Komunikacija sa školskom djecom

  

OD SKLADA DO OTPORA I REVOLTA

 

Razgovorom i šalom svi dobivaju, a ljutnjom i vikom nitko. Najčešće preopterećeni, roditelji misle o svojoj djeci, savjetuju ih i naređuju im u kratkim vremenskim razdobljima između posla i svakodnevnih obveza. U sličnoj ulozi roditelja nalaze se i nastavnici, profesori - roditelji svoje djece. Mnogobrojna školska djeca bliska su im toliko koliko oni žele bliskost, razgovor, komunikaciju. Odlazak u svoj dom, svojoj obitelji može se, poput odlaska u školu, doživljavati raznolikim spektrom (od pozitivnih preko apatičnih do negativnih) emocija.

  
  

Bitna je komunikacija školske djece s vršnjacima u razredu, prijateljima iz ulice, zgrade, s roditeljima, poznanicima, prijateljima sa sportskog treninga, neke izborne izvannastavne aktivnosti.
Današnjica potiče odgoj djeteta na svoj negativan način, posebice krivim, potrošačkim i konzumatorskim vrijednostima. Dio mladih manje preferira rad i red od neopravdanih sklonosti ka bezidejnosti, otuđenju, samoći, alkoholizmu, narkomaniji, a rijetki i suicidu. Obrazovanje je istisnulo odgoj. Primjer neraskidljivosti odgoja i obrazovanja pokazuje početkom školske godine 1999./2000. ravnateljica riječke Kemijsko-grafičke škole Senija Zelić-Pavelić, prof., koja piše roditeljima djece prvih razreda: "Vaša djeca odsada su i naša, a to nas upućuje na dobru suradnju u ostvarivanju zajedničkog cilja. Vjerujemo da nećete propustiti naš prvi sastanak na kojem ćemo se upoznati i dogovoriti o našem zajedničkom radu." Najsigurniji i najsretniji mogu biti roditelji kojima su školski razrednici stručne osobe koje taj dio izuzetno teškog pedagoškog posla odrađuju savjesno i brižno.

Gledajući kroz prizmu roditeljskog i djetetovog pogleda, svaki školski nastavnik ima svoj specifičan način rada, kojemu je potrebno prilagođavanje ako čini sve u okvirima školske metodike i ocjenjivanja pojedinoga predmeta.

 

