Brailleovo pismo u redovnim osnovnim školama

TOČKICE NA BIJELOJ POVRŠINI

U duhu odgojno-obrazovne integracije djece s teškoćama u razvoju, koja je temeljem zakonske regulative u Republici Hrvatskoj na snazi već preko dva desetljeća, činjenica da redovne osnovne škole pohađaju i slijepi učenici ne bi trebala biti nikakva novost. Ipak, često smo svjedoci novinskih članaka i televizijskih reportaža koji prikazuju uspješno integrirano slijepo dijete kao neobičnu pojavu.

U činjenici da slijepi žive oko nas nema ničeg neobičnog. Slijepo dijete, kao i sva druga djeca, želi igru i druženje s djecom, a u školskoj dobi želi učiti, imati svoj razred i učitelja i živjeti sa svojom obitelji.

Prsti otkrivaju poruke

Da bi integracija slijepog djeteta u redovnu osnovnu školu bila uspješna, svi sudionici tog procesa moraju učiniti ono što je u njihovoj moći. Sudionici procesa integracije jesu dijete s teškoćama, njegovi roditelji, njegovi suučenici i njihovi roditelji, a zatim i razredni učitelj, ostali učenici te stručni suradnici – psiholog, odnosno pedagog škole koju dijete pohađa i defektolog- tiflopedagog. Pretpostavke su integracije na strani slijepog djeteta, uz postignutu emocionalnu, socijalnu i intelektualnu zrelost (koje vrijede i za svu ostalu djecu), i znanje Brailleovog pisma te upotreba pisaćeg stroja za to pismo. Ovdje je nezamislivo velika uloga roditelja slijepog djeteta, jer će u početku svladavanja prvih akademskih vještina djetetu trebati pomoć i podrška. Slijepo dijete prosječne inteligencije i bez teškoća s emocionalnom stabilnošću ima predispozicije da zavoli Brailleovo pismo. Čak i kod djece koja su izgubila vid u kasnijem djetinjstvu (npr. u pubertetu), reakcija na Brailleovo pismo u osnovi je pozitivna, a čitanje pomoću jagodica prstiju pravo otkriće. Njihovim roditeljima, međutim, to pismo često u početku učenja izgleda kao gomila bijelih šifriranih točkica na bijeloj površini, što ih može obeshrabriti. Hoće li djetetu brajica pomoći da se osjeća sposobno, samostalno i kompetentno ili će prihvatiti model naučene bespomoćnosti, često ovisi upravo o mogućnosti roditelja da prevlada svoj eventualni otpor. Na roditelju je, također, poticanje djeteta na izvršavanje svih zadataka koje ono dobije u procesu pripreme za školu. Prije polaska u prvi razred redovne osnovne škole, slijepo dijete treba znati prepoznati sva slova Brailleove abecede, budući da je metodički pristup obradi brajice potpuno drugačiji od pristupa latiničnom pismu i ne postoji mogućnost usklađivanja. Ako slijepo dijete već poznaje brajicu, učitelj može raditi slijedeći redoslijed obrade slova u početnici koju imaju svi ostali učenici, te polako, uz slijepog učenika, učiti brajicu. Učitelj koji u startu prihvaća integraciju slijepog učenika, u pravilu brajicu smatra izazovom. Pomoć defektologa- tiflopedagoga u početku će biti intenzivna, a kasnije će potreba za kontinuiranom pomoći postupno jenjavati. Velika je uloga učitelja i u pripremi drugih učenika za prihvat slijepog djeteta. Ako u razredu stvori atmosferu prihvaćanja svakog pojedinog, pa tako i slijepog učenika, problema s prihvaćenošću ne bi trebalo biti, a u trenutku kada ta djeca postanu odrasle osobe, pozitivne posljedice odgoja za prihvaćanje i poštivanje specifičnih potreba osoba s invaliditetom bit će od neprocjenjive važnosti za društvo u cjelini.

S malo dobre volje

Valja naglasiti da slijepi učenik za trajanja pripreme za školu nije svladao brajicu u potpunosti. Pred njim i pred učiteljem još su zadaci svladavanja interpunkcijskih znakova, matematičkih znakova, rimskih brojki, a u kasnijim godinama još i glazbenog i kemijskog znakovlja. U trenutku prelaska djeteta iz razredne u predmetnu nastavu, često brajicom znaju biti obeshrabreni učitelji, a ne više dijete koje se u njoj sad već izvrsno snalazi. Budući da je riječ o pismu čije osnove bez teškoća može svladati svaki učitelj, malo dobre volje i puno otvorene komunikacije mogu imati za posljedicu izuzetna rješenja svih problema koji se pojave u hodu. Slijepa osoba može steći jednak stupanj pismenosti kao osoba koja vidi, ali joj za to treba nešto više vremena. Ne može se računati s tim da će uporabu nekih znakova, kao što su navodnici, polunavodnici i apostrofi dijete svladati «spontano» te da će bez pomoći naučiti upotrijebiti popis sadržaja knjige ili kazalo pojmova. Također se ne može očekivati da će minimalne razlike u nekim znakovima «previdjeti» kao nevažne, jer i minimalno odstupanje od poznatih znakova, koje se pojavljuje pod jagodicama prstiju slijepog čitača, može biti izvor nejasnoća, što može biti dodatno pogoršano neujednačenošću brajičnih znakova u različitim izdanjima tiskanih brajičnih tekstova. U zaključku se može reći da je integracija slijepog djeteta u redovne osnovne škole uistinu velik zadatak za sve, a uspješnost tog procesa mjeri se time može li se slijepo dijete na kraju osmog razreda okarakterizirati kao ovisni slušač gotovih informacija ili neovisni čitač i istraživač. Ako je postignuto potonje, uspjeh je ostvaren. Ako je uspjeh na zadovoljstvo svih koji su ga ostvarili, njegova je vrijednost neprocjenjiva.

Javorka Milković, prof. defektolog