Udomiteljstvo

DOM IZVAN DOMA

Udomiteljstvo je jedan od oblika skrbi izvan vlastite obitelji koji su regulirani Zakonom o socijalnoj skrbi. Samo udomiteljstvo detaljnije je uređeno posebnim zakonom, Zakonom o udomiteljstvu.

Udomiteljstvo je jedan od pojmova koji opisuje značenje riječi „deinstitucionalizacija“ kojoj je svrha preseljenje osoba iz institucijskih oblika skrbi u druge, prirodnije sredine. Skrb izvan institucije treba povećati socijalnu integraciju, odnosno uključiti skupine koje su tradicijom bile predodređene za život u instituciji.

Prednost prirodnim oblicima skrbi

Današnje institucije ili domovi, gdje se osigurava smještaj ili skrb izvan vlastite obitelji, nastali su kao pokušaj rješavanja problema u 19. stoljeću te pokušaj izjednačavanja „jakih“ i „slabih“ u uvjetima koje su sa sobom donijeli industrijalizacija i tržišno gospodarstvo. Današnji uvjeti života obilježeni su porastom broja osoba kojima je potrebna socijalna zaštita, promjenama obiteljske strukture i nestajanjem tradicionalne obiteljske brige. To dovodi te institucije u pitanje te se nameću brojne dileme o tome u kolikom ih opsegu treba uzeti u obzir i trebaju li uopće postojati. U Republici Hrvatskoj pokret stvaranja institucija zadržao se duže nego u razvijenim zemljama pa se može reći da je sustav skrbi izvan vlastite obitelji još uvijek institucionaliziran. Ipak, vrlo je vidljivo uvođenje elemenata deinstitucionalizacije te se prednost daje prirodnim oblicima skrbi u koje spada i udomiteljstvo. Zakon o udomiteljstvu jedan je od pokazatelja tog nastojanja. Udomiteljstvo je oblik skrbi izvan vlastite obitelji kojim se djetetu ili odrasloj osobi osigurava skrb u udomiteljskoj obitelji. Razlikujemo udomiteljstvo za djecu i udomiteljstvo za odrasle osobe. Udomiteljstvo za djecu je oblik skrbi izvan vlastite obitelji kojim se djetetu pruža obiteljska skrb i odgoj u zamjenskoj obitelji. Udomiteljstvom za odrasle osobe odrasloj osobi osigurava se zadovoljavanje osnovnih životnih potreba koje iz bilo kojih razloga ne ostvaruje u vlastitoj obitelji, a ne može ih sama zadovoljiti.

Udomitelj pod određenim uvjetima

Udomiteljska obitelj je obitelj koja ima dozvolu za obavljanje udomiteljstva, a čine ju udomitelj, njegov bračni ili izvanbračni drug i drugi srodnici s kojima udomitelj živi u zajedničkom kućanstvu. Udomitelj može biti i samac ili predstavnik udomiteljske obitelji. Zakon poznaje i pojam srodničke udomiteljske obitelji čiji su članovi u krvnom ili tazbinskom srodstvu sa smještenim korisnikom. Da bi se netko bavio udomiteljstvom, mora ispunjavati određene uvjete. Kao prvo, udomitelj mora biti hrvatski državljanin s prebivalištem u Republici Hrvatskoj (samo iznimno, uz odobrenje nadležnog ministarstva, to može biti stranac sa stalnim boravkom u Republici Hrvatskoj, i to ako je to od osobite koristi za smještenu osobu). Nadalje, udomitelj mora biti psihički i tjelesno zdrava osoba te imati sposobnosti potrebne za zaštitu, čuvanje, njegu, odgoj i zadovoljavanje drugih potreba smještenog korisnika. Udomitelj mora ispunjavati propisane stambene, socijalne i druge uvjete koje propisuje nadležno ministarstvo. Također, udomiteljska obitelj mora ostvarivati vlastita sredstva za uzdržavanje, a minimalni prihod za uzdržavanje udomiteljske obitelji mora biti veći od 20% od iznosa stalne pomoći utvrđene Zakonom o socijalnoj skrbi (trenutno ona iznosi 400 kuna). Zakon izričito navodi situacije u kojima obitelj ne može biti udomiteljska obitelj. Kao prvo, udomiteljska obitelj ne može biti obitelj u kojoj je udomitelju ili drugom članu obitelji izrečena mjera obiteljsko-pravne zaštite, u kojoj je udomitelj lišen poslovne sposobnosti ili u kojoj postoje poremećeni obiteljski odnosi. Udomiteljska obitelj ne može biti obitelj u kojoj su udomitelj ili drugi član obitelji osobe društveno neprihvatljivog ponašanja, u kojoj bi zbog mentalnog oštećenja ili bolesti udomitelja ili kojeg člana obitelji, prema procjeni nadležnog centra za socijalnu skrb, bilo ugroženo zdravlje ili drugi interesi smještenog korisnika. Također, udomiteljska obitelj ne može biti obitelj čiji je član pravomoćno osuđen za kazneno djelo protiv života i tijela, protiv slobode i prava čovjeka i građanina, protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa te protiv braka, obitelji i mladeži. Konačno, udomiteljska obitelj ne može biti obitelj čiji je član pravomoćno proglašen krivim za prekršaj zbog nasilja u obitelji. Bavljenje udomiteljstvom određeno je i dobi udomitelja pa tako udomitelj može biti osoba koja je na dan podnošenja zahtjeva za dobivanje dozvole za bavljenje udomiteljstvom starija od 21 godine i mlađa od 60 godina, osim kad se radi o srodničkoj obitelji. Određena je i dobna razlika između udomitelja djeteta i smještenog djeteta pa ona ne smije biti manja od 20 godina niti veća od 50 godina, osim kad se radi o srodničkoj obitelji.

