Kako usporiti starenje

MOŽEMO LI ŽIVJETI DULJE

«Nije važno koliko smo stari, nego kako smo stari.» Ta izreka, poznata već mnogima, pripisuje se Julesu Renardu. Znanost o starenju posljednjih je godina znatno napredovala. Iako postoje mnogobrojne teorije o uzrocima starenja, ipak glavne značajke starenja proizlaze iz genoma. Ljudski se vijek, na osnovi shvaćanja procesa starenja, danas procjenuje na 125 godina. Tko to može dostići?

Usprkos složenom procesu starenja i različitom pristupu tom procesu (pa i različitim teorijama), mnoge studije dokazuju da određeni elementi genetike predstavljaju osnovu starenja ljudskog organizma. U starenju sudjeluju mnogi biokemijski procesi, no suština samog starenja svodi se na evolucijske elemente uključene u ljudski genom, koji limitiraju duljinu života. No, realna duljina života čovjeka ne ovisi samo o njegovom genomu, nego i o uvjetima i načinu života svakog pojedinca, i to tijekom cijeloga njegovog života.

Obnova stanica

Oštećivanje i umiranje stanica ljudskog organizma u složenim biokemijskim procesima neminovna su i stalna pojava, ali njihova učestalost ovisi o mnogo elemenata. Obnova oštećenih stanica zahtijeva njihovo dijeljenje, pri čemu je neophodna replikacija genoma (DNA). Svaki ljudski genom sastoji se od zbirke gena na 23 odvojena para kromosoma. Na krajevima svakog kromosoma nalaze se jednostavni zapisi ponavljani nekoliko tisuća puta, koji upravo označavaju same krajeve kromosoma, a nazivaju se telomerima. Svaka replikacija genoma, a time i kromosoma, počinje i završava čitanjem telomera. Prilikom svake replikacije kromosoma izgubi se dio telomera i on sa svakom replikacijom postaje sve kraći. Skraćivanje telomera označava zapravo proces starenja stanica, a njegovi preostali dijelovi pokazuju koliko je replikacija kromosoma (i genoma) već napravljeno. Duljina telomera na kromosomima genoma prosječno omogućava kod čovjeka oko 50 replikacija. Kada se prilikom mnogobrojnih replikacija potroše telomeri, tada se više ni kompletan kromosom ne može replicirati, nego su neki njegovi dijelovi manjkajući, što znači da su neki geni na njemu manjkajući ili defektni, pa takva stanica izvrši samoubojstvo. Nakon potrošnje telomera, dalja replikacija kromosoma više nije moguća, pa to označava kraj u obnovi stanica, što zbog procesa oštećivanja i umiranja stanica dovodi do smrti pojedinih vrsta tkiva – tj. do smrti pojedinih organa – odnosno do smrti čovjeka. Duljina telomera na kromosomima zapravo označava duljinu života. Replikacija telomera na kromosomima bez gubitka svoje duljine moguća je samo putem telomeraze (specifičnog enzima, drukčijeg za svaku vrstu stanica). U normalnom tijeku života obnavljanje telomera nije moguće jer su receptori stanica za stvaranje enzima telomeraze blokirani. Jedine stanice u ljudskom organizmu, koje imaju deblokirane receptore za stvaranje enzima telomeraze jesu bijela krvna zrnca i stanice sperme. Deblokiranje tih receptora na stanicama drugih vrsta tkiva značilo bi besmrtnost, no ona još nije moguća, iako se danas rade mnogobrojna istraživanja kojima bi se omogućilo barem produljenje života kod onih ljudi kod kojih je došlo do potpunog oštećenja pojedinih organa, bez kojih život nije moguć. Mnogobrojni uspjesi postignuti su obnavljanjem oštećenih tkiva pomoću matičnih stanica, ali matične stanice su isto smrtne, jer su dobivene normalnom replikacijom genoma bez telomeraze. Telomeraza u svojoj punoj funkciji prisutna je jedino kod matičnih stanica embrija. Također, stanice raka koriste telomerazu za svoje neprestano obnavljanje bez starenja. Na osnovi iznesenih spoznaja o telomerima, možemo konstatirati da nam je unaprijed, brojem replikacija genoma (DNA) predodređena najveća moguća duljina života (danas se smatra da je to oko 125 godina), koju bez telomeraze ne možemo povećati. No, tu granicu zato možemo na mnogo načina malo ili više smanjiti, ako u svom organizmu načinom života omogućimo ubrzano umiranje stanica, njihovom replikacijskom obnovom i brzo trošenje telomera, a time i ubrzano starenje. Kako razne bolesti (posebno kronične), kao i neprimjeren način života, dovode do ubrzanog umiranja velikog broja stanica pojedinih organa, te njihovog brzog starenja (čime postaju slaba mjesta organizma), to starost tih organa zapravo limitira životni vijek čovjeka.

