Gubitak djeteta
 
Tišina umjesto plača
 
Ožalošćeni roditelji koji su iskusili gubitak djeteta, bilo u trudnoći ili tek novorođenog djeteta, očajni su kad dijete umre, a njihovu tugu društvo često ne prepoznaje kao značajnu, pri čemu oni nerijetko ostaju prepušteni sami sebi.
 
 
Posebnost je našeg zvanja zdravstvenih radnika nazočnost rađanju novog života, što je ljepša strana profesije. Međutim, ne trebamo zaboraviti da smo nazočni i kod gubitka djeteta.
 
 
Trud bez rezultata
 
Veza majka–dijete osnova je obiteljske zajednice, a samim tim društva u cjelini. Ta posebna povezanost javlja se od samog začeća. Samo je majka ta koja ima povlasticu života: nositi i roditi dijete. Za ženu, majku, odnosno roditelje nema ništa teže od smrti djeteta, bez obzira na starosnu dob.
Briga o majci i novorođenčetu razvijala se kroz povijest usporedo s razvojem civilizacije pojedinih naroda. U prošlosti se gubitak djeteta smatrao ne može se reći normalnim, nego životnim tijekom. Žene i djeca masovno su umirali. Danas nije takav slučaj; odraz je to kvalitete zdravstvene zaštite u trudnoći, porodu i neposredno nakon poroda. Kroz rad, puno puta smo se našli u situaciji kada se žena mora suočiti s gubitkom djeteta. Koliko god se mi trudili olakšati joj, nemoćni smo, jer sve znanje i trud su bez rezultata. Gubitak je prisutan bilo da je žena već rodila ili tek treba roditi mrtvo dijete.
Moguće su reakcije na gubitak odbijanje, priznavanje i mirenje s gubitkom. Sve u svemu, žena je izložena velikom psihičkom stresu pa u toj situaciji ne smije biti prepuštena sama sebi. Svaka žena drugačije podnosi gubitak, zavisno o naobrazbi, kulturi, spoznajnim procesima, religijskom opredjeljenju, osobnosti; i tako to treba i prihvatiti.
Većina sebi postavlja pitanje: ZAŠTO??? One osjećaju da gube dio sebe. Veći broj se nađe u danoj situaciji okružen nepoznatim ljudima, koje prvi put u životu susreće, a treba s njima podijeliti svoju intimu. To nije nimalo lako. Pune su pitanja, nedoumica, protesta, straha, tuge... Većinom su prepuštene skrbi medicinskih sestara i liječnika. Pomoć psihologa na odjelima za ginekologiju i opstetriciju bila bi dobrodošla, a jednako tako, ako se ukaže potreba, i nakon izlaska iz bolnice.
 
 
Razgovor – moćna terapija
 
Žene u takvim situacijama ne traže puno, većinom su povučene u svoj svijet i tuguju. Zna se dogoditi da su hrabre cijelo vrijeme koje je potrebno. Međutim, kada se dovrše medicinsko-tehnički zahvati i od njih se više ne očekuje hrabrost, jednostavno se prepuste tuzi i jecajima. To je tragedija, bilo da je žena pripremljena na nju ili ju snađe nenadano. Tim liječnik-medicinska sestra preuzima ogromnu ulogu; razgovaraju sa ženom, pokušaju je pripremiti na predstojeće stanje, olakšati joj, koliko je to moguće; kroz razgovor pomažu i ženinim bližnjima.
U toj je situaciji komunikacija između medicinske sestre i pacijentice moćno terapijsko sredstvo, a ponekad i jedino što žena traži od sestre. Sestra pritom mora poimati ženu kao cjelovito biće te ju prihvatiti onakvu kakva jest, uvažiti slobodu izbora, podržavati samopoštovanje i čuvati tajnu. Znači da su sestri važni: pacijentičine misli, osjećaji, vjerovanja, stavovi, ideje... Komunicira zainteresirana za probleme i pomaže pacijentici u prilagodbi i borbi s njezinim problemima, što se temelji na odnosu povjerenja. Cilj je sestrinske skrbi naći najbolje načine prilagodbe na postojeću situaciju.
Pod svojom skrbi u danom trenu sestre imaju i cijelu obitelj koju je snašla tragedija.
Gubitak djeteta ostavlja kod žene veliku prazninu. U tim trenucima važno je sačuvati mir te pomoći majci onoliko koliko se pomoći može. Ponekad je dovoljno samo da smo prisutni...
 
 
Petra Debeljak, vms