Hiperaktivno dijete

  

"JURI POPUT MOTORA"

 

Preživo, nemirno, nepažljivo, brzopleto, neposlušno, neodgojeno, zločesto - samo su neki od pridjeva koje u svakodnevnom govoru čujemo pri opisu ponašanja djeteta iza kojeg se nerijetko krije razvojni poremećaj stručno zvan DEFICIT PAŽNJE / HIPERAKTIVNI POREMEĆAJ.

 

Radi se o sindromu s osnovnim obilježjima nepažnje i nemira, koji susrećemo kod djece predškolske i školske dobi, pa i adolescenata, a samo izuzetno i u odrasloj dobi. Mnogi nalazi pokazuju da je problem djece s poremećajem pažnje i nemirom u našoj svakodnevici u porastu, bilo da je češće njegovo javljanje ili je bolje obrazovanje stručnjaka u doticaju s djecom, koji ga češće prepoznaju.
Podaci u stranoj literaturi govore o učestalosti javljanja tog poremećaja od 3 do 5% u populaciji školske djece. Dakle, možemo pretpostaviti da se u svakom razredu može naći hiperaktivnog učenika. Poremećaj se češće javlja u muškom spolu, i to četiri puta češće nego kod djevojčica.

Čimbenici koji uzrokuju poremećaj nedovoljno su poznati. U svim se stručnim knjigama navodi da je etiologija multifaktorska. Uzroci se nalaze u području nasljeđivanja, poremećenog funkcioniranja središnjeg živčanog sustava, neurobioloških poremećaja ,ali i socijalnih poremećaja, patologije obiteljskih odnosa i emotivnih problema.

 

 

KAKO PREPOZNATI HIPERAKTIVNO DIJETE

 

Klinička slika poremećaja razlikuje se ovisno o dobi djeteta i stupnju njegova razvoja.
Osnovno su obilježje poremećaja smetnje pažnje i hiperaktivno i impulzivno ponašanje. Na Slici 1. prikazani su dijagnostički kriteriji za Deficit pažnje/Hiperaktivni poremećaj iz Dijagnostičkog i statističkog priručnika za duševne poremećaje (DSM - IV, 1996.).
Poremećene su različite funkcije pažnje. Spomenut ćemo osnovne. Pažnja je izrazito kratkog trajanja. Dijete neprestano započinje i prekida još nezavršenu aktivnost, da bi započelo i prekinulo sljedeću itd.
Pažnja je također neselektivna, što znači da su djetetu svi podražaji, prisutni u datom momentu u okolini, jednako važni (npr. predavanje nastavnika, kao i zvuk prolaska aviona). Na sve podražaje reagira, svakom "pokloni pažnju", što dovodi do brzog zamora. Paralelno s rasipanjem i slabljenjem pažnje, pojačava se motorički nemir, što povratno uzrokuje još jaču zamorljivost djeteta.
Pažnja, pored navedenog, izrazito oscilira, i to tijekom jednog dana, od jutra do večeri (često je mogućnost koncentracije bolja ujutro), a varira i po danima ("dobri i loši" dani).
Vidimo da, pored obilježja koja se odnose na nepažnju, u ponašanju djeteta dominira nemir, neutaživa potreba za aktivnošću i kretanjem. Dijete u stalnom pokretu, bez prestanka "grabi" nove sadržaje na kojima interes zaustavlja samo na tren. Hiperaktivnost se kod malog djeteta javlja najčešće istovremeno s pojavom i razvojem samostalnog kretanja i očituje se u pretjeranoj motoričkoj aktivnosti (npr. neprestano trčanje i penjanje). Roditelji nerijetko navode da je dijete otkad je prohodalo stalno u pokretu, "juri poput motora", ne može sjediti ni za vrijeme jela, ne uspijeva se zainteresirati ni za kratko prelistavanje slikovnica ili slušanje priča. U svom "srljanju" ne pokazuje ni minimum opreza ("ničeg se ne boji, ni od čega ne preza") te se vrlo često mogu od roditelja dobiti podaci o češćim i ozbiljnijim tjelesnim povredama njihova djeteta u predškolskoj dobi. Hiperaktivno dijete, nepredvidivošću i impulzivnošću svog ponašanja, može ugroziti i svoj život (dovodi se u ugrožavajuće situacije, npr. na cesti) te mora biti pod pomnim nadzorom kako bi ga se zaštitilo od ozljeđivanja.
Kako su kod hiperaktivnog djeteta česti poremećaji spavanja - spava malo i isprekidano, može se razumjeti pojava psihičke i fizičke iscrpljenosti roditelja, koji danju paze i stražare, a noću ne spavaju.
Roditelji također brinu jer njihovo hiperaktivno dijete ne podnosi ograničenja niti disciplinu. Ne sluša i ne prihvaća zadana pravila, ali ne uči ni na vlastitim pogreškama, već ih stalno ponavlja.

