Zdravlje očiju

TELEVIZIJA NA METRE

Kome danas uopće trebaju naočale kad postoje televizije površine pola zida? Ne šalim se! Posljednjih godina sve je više pacijenata koji bi trebali nositi naočale za daljinu, ali to ne žele.

Dođu okulistu zbog npr. crvenih očiju. Već su koristili “neke” kapi i masti, ali ni jedne nisu pomogle. U pravilu ne znaju koji su to lijekovi za oči bili. Većini je to sve isto. Uopće ne pomisle da bi razlog crvenila mogla biti i dioptrija koja se skriva u pozadini. Oni vide koliko vide i to je za njih dobro. Međutim, pregled pokaže da im je vid mutan. Možda bi baš naočale riješile njihove tegobe. Oči bi vidjele, naprezanje bi prestalo, crvenilo bi iščezlo... Zaludu, kad im okulist ponudi recept za naočale, ne žele ni čuti. Ne treba im optičko pomagalo. U pravilu su to žene. Zanimljivo, nekad su baš one željele koristiti naočale, barem “za televiziju”.

Drveni metar kao pomagalo

Sve me je više čudila nezainteresiranost mojih pacijentica za naočale dok nisam slučajno, u trgovini elektronike, prisustvovala kupovini “televizije na metre”. Dobrodržeća gospođa odlučila je kupiti najveću plazma-televiziju koja se nudi. Trgovac je uzeo metar, i to onaj drveni, krojački i krenuo s njom mjeriti dijagonale televizija obješenih na zidu. Sve jedna veća od druge. Što radi krojački metar u trgovini elektronike? Očito je trgovac već imao sličnih kupaca, pa se dobro opremio. Svaki drugi metar savijao bi se kad se mjeri uzbrdo. Drveni, krojački ne. Eto mi odgovora na pitanje zašto pacijentice neće naočale. Opći trend “televizija na metar” vjerojatno je utjecao i na mušku populaciju. Ipak, muškarci prihvate ponuđene naočale jer su većinom aktivni vozači. Možda ostatak dana i njihove naočale provedu u kutiji. Ta što će im - televizija je velika.

I oči se troše

Kratkoročno zadovoljstvo pred velikom televizijom, nažalost, zasjenilo je spoznaju da nam oči trebaju barem do stote. Za taj “gušt” spremni smo platiti i desetak tisuća kuna, a naočale su nam skupe. Zapravo nam i ne trebaju, jer ono što nas trenutno veseli, zahvaljujući veeeeeeeelikom ekranu, vidimo sasvim dobro. Proći će tako godine dok ne spoznamo da naše oči ni toliki ekran više ne vide dobro. Pitanje je hoćemo li tada ipak prihvatiti savjet okulista ili ćemo si kupiti još veću televiziju? Što ako su se oči već toliko potrošile da ni najveću više ne vide dobro? Nekolicini mojih pacijenata ispričala sam ovu zgodu. Oni su shvatili. Održavati oči zdravima i napraviti naočale! Dobar je osjećaj znati da savjetom mogu navesti pacijenta da se sam čuva. Kako savjet podijeliti masi? Baš u tome veliku su ulogu odigrali ovakvi tekstovi. Sada dok ovo čitate, niste sami. Poruku može pročitati svatko tko ovog trena drži Narodni zdravstveni list u ruci. Možda će shvatiti da je televizija uvijek bilo i bit će ih, a oči su jedne i nezamjenjive. Ako ih ovaj tekst navede da odu okulistu, moj zadatak bit će ispunjen.

Kako mi je pisanje pomoglo

Zahvaljujući uredništvu Narodnog zdravstvenog lista, prije desetak godina predloženo mi je da objavim članak. Konačno rješenje! Dobila sam priliku napisati ono što sam pacijentima oduvijek željela objasniti u ordinaciji, a nisam stizala svakome pojedinačno. Takvu je priliku trebalo iskoristiti. Sa svakim napisanim člankom broj obrađenih tema povećavao se. Odgovoreno je tako na mnogo njihovih pitanja, razjašnjene su mnoge nedoumice; sve to napisano na papiru, mediju koji se pročita i nekoliko puta, dok zainteresiranom ne postane jasno. Nekad sam i sama u ordinaciji, umjesto da objašnjavam, znala uručiti pacijentu primjerak Narodnog zdravstvenog lista ili kopirani članak da ga na miru kod kuće pročita. Poslije toga znalo bi se dogoditi da drugi pacijent dođe zbog sličnog problema, jer mu je netko proslijedio članak nakon što ga je sam pročitao. Poruke su izašle i u eter Iz suradnje s Narodnim zdravstvenim listom proizašli su pozivi da o raznim temama govorim u televizijskim emisijama. Urednica emisije “Govorimo o zdravlju” HRT-a Helga Vlahović, također je, čitajući NZL, pronašla temu kojoj je posvetila cijelu jednu emisiju. Tako je poruka stigla i do brojnog gledateljstva. Nekoliko mjeseci pristizali su mi pacijenti koji su se u emisiji prepoznali. Poruku su shvatili ozbiljno i na vrijeme zatražili pomoć okulista. Poruke dostupne cijelom svijetu Još uvijek u ordinaciji, i po nekoliko puta dnevno, čujem neukih, ponekad smiješnih izjava koje bi trebalo razjasniti: “Neću još početi nositi naočale - oči će se zalijeniti, ...to je skupo...vidim ja još uvijek dobro... Kompjutor mi je pokvario oči...Imao sam tlak pa sam jedno vrijeme kapao neke kapi...Nisam ja došao na pregled - samo me žulja u oku...” Više se ne osjećam frustrirano što im neću stići sve objasniti. Nasmiješim se i isprintam tekst članka s tom tematikom. Ovaj put s interneta. Ne bih ja ni znala da su tekstovi Narodnog zdravstvenog lista dostupni cijelom svijetu da nisu pacijenti počeli dolaziti s informacijom kako su temu koja ih muči pronašli baš na internetu. Provjerila sam i sama. Točno! Dovoljno je da na tražilici, npr. Google-u, ukucate ključne riječi ili pak ime autora teksta. Izlistat će vam se sve što je o toj temi ikad objavljeno. Gomila znanja i iskustva sada je dostupna svima. Narodni zdravstveni list ju je nesebično ustupio svima kojima može pomoći da se nauče čuvati sami i dobiju odgovor na svoja pitanja, i onda kad im liječnik nije pri ruci.

Mr.sc. Inge Bošković Dragičević, dr.med.