 
PITANJA RODITELJU O NJEGOVU ŠKOLSKOM DJETETU
 

Podrazumijeva se da dijete treba slušati i razumjeti starije osobe: roditelje, nastavnike, susjede, rođake i sl. Slušaju li pozorno ti stariji mama, tata, nastavnici ... školsko dijete? Razumiju li njihove brze i kratke emocije, pokrete, mimiku? Jedni se smiju ljutiti kada im je muka, nervoza, napetost, a drugi, mlađi ne?! Vrlina mudrih je taktičnost. Razvijamo li je, može postati bliska mlađima. Zanemarujemo li je, možemo posijati plodno tlo za konflikt. Od svađe se ne dobiva, već najčešće, htjeli mi to ili ne, postajemo gubitnici. Imamo li običaj prije izgovorene zamjerke izgovoriti najprije nekoliko pozitivnih osobina? Izabiremo li radije svađu od povlačenja? Dopuštamo li mladome biću donošenje odluke i prihvaćanje posljedica te odluke?
Koliko je viceva ispričalo vaše dijete vama? A vi njemu? Ugodna kućna, školska (u budućnosti radna) i susjedska atmosfera pomažu razvoju duševnoga zdravlja. Poremećajem samo jedne od triju navedenih potiče se nekvaliteta psihološkog zdravlja.
Dopuštate li mlađem članu svoje obitelji prikaz njegovih osjećaja: ljutnje, napetosti, tuge, srdžbe, bijesa, suza, radosti? Razumijete li ih bez raznolikih pitanja? Sudjeluje li on u donošenju odluka koje se tiču cijele obitelji?
Kao roditelji, ali i osobe, imamo privatnost u svojoj spavaćoj sobi. Poštujemo li sobu našega djeteta i njegovu intimu? Kucamo li pri ulasku u nju? Radimo li što zajedno? Zamjeramo li mu što ispred njegovih prijatelja/ica?
Ako oboje imamo dovoljno vremena, dajemo li mu priliku za razgovor kada on izrazi želju za razgovor? Prihvaćamo li njegovo mišljenje raznoliko od našega, iz bilo koje interesne domene? Osvrćemo li se kritički na njegovu raznolikost? Njegujemo li zajedničke ručkove, večere, proslave rođendana, blagdana? Razvijamo li prikladne prilike za ugodne, opuštene i radosne razgovore? Objašnjavamo li kako su neke emocije nesigurnosti normalne u razvojnoj dobi adolescenta, poput sramežljivosti, smušenosti, nesnalažljivosti, manje vrijednosti? Starimo li uz svoje dijete upoznavanjem njegovih sklonosti, osobina ličnosti, želja, maštanja? Kako bi raslo u ozračju obiteljske podrške i sigurnosti, prihvaćamo li ga upravo onakvo kakvo jest, ne kako bismo mi to željeli? Jeste li pročitali omiljeni časopis (ili knjigu) vašega djeteta? A stručnu knjigu o razvoju djece? Jeste li razgovarali s drugim roditeljima i stručnjacima o djetetovoj dobi i tom razdoblju odrastanja?
Nitko ne voli ljude koji stalno nešto prigovaraju, gledaju samo lošu stranu određene situacije, često se žale, dijele savjete koji se ne traže, zanovijetaju, razvijaju neugodne šutnje, sitničave, svadljive, zapovjedne, kažnjavatelje, žalitelje, zlopamtitelje. Podsjetimo li se na onu narodnu poslovicu kako jabuka ne pada daleko od stabla, možemo reći da su djeca često slična roditeljima, ne samo po tjelesnom izgledu, već i po ponašanju. Upravo ponašanje negativnog tipa primaju kao spužva vodu.
Dizanjem glasa te tjelesnim kaznama odgajamo i učimo dijete nekomunikaciji, govoru nasilja. Povjerenje je prilika koja se samo jednom dobiva, a gubi odbijanjem normalnog razgovora.
Uz praćenje kompletnog zdravlja, u ovoj dobi potrebno je umjereno praćenje školskih obveza, dostignuća i rezultata. Sigurno dijete ima dovoljno roditeljske ljubavi, podrške i priznanja za učinjena dobra.
Najveće su razlike u mišljenjima o tome kako najbolje iskoristiti slobodno vrijeme. Načini potrebne zabave, druženja s vršnjacima, hobiji, primjerena glazba i odjeća ukazuju u kojim se smjerovima sloboda kreće, pripremajući se za razvojni put odrastanja. Ovdje jedni ubrzano napreduju u svojem psihofizičkom razvoju, a dio njih (ne)prikriveno pokazuje usporenja i otklone, češće u prostoru poremećaja u ponašanju. Premalo ili previše slobode pomaže poremećajnim ponašanjima. Umjerene slobode, razvijane uz jasna pravila dosljednog usmjeravanja, potiču ravnomjeran odgoj, prihvatljiv za roditelje i društvo. Ta pravila imaju za cilj sigurnije odrastanje. Ne smiju vrijeđati dijete.

 
 
ŠKOLA
 

Vrijeme i prostor u kojem živimo obiluju svakodnevnim tehničkim i tehnološkim dostignućima koja, na žalost većine učenika i školskih prosvjetnih djelatnika, sporo i sa zakašnjenjem stižu u njihove škole. Prvi čimbenik, i najbitniji za osnivanje škole, jest učenik. Bez učenika nema škole, materijalnih izdvajanja Ministarstva prosvjete, nisu potrebni ni školska zgrada (s klupama, stolicama, pločama, pomagalima, specijaliziranim učionicama, radionicama, sportskom dvoranom, informatičkim računalima niti nastavnici s pomoćnim osobljem ).
Dobre škole poznate su po svojim učenicima, nastavnicima, tehničkom osoblju, čistoći škole, ljepoti interijera i okolnim brižljivo čuvanim zelenim prostorima, po svojim školskim učeničkim listovima, recitatorima, pjevačima, matematičarima, kemičarima, fizičarima, športašima, školskim športskim klubovima, po zboru, kvalitetnoj biblioteci, telajevima prehrane, odijevanja, prve pomoći, likovnim, tehničkim, informatičkim radionicama s raznolikim aktivnostima većeg dijela učenika škole. Nuđenjem sadržaja, učenici izvan nastave dolaze u školske prostore namijenjene za izvannastavne aktivnosti. U takvim školama manje je devijantnoga ponašanja i bolji su kompletni godišnji učenički rezultati.
Za neke naše neuspješne škole postavljaju se pitanja: "Može li se ipak, i u ovim skromnim materijalnim uvjetima disati opuštenije? Uključuju li se i dokazuju mladi profesori i nadareni učenici željni promjena, dokazivanja i rada u prostorima škola? Potiče li se i razvija dovoljno natjecateljskog duha između učenika, razreda, škola i profesora?"

