PROŠLO JE POLA STOLJEĆA! ZAR VEĆ?
Bilo
bi zanimljivo posvetiti malo prostora podsjećanju na kraj pedesetih (tako
se nazivalo pojedino desetljeće prošloga stoljeća u prošlom tisućljeću).
Što su tada bili vodeći problemi, kako to rado podsjećamo, u unapređenju,
u očuvanju zdravlja ili pak u ranom otkrivanju te u liječenju bolesti? Većina
štovanog čitateljstva nije bila svjedokom, naprosto bila je premlada ili
još nije „hodala ovim našim plavim planetom“. Obično mislimo da je „naše
vrijeme“ mnogo vrednije od bilo kojeg proteklog. No, da li je tako?Ovaj list, ne samo svojim naslovom, posvetio se od prvog dana prije svega zdravlju, u najširem smislu tog pojma, dovoljno široko da se odnosi na „cijeli narod“. Narodno zdravlje (za one koji to ne znaju) nije proizvod tadašnje „dnevne ideologije“, već ideja kojom se Hrvatska (u sklopu tadašnje države) proslavila Svijetom, zaslugom ne prevelikog broja zaljubljenika u sve što djeluje preventivno, na čelu s proslavljenim doktorom Andrijom Štamparom, osnivačem Škole narodnog zdravlja, prvim predsjednikom Skupštine Svjetske zdravstvene organizacije.
Koliko upornosti treba da se pojedini djelatnici u sklopu sustava zdravstvene zaštite posvete preventivi i u tome ustraju, može se dokazivati na razne načine. Ovo je prigoda da se podsjetimo da je (nažalost) list koji držimo u rukama jedini živio i preživio pola stoljeća. Ne samo u Hrvatskoj, ne samo u bivšoj državi, već u cijeloj jugoistočnoj Europi. Stoga nije previše, nadamo se, razmetljivo očekivati da će Narodni zdravstveni list biti trunak u „škrinji“ koju ćemo unijeti u Europu (u njenu Uniju) jer i tako smo (kao država) tu gdje jesmo gotovo jedanaest stoljeća.
U nedavnoj prigodi 500. broja Narodnog zdravstvenog lista spomenute su sve objektivne i subjektivne poteškoće „preživljavanja“, kao i zasluge Zavoda za zaštitu zdravlja (danas Nastavnog zavoda za javno zdravstvo) kao ustanove i njegovih djelatnika u osiguranju neprekidnog izlaženja. Stoga o prošlosti ne više od naglaska da je zaslužna za stvaranje zaloga za budućnost. Pored sve dublje „krize zdravstvenog sustava“ i opasnosti od ishitrenih rješenja, ne treba vjerovati da će se itko usuditi prekinuti ovu tanku, ali vrlo čvrstu nit, pa se treba prepustiti sanjarenju o čemu će trebati pisati do stote obljetnice.
Ako se tehnološke mogućnosti i u postavljanju pravovremene, što točnije dijagnoze, i u postupcima liječenja na očigled poboljšavaju, kako to da nismo zdraviji?
Reklo bi se da ljudi (barem ovog našeg „razvijenijeg“ svijeta) sve više brinu o vlastitom zdravlju. No, je li to točno? Nekoliko primjera za razmišljanje:
Opće higijenske navike, pored „poplave“ svih mogućih sredstava i njihove dostupnosti, nisu u porastu. Raste broj „novih zaraznih bolesti“, naročito onih spolno prenosivih. Djeca nisu pošteđena.
Zdravstveni poremećaji kao posljedica nepravilne prehrane u porastu su. Čovječanstvo (njegov bogatiji dio) iz gladi skače u pretilost. Djeca nisu pošteđena.
Sustav organa za kretanje, zahvaljujući općem nekretanju, podložan je sve većim problemima. Djeca nisu pošteđena.
Duševno zdravlje, što zbog „globalizacijskih blagodati neizvjesnosti“, što zbog povratka na „zlatno tele“ – „kult trke za novcem“, što zbog stalnog širenja svih ovisnosti (ni najteže droge, ni alkohol, niti pušenje nisu u opadanju), sve je ugroženije. Djeca nisu pošteđena.
Znanje vrtoglavo raste, a relativno neznanje još brže. Obrazovni sustav u trajnoj je krizi pa znanje pojedinca gubi utrku. Djeca nisu pošteđena.
Broj zdravstvenih djelatnika, u odnosu na porast stanovništva i umnožavanje problema, u apsolutnom je i relativnom padu. Zaljubljenici u preventivno nisu u porastu. Najtalentiraniji među zdravstvenjacima okreću se vrhunskoj medicini, a ona sve težim, ali često sve rjeđim bolestima. Zdravlje djece nije pošteđeno.
Po svemu sudeći, bit će štiva. Optimisti kažu da je svaka kriza istovremeno izazov za boljitak. Ima jedan velik, nepotrošiv izvor: pamet naše djece i mladih, dovoljna za odgovor na sve izazove.
Najmlađi čitatelji ovih redaka svjedočit će 2058. godini, kad će se obilježiti 100. obljetnica Narodnog zdravstvenog lista. Pisac ovih redaka, budući da ne posjeduje „vremeplov“, no s ponosom na prvih pedeset godina, može samo čestitati unaprijed.