Procesi oštećivanja stanica

Postoje mnogobrojni procesi u organizmu koji dovode do oštećivanja stanica i njihovog umiranja, nakon čega je neophodna njihova obnova. U te procese oštećivanja i obnove stanica možemo ubrojiti: - Bolesti uzrokovane raznim bakterijama, virusima i drugim mikroorganizmima u ljudskom organizmu dovode do umiranja brojnih stanica. Pravovremenim liječenjem potrebno je spriječiti da te bolesti iz svoje akutne faze prijeđu u kroničnu, jer bi se time napadnute i oštećene vrste tkiva morale stalno obnavljati. - Do oštećivanja stanica u organizmu dolazi i intoksikacijom raznim kemijskim spojevima, koje možemo unijeti u organizam iz zraka, putem hrane ili vode, kao i u neposrednom dodiru. - Izloženost organizma jačim dozama radioaktivnih zračenja dovodi do oštećivanja ozračenih stanica. - I ultraljubičasta zračenja (sunčeva ili umjetna) mogu ozbiljno oštetiti nezaštićenu kožu u slučaju pretjeranog izlaganja njihovom djelovanju. - Opekline nastale od djelovanja visokih temperatura, također, oštećuju tkiva izložena njihovom djelovanju. - Ozebline nastale djelovanjem niskih temperatura na pojedine dijelove tijela oštećuju tkiva koja su njima zahvaćena. - Razne vrste mehaničkih tjelesnih povreda (trauma) oštećuju stanice i tkiva na kojima su nastale. - Hormonalnim poremećajem u ravnoteži endokrinih hormona inzulina i glukagona, koji je posljedica načina života (neuravnotežene prehrane, slabe tjelesne aktivnosti i stresnog načina života), dolazi do inzulinske rezistencije organizma s povišenom razinom inzulina, koja igra višestruko nepovoljnu ulogu u organizmu. Povećana razina hormona inzulina potiče nekontroliranu proliferaciju stanica, a sprečava izlučivanje hormona rasta, koji provodi kontroliran rast stanica, kao zamjena za oštećene stanice. Povišena razina inzulina remeti suptilnu ravnotežu parakrinih hormona u organizmu, koja može vrlo ozbiljno narušiti zdravlje čovjeka na način naveden u nastavku pri opisu utjecaja poremećene ravnoteže parakrinih hormona. - Potpun izostanak tjelesne aktivnosti uzrokuje poremećaj metabolizma, čije posljedice dovode do narušavanja ravnoteže parakrinih hormona u organizmu, atrofije pojedinih tkiva i organa te teškog prilagođavanja bilo kakvoj životnoj dinamici, što uzrokuje dalje propadanje stanica kod već atrofiranih organa. - Teška psihička i emocionalna stanja te razne dugotrajne napetosti (stres) dovode do poremećaja u ravnoteži parakrinih hormona, s mogućim narušavanjem zdravlja navedenim u nastavku. - Hormonalnim poremećajem između uravnoteženih vrsta antagonističkih parakrinih hormona (prostaglandina) nastaju u organizmu mnogobrojni upalni procesi, na različitim vrstama tkiva (ovisno o genetskoj predispoziciji pojedinca), kod kojih dolazi do propadanja brojnih stanica. Pri tom poremećaju, osim poticanja upalnih procesa, dolazi i do slabljenja imunološkog sustava organizma, koji je podložniji mnogim i čestim bolestima uzrokovanim mikroorganizmima, kao i razvoju autoimunih bolesti. Takvi poremećaji u organizmu posljedica su načina života (neuravnotežene prehrane, slabe tjelesne aktivnosti i stresnog načina života), pa izazivaju čitav spektar kroničnih bolesti (40-ak) i dovode do ubrzanog propadanja stanica. - Teški tjelesni napori dovode u anaerobnim uvjetima (posebno uz prisustvo inzulinske rezistencije) do propadanja brojnih stanica mišićnog tkiva (tzv. ‘muskulfiber’), koje se onda obnavljaju aktiviranjem hormona rasta, ako on nije onemogućen visokom razinom inzulina. - Dehidracija organizma, također, dovodi do propadanja brojnih stanica u organizmu i ona postaje ozbiljan problem starijih populacija, kod kojih postoji zakašnjelo djelovanje žeđi na dehidraciju organizma. Osim propadanja stanica, dehidracija izaziva slabo i usporeno čišćenje organizma od toksina nastalih u biokemijskim procesima u organizmu, koji uništavaju brojne stanice. Dehidracija organizma, zbog slabog protoka tjelesnih tekućina, omogućava i brzo razvijanje upalnih procesa na mnogim mjestima u organizmu, prilikom kojih propadaju brojne stanice. - Prilikom složenih biokemijskih procesa, u organizmu se razvijaju oksidativni spojevi nazvani slobodnim radikalima, koji imaju svoju neophodnu i pozitivnu ulogu u organizmu, ali njihova prevelika količina, svojim aktivnim i agresivnim procesom oksidacije, oštećuje brojne stanice. Kontrolirana količina slobodnih radikala u organizmu moguća je samo uz odgovarajuću prehranu, koja treba sadržavati dovoljnu količinu antioksidansa (voće i povrće) za eliminaciju prevelikih količina slobodnih radikala u organizmu. - Neuravnotežena i siromašna prehrana, koja dovodi do manjka pojedinih vrsta nutrijenata (makro i mikro) u organizmu, izaziva razne promjene pri neophodnim biokemijskim procesima u organizmu i zbog toga dovodi do propadanja mnogih stanica te omogućava razvoj različitih upalnih procesa u organizmu.

Što dulji život

Za osiguranje što duljeg života neophodno je usporiti propadanje stanica, u svim situacijama na koje možemo osobno utjecati, kako bismo usporili intenzitet replikacija genoma (tj. usporili trošenje telomera), a time onda produljili život pojedinih vrsta tkiva i cijelog organizma. Cjeloživotna briga o načinu života svakome od nas sigurno omogućava i dulji život. Pred nama svakodnevno i stalno (tijekom cijeloga života) stoje samo dvije alternative izbora načina života: bolji ili slučajan izbor. Bolji izbor načina života, u odnosu na slučajan, sigurno vodi u ispravnom smjeru duljeg života. S boljim izborom nije nikad kasno početi, pa to možemo učiniti već danas. Za takav izbor prvo je potrebno donijeti osobnu odluku, a nakon toga tu odluku nastojati provoditi uvijek, kada god nam to okolnosti dopuštaju.

Stjepan Šaban, dipl.ing.