 
 

PAŽLJIVO S POSTAVLJANJEM DIJAGNOZE

 

Međutim, predškolsko je razdoblje života obilježeno izraženom aktivnošću, kretanjem, igrom i zaigranošću, te je često u to doba teško procijeniti da li pojačana aktivnost još pripada normalnom ili prelazi u odstupanje. Treba biti posebno oprezan kod postavljanja te dijagnoze u ranim godinama, jer se kod mnoge pretjerano aktivne djece vrtićke dobi ipak neće razviti deficit pažnje i hiperaktivnost.
Deficit pažnje i hiperaktivni poremećaj najčešće se dijagnosticiraju s početkom osnovnog školovanja, odnosno u školskom uzrastu djeteta. To, vidjeli smo, nije stoga što se u to doba javlja, nego zato što sada postaje vrlo jasno vidljivim. Škola je sasvim novo i vrlo zahtjevno iskustvo za dijete. Svojom organizacijom zahtijeva od djeteta ponašanje koje će omogućiti i njegovo individualno funkcioniranje i nesmetano funkcioniranje razreda kao skupine i cjeline.

U školi se poteškoće pažnje očituju tako da dijete ne može raditi školski zadatak tako dugo kao druga djeca u razredu. Ima problema u organiziranju i završavanju zadataka. 

Učenik ne sjedi na mjestu, šeće razredom, ometa rad druge djece i grupe, naročito u nižim razredima, na početku školovanja. Nemir je, kao i u predškolskom razdoblju, prisutan kod svih "mirnih" aktivnosti (jelo, pisanje zadaće, gledanje televizije i sl.), samo što je sada znatno uočljiviji jer su pred djetetom veći zahtjevi i očekivanja.
Djeca s poremećajem pažnje često daju utisak da ne slušaju, da nisu uključena u sadašnje zbivanje ("sanjarenje").
Rade na impulzivan način, pa je njihovo rješavanje zadataka obilježeno previđanjem, ispuštanjem detalja, pogrešnim razumijevanjem "lakog" zadatka ili upute, čak i kad je dijete dobro motivirano. Grupni rad posebno je težak za takvu djecu jer se smetnje pažnje tada povećavaju.
Kako djeca s deficitom pažnje i hiperaktivnim poremećajem, uz samu nepažnju i nemir, koji već sami po sebi otežavaju procese učenja, imaju često i smetnje u vidnoj i slušnoj percepciji, nespretnost grube i fine motorike, jasno je da češće imaju poremećaje učenja: poremećaj čitanja, pisanja, računanja, jezičnog izražavanja... Posljedica je neuspjeha u školi.
Na školskom se satu ta djeca ne osjećaju dobro, sigurni u sebe i zadovoljni. Na školskom odmoru nije puno bolje. Hiperaktivno dijete ima najčešće loš kontakt i površnu komunikaciju s drugom djecom. Uznemiruje djecu, razara im igru jer nije u stanju pratiti pravila igre, sačekati svoj red, kontrolirati svoju impulzivnost i emocionalno izražavanje (posebice agresivnost). Hiperaktivno dijete osjeća se neprihvaćeno, pa i odbačeno od vršnjaka. Loša slika o sebi, neuspješnost, odbacivanje od okoline mogu lako dovesti do fiksiranja negativnih oblika ponašanja.
U vlastitom domu hiperaktivno dijete teško udovoljava zahtjevima roditelja, traži od roditelja izuzetan kontinuirani angažman oko nadzora i pomoći u učenju. Roditelj je izvrgnut kritici i samokritici i suočen s činjenicom da njegovo dijete, a time ni on, nije uspješno.
Socijalna afirmacija hiperaktivnog djeteta ugrožena je jer su njime svi nezadovoljni: u kući roditelji, u školi učitelji i nastavnici, u okolini njegovi vršnjaci.
U adolescenciji motorički nemir slabi u intenzitetu (pokreti ruku, prstiju, cupkanje nogama i sl.), ali nepažnja ostaje u obliku problema u organizaciji aktivnosti, života u neustrajnosti, dosadi. Impulzivnost može voditi u vrlo rizična ponašanja i očitovanje drugih neprilagođenih oblika ponašanja (alkohol, droga...).
Zbog posljedica loše slike o sebi, osjećaja vlastite bezvrijednosti, nesigurnosti u sebe, teško se adaptiraju, prilagođavaju, separiraju od roditelja s kojima su u vječnom konfliktu.
Nemir, impulzivnost, problemi pažnje tijekom razvoja dovode u odraslosti do specifičnog funkcioniranja: češći problemi u međuljudskim odnosima, bračni problemi, učestala mijenjanja radnoga mjesta, pa i zanimanja, mjesta stanovanja itd.

