnost
 
U većini slučajeva, ovisnici o kockanju upoznali su se s kockanjem kao djeca, preko članova obitelji. Još u tinejdžerskim godinama mnogi su doživjeli «velik dobitak», tolik da je na njih ostavio trajan dojam. U početnoj fazi, sve češćim kockanjem, razvija se ovisnost, a dobici su uglavnom posljedica znanja o koeficijentima i vjerojatnosti. Osoba još kontrolira ponašanje, rijetko posuđuje novac, jer su dobici uglavnom dovoljni da podrže dalje kockanje. Ta faza tipično završava zamjetnim dobitkom. Tijekom sljedeće faze kockar počinje kockati sam, a ne u društvu prijatelja i počinje ulagati velike iznose. Budući da više kocka, počinje gubiti, više riskira. Počinje koristiti ušteđevinu ili sličan izvor novaca. Doživljava osjećaj «hitnoće» da što prije vrati izgubljeno. Često zataškava probleme. Tijekom posljednje faze, osoba ne uvažava one koji su mu posudili novac, obitelj i prijatelje i još više riskira. Ulazi u ilegalne zajmove, krađe ili druge kriminalne radnje. Ponekad gubi obitelj i posao. U konačnici, česta je depresija, a i pokušaj samoubojstva.
U obiteljskoj povijesti kockara česti su alkoholizam, depresija ili kompulzivno kockanje. Većina kockara govori o «uzbuđenju» koje se javlja tijekom kockanja. Tijekom tretmana kompulzivni kockari doživljavaju apstinencijske simptome: glavobolju, bol u predjelu trbuha, proljev, hladan znoj, tremor, noćne more.
 
 
Trčanjem do identiteta
 

U našem je društvu uobičajeno svečano dočekivanje sportaša koji osvajaju medalje i postižu velike uspjehe. U svojim uspjesima oni često pomiču granice „normalnog“ funkcioniranja ljudskog tijela. Svjesni smo činjenice da je u podlozi takvih uspjeha, osim talenta, velik trud i upornost. No, kod nekih pojedinaca pretjerano bavljenje fizičkim aktivnostima može poprimiti naznake ovisničkog ponašanja ako je štetno i samodestruktivno. Trkače koji trče više od 120 km tjedno s neizliječenim frakturama ili drugim bolnim i ozbiljnim ozljedama, a koje hvata depresivno raspoloženje kada ne mogu vježbati, smatramo ovisnima. Među tim osobama puno je introvertiranih, popustljivih, koji ne žele privlačiti pozornost drugih ljudi i nisu kadri iskazati ljutnju. Opsesija aktivnošću obično počinje u vrijeme pojačanog stresa, a dalje „predavanje“ ekstremnom vježbanju pokušaj je uspostavljanja narušenog identiteta.


Intimne veze
Osim o aktivnostima i stvarima, ljudi mogu biti ovisni i o drugim ljudima. Dva su oblika te ovisnosti. Prvo je „jednosmjerno obožavanje“ druge osobe koja ne mora niti znati da je predmetom nečije opsesije. Javlja se kod pojedinaca koji osjećaju prazninu, nepotpunost i nesigurnost. Drugi oblik odnosi se na međuovisnost dvoje ljudi, motiviranih potrebom za vlastitom sigurnošću, a ne uvažavanjem osobnih kvaliteta partnera. Zajedničko je obilježje tih dvaju oblika usmjerenost na jednu osobu do zanemarivanja drugih ljudi i ostalih aspekata života.
Kada govorimo o spolnom životu, ovisnici mogu biti i muškarci i žene, mladi i stari, osobe koje djeluju „normalno“, kao i ekscentrici. Mogu biti uključeni u sve vrste seksualnih aktivnosti (dominacija, voajerizam, fantazije, samoizlaganje…) koje su ritualizirane i uvježbane, a ne spontan odraz ljubavi.
Osim dosad ukratko opisanih ovisnosti, (nažalost) još je mnogo aktivnosti koje mogu „preuzeti“ osobu, postati fokus njenog života i umanjivati mu kvalitetu (npr. ovisnost o grupi) ili ga čak dovesti u pitanje (kao npr. poremećaji hranjenja koje mnogi svrstavaju u ovisnička ponašanja). Ipak, za osobu spremnu na iskrenost sa sobom i podnošenje privremenih, ali često intenzivnih nelagoda, postoje mogućnosti oporavka. Presudno je učiniti korjenite promjene - pronaći nov i zdraviji način zadovoljavanja potreba koje su motivirale i održavale ovisničko ponašanje.

 
 
Andrea Mataija Redžović, prof.