Vrijedno je nastojanje uredništva da svaki broj bude tematski obojen te da obilježava
pojedine datume, obljetnice i događaje. Ono za što mislim da je Narodni zdravstveni
list najzaslužniji jest promocija zdravlja i zdravih stilova života. Stoga ću
u nastavku nešto reći o psihološkim učincima prevencije i o brojnim čimbenicima
koji utječu na ponašanje svake osobe.Promocija zdravlja znači zalaganje za zdrave životne navike i ponašanje, izbjegavanje lošeg i po zdravlje rizičnog ponašanja. Na primjer, u rizična ponašanja u području reproduktivnog zdravlja spada seksualni odnos bez zaštite, nepoštivanje osoba suprotnog spola, seksualno nasilje itd.
Na promjenu ponašanja od lošeg ka dobrom pokušavamo utjecati na razne načine:
- zastrašivanjem,
- savjetovanjem,
- apeliranjem na moralne autoritete,
- podmićivanjem, poklonima, nagradama (npr. besplatno cijepljenje protiv nekih bolesti, besplatno testiranje na HIV),
- socijalnim uključenjem / isključenjem (npr. ako si sklon nasilju, društvo te izbjegava),
- zakonima (neke su stvari zakonom zabranjene), itd.
Međutim, da li svi ti načini funkcioniraju, da li dovode do promjena u ponašanju?
Povećanje razine znanja, čime se bave brojni projekti kroz informiranje, tiskanje i dijeljenje materijala, edukaciju, savjetodavne usluge, vodi ka promjeni stavova pojedinca prema određenoj temi. Promjena stavova vodi i izmjenama u uobičajenoj praksi i ponašanju, ali ne nužno.
Dakle, povećanje razine znanja ne mijenja uvijek rizično ponašanje. Na samo ponašanje utječu brojni faktori - osobine ličnosti, stečeno znanje i iskustvo, društvene i osobne norme, način na koji se promatraju rizici i dobrobiti od takvog ponašanja, osjećanja, utjecaj vršnjačke grupe i okoline uopće...
Na promjenu ponašanja uglavnom utječu sljedeći faktori:
- percepcija ugroženosti: Da li sam ja zaista u opasnosti da dobijem neku infekciju ili da budem žrtva nasilja? Da li se to meni uopće može dogoditi, jer se obično događa ‘nekom drugom’?...
- norme vršnjačke grupe: Moji prijatelji smatraju da je «cool» pušiti jer su samo slabići nepušači...
- uvjerenja o vrijednosti prevencije: Treba li redovno vježbati i svakodnevno se kretati?
- shvaćanje visokorizičnog ponašanja: Samo su homoseksualci i prostitutke u opasnosti od HIV-a.
Kako do promjene?
Da bi promijenila ponašanje, osoba mora vjerovati:
1. da je osobno u opasnosti,
2. da će joj/mu promjena u ponašanju donijeti korist koja je za tu osobu značajna,
3. da će socijalne norme podržati njene/njegove aktivnosti u svakoj fazi promjene
ponašanja i
4. da posjeduje vještine i resurse potrebne za promjene.
U modelu prevencije HIV-infekcije, na primjer, ta promjena događa se kroz sljedeće
faze:
1. Označavanje: To je prva faza, u kojoj osoba nije svjesna problema s kojim
je suočena, odnosno, zbog drukčije percepcije rizika, osoba smatra da nije pod
rizikom. Aktivnostima na povećanju svijesti o problemu i o riziku dolazi do
promjene - osoba postaje svjesna problema i zabrinuta da je određeno ponašanje
dovodi u opasnost.
2. Posvećenost: Zatim osoba stiječe znanje o problemu kroz informiranje, edukaciju,
savjetovanje, motivaciju; postaje motivirana djelovati na temelju percipiranih
rizika i dobrobiti i spremna je na akciju kroz stečene vještine (izgradnja kapaciteta).
3. Djelovanje: Osoba konačno proba novo ponašanje, procjenjuje efikasnost tog
pokušaja i zadržava promijenjeno ponašanje kao svoje uobičajeno ponašanje. To
se postiže kroz podršku, savjetovanje i ponovno ohrabrivanje.
1. Faza predrazmišljanja- osoba nema namjeru promijeniti ponašanje u bliskoj budućnosti,
- neinformirana je ili slabo informirana o posljedicama ponašanja,
- možda je pokušala promjenu, ali je postala obeshrabrena,
- izbjegava pričati, čitati ili misliti o visokorizičnom ponašanju,
- izgleda kao ‘tvrd orah’, nemotivirana, ne surađuje ili nije spremna za promjenu.
- Faza razmišljanja
- osoba počinje misliti da ipak ima problem
- počinje odmjeravati argumente ZA i PROTIV promjena ponašanja,
- odnos tih argumenata stvara ambivalenciju o promjenama,
- osoba nije spremna za tradicionalne programe orijentirane na akciju.
3. Priprema
- osoba je možda postavila sebi cilj da se promijeni,
- odlučila se na promjenu, ima i plan akcije,
- te osobe dobri su kandidati za programe orijentirane na akciju: testiranje, klubovi...
4. Faza akcije
- osoba je promijenila ponašanje u posljednjih šest mjeseci,
- staro problematično ponašanje više ne postoji, ali je novo ponašanje i dalje ‘neudobno’,
- to je i faza ranjivosti,
- osoba osjeća dobrobiti od pozitivnog pomaka i stvaraju se strategije za sprečavanje povratka na staro.
5. Faza održavanja
- novo ponašanje je automatsko, osoba se dobro osjeća, zahtijeva manje svjestan napor,
- osoba radi na tome da spriječi rizično ponašanje,
- osoba je više samouvjerena da može nastaviti s promjenama,
- ta faza obično traje od šest mjeseci do pet godina,
- to je i dobra faza za regrutiranje volontera.