S obzirom na tijek i trajanje, postoje tri oblika:
o u prvom svi simptomi traju i u odrasloj dobi,
o u drugoj je poremećaj vremenski ograničen i svi simptomi nestaju u pubertetu,
o u trećem hiperaktivnost iščezava, ali poremećaji pažnje i impulzivnost traju i do u odraslu dob.
Relativna učestalost ta tri tipa nije poznata.

 

PROBLEM ZA OKOLINU

 

Iz dosadašnjih podataka lako je uočiti da deficit pažnje i hiperaktivni poremećaj predstavljaju nemali problem za dijete koje je njime pogođeno, njegove roditelje i sve ostale aktivno uključene u svakodnevno socijalno okruženje.
Ako okolina (roditelji, odgajatelji, učitelji itd.), ne razumije poremećaj djeteta, vrlo će lako upasti u zamku pogrešnog postupanja spram djeteta, što će imati dalje negativne posljedice. Nepravilni odgojni postupci prema hiperaktivnom djetetu obično se grupiraju u dva ekstrema: pretjerano kažnjavanje, stalno kritiziranje i odbacivanje ili pak pretjerana popustljivost, neustrajnost, odustajanje te "linija manjeg otpora". I kod jednog i kod drugog slučaja moguć je razvoj niza emocionalnih poteškoća (negativizam, agresivnost, depresivnost, loša slika o sebi).

Zbog toga je izrazito važno rano otkrivanje tog poremećaja, koje omogućava što raniji tretman djeteta i savjetovanje roditelja.

Liječenje obavlja multidisciplinarni tim (klinički psiholog, defektolog, pedijatar, dječji psihijatar, školski psiholog, pedagog), u uskoj kontinuiranoj suradnji s roditeljima i drugim osobama koje sudjeluju u odgoju i čuvanju djeteta, kao i s odgojno-obrazovnim ustanovama (vrtić, škola).
Rano otkrivanje i rani tretman djeteta (modifikacija ponašanja, trening učenja, individualna i/ili obiteljska psihoterapija) i kontinuirano vođenje i savjetovanje roditelja svakako daju mogućnost optimistične prognoze usmjeravanja hiperaktivnog ponašanja u konstruktivno i kreativno ponašanje.

 
 
Inge Vlašić-Cicvarić, prof., mr. spec. klinički psiholog
 
 
Dijagnostički kriteriji za Deficit pažnje/Hiperaktivni poremećaj

A. Ili (1) ili (2):
(1) šest (ili više), od sljedećih simptoma nepažnje koji traju najmanje 6 mjeseci, i to do te mjere da su maladaptivni i nekonzistentni s razvojnim stupnjem:
Nepažnja
(a) ne posvećuje pažnju detaljima ili rade pogreške zbog nemara u školskom uratku, poslu ili drugim aktivnostima,
(b) često imaju teškoće s održavanjem pažnje pri obavljanju zadaća ili u igri,
(c) često se čini da ne slušaju i kad im se izravno obraća,
(d) često ne prate upute i ne dovršavaju školski uradak, kućne poslove ili dužnosti na radnom mjestu (ne zbog prkosnog ponašanja ili nerazumijevanja uputa),
(e) često imaju poteškoća s organiziranjem zadataka i aktivnosti,
(f) često izbjegavaju, ne vole ili odbijaju zadatke koji zahtijevaju trajniji mentalni napor (kao što je školski ili domaći uradak),
(g) često gube stvari potrebne za ispunjavanje zadaća ili aktivnosti (npr. igračke, školski pribor, olovke, knjige ili alat),
(h) često ih ometaju vanjski podražaji,
(i) često zaboravljaju dnevne aktivnosti;
(2) šest (ili više) od sljedećih simptoma hiperaktivnosti -impulzivnosti koji traju najmanje 6 mjeseci, i to do te mjere da su maladaptivni i nekonzistentni s razvojnim stupnjem:
Hiperaktivnost
(a) često tresu rukama ili nogama ili se vrpolje na stolici (sjedalu),
(b) ustaju sa stolice (sjedala) u razredu ili negdje drugdje gdje se očekuje da ostanu na mjestu,
(c) često pretjerano trče ili se penju u situacijama u kojima je to neprikladno (kod adolescenata ili odraslih može biti ograničeno na subjektivni osjećaj nemira),
(d) često imaju teškoća ako se treba mirno i tiho igrati ili obavljati slobodne aktivnosti,
(e) često su "u pogonu" ili kao da ih "pokreće motor",
(f) često pretjerano pričaju;
Impulzivnost
(g) često "istrčavaju" s odgovorima prije nego što je dovršeno pitanje,
(h) često imaju poteškoća s čekanjem reda,
(i) često prekidaju ili ometaju druge (npr. upadaju u razgovor ili igru).