 
 

PITANJA PROFESORU O NJEGOVOJ ŠKOLSKOJ DJECI

 

Profesori, sa svojim uskospecijalističkim znanjima, osposobljeni su za osnovnu djelatnost nakon brojnih položenih ispita te dobivaju diplome pa radnog mjesta u školi. Poznato je kako osobni dohoci u školama nikada nisu bili takvi da bi se netko obogatio od svojega rada. Još je poznatije da su to zanimanje od posebnoga društvenoga interesa nekada birali oni ljudi koji su odisali ljubavlju, davanjem, odricanjem i nastojanjem na razvoju kraja u kojem žive i rade.
Škole u kojima se osjeća klima nezadovoljstva imaju izuzetno velik raspon problemnih situacija između djelatnika, profesora, učenika i roditelja. Nekomunikacija profesora s profesorom odiše patološkim prostorom koji upijaju i neutralni profesori, povjerena djeca i roditelji. Svake školske godine dolaze novi učenici i pokoji nastavnik. Oni mogu izuzetno pomoći početnom mukotrpnom i izuzetno teškom razvoju zdrave klime koju imaju neke škole. Nova djeca su nepoznanica koja sa sobom donosi različite klice dobroga i lošega. Kakvu klimu sijemo, takvu ćemo i požnjeti.
Profesionalno kvalitetna permanentna stručna usavršavanja, s najnovijim spoznajama, potrebna su i korisna svim nastavnicima, posebice održavana na prikladne načine, za jednostavno i lagano primjenjivanje u neposrednoj nastavi. Zdravi međuljudski odnosi kolega profesora u mnogim su zbornicama održavani od prvoga dana dolaska na radno mjesto pa do odlaska u zasluženu mirovinu. Ako se nastavniku dogodi zabluda pa on pomisli da je bitniji od učenika, tada je najbolje da otiđe u drugu djelatnost. Izbjegavanje nesporauma koji su mogući između učenika i nastavnika za vrijeme, prije ili poslije nastave u školi moguće je ako se kvalitetno radi, poznavajući svoj posao i uvijek se usavršavajući, držeći se reda, tolerancije i korektnosti prema svakome učeniku. I dok postoji napredak učenika, odnosi roditelja, učenika i nastavnika razvijaju se na zadovoljstvo triju strana. Za vrijeme neuspjeha učenika postoji formalna, nekvalitetna suradnja. Odnosi su zategnuti pa može doći do verbalne, a ponekad i do tjelesne agresije, u čemu gube svi. Normalno je griješiti za vrijeme rada. Ponekad si nastavnik može postaviti pitanja:
Jesam li primjereno spreman na nastavi? Imam li osjećaj nadmoći u kontaktu s učenikom? Kako me doživljavaju učenici? Poznajem li svoje učenike? Jesu li učenici u svojoj biti pozitivni? Kada najčešće dolazi do pozitivnog kontakta između učenika i nastavnika? Koji su tipični uzroci agresivnosti pojedinih učenika za vrijeme nastavnoga sata? Poznajem li mišljenje učenika o meni, mojem načinu rada, ponašanja? Dolazim li u školu zadovoljan? Volim li svoj posao?
Društvu unutar kojega se nalaze škola kao institucija, njezini djelatnici - nastavnici, a posebno učenici i roditelji, zajednički su cilj učenikov ukupni uspjeh u učenju i ponašanju, njegov tjelesni rast i razvoj te društveno-etički razvoj.

 
Albin Redžić, prof.