Udomljenju prethodi priprema

Zakon o udomiteljstvu određuje način na koji se mora odvijati život u udomiteljskoj obitelji i u smislu kategorije i broja korisnika. Tako korisnici smješteni u jednoj obitelji moraju pripadati samo jednoj kategoriji osoba pa to mogu biti: djeca bez roditelja, djeca koju roditelji zanemaruju ili zlorabe svoje roditeljske dužnosti, djeca s poremećajima u ponašanju, djeca iz socijalno ugroženih obitelji, djeca s tjelesnim ili mentalnim oštećenjem, psihički bolesna djeca i djeca žrtve obiteljskog nasilja. Iznimke su moguće, uz suglasnost nadležnog ministarstva, ako to nije protivno interesima korisnika. Broj smještene djece-korisnika može biti tri, a iznimke su moguće, ponovno uz suglasnost ministarstva, ako se radi o braći i sestrama. Ako je udomitelj samac, može skrbiti o jednom, odnosno dvoje djece, ako se radi o braći i sestrama (osim ako nije riječ o djeci s težim tjelesnim ili mentalnim oštećenjem). Što se tiče odraslih korisnika, u jednoj udomiteljskoj obitelji mogu biti smještena četiri korisnika. Ako je udomitelj samac, broj korisnika ograničen je na dva korisnika (odnosno na jednog ako je riječ o psihički bolesnom ili tjelesno ili mentalno oštećenom odraslom korisniku). Dozvolu za obavljanje udomiteljstva izdaje tim za udomiteljstvo centra za socijalnu skrb nadležnog prema mjestu prebivališta udomitelja. Tim, na osnovi utvrđenog činjeničnog stanja, donosi ocjenu o ispunjavanju propisanih uvjeta, a u roku od osam dana od donošenja ocjene donosi i rješenje o davanju dozvole. Dozvola se izdaje na rok od tri godine, nakon čijeg proteka se može obnoviti. Nadležni centar za socijalnu skrb dužan je provesti osposobljavanje i edukaciju svake udomiteljske obitelji, i to prije primanja korisnika na smještaj. Dozvola za obavljanje udomiteljstva prestaje istekom roka na koji je dana, a nije podnesen zahtjev za njeno obnavljanje, odjavom obavljanja udomiteljstva te smrću udomitelja. Međutim, Zakon predviđa i situacije kad se dozvola za obavljanje udomiteljstva može oduzeti, a to je u slučaju kad udomitelj obavlja udomiteljsku skrb protivno interesima korisnika, kad nastupe uvjeti koji su ranije spomenuti, a zbog kojih se ne može obavljati udomiteljstvo, te ako udomitelj ne obavi dopunsko osposobljavanje. Zakon nalaže udomiteljima obveze koje moraju ispunjavati da bi se bavili udomiteljstvom, a one uključuju vrlo raznolike aktivnosti. U te aktivnosti spadaju osobna priprema i priprema članova obitelji na smještaj korisnika, izrada individualnog plana za korisnika, aktivnosti radi prilagodbe korisnika te pružanje podrške tijekom prilagodbe, aktivnosti za unapređenje i očuvanje zdravlja korisnika te odgovarajuća zdravstvena skrb, priprema korisnika za odlazak iz obitelji, suradnja s nadležnim centrom za socijalnu skrb, izvještavanje nadležnog centra za socijalnu skrb o bitnim životnim okolnostima korisnika, sudjelovanje u osposobljavanju koje provodi nadležni centar za socijalnu skrb, omogućavanje kontakata korisnika s obitelji i srodnicima i bliskim osobama. Ovisno o tome zbrinjava li udomitelj djecu ili odrasle osobe, Zakon nalaže i niz posebnih obveza koje svaka udomiteljska obitelj mora izvršavati ako se želi baviti udomiteljstvom.

Dati svoj dom, dati sebe

Zakon o udomiteljstvu i centrima za socijalnu skrb nalaže obveze koje oni trebaju ispunjavati. Tako je centar obvezan, radi što kvalitetnijeg praćenja obavljanja udomiteljstva, ustrojiti tim za udomiteljstvo. Nadalje, dužan je udomiteljsku obitelj upoznati s osobinama korisnika, dotadašnjim životom, potrebama, problemima te s ciljevima koji se žele postići udomiteljstvom. Kako nadležni centar sklapa s udomiteljem ugovor o udomiteljstvu, centar je dužan pratiti ispunjavanje obveza utvrđenih ugovorom te redovito obilaziti udomiteljsku obitelj i kontaktirati s korisnikom. Centar za socijalnu skrb obvezan je uvijek postupati tako da se na najbolji način ostvaruje svrha udomiteljstva. Udomiteljska obitelj ima pravo, na temelju rješenja centra za socijalnu skrb o priznavanju prava na skrb izvan vlastite obitelji, na opskrbninu ili mjesečnu naknadu za potrebe smještenog korisnika. Visinu opskrbnine određuju zdravstveni status, dob i potrebe korisnika. Udomitelj, za pruženu skrb i uložen trud u svakodnevnom zbrinjavanju korisnika, ima pravo i na osobnu naknadu. Postoje krajevi u Republici Hrvatskoj gdje se ljudi već tradicionalno bave udomiteljstvom. To su ponajviše ruralni krajevi, gdje se ljudi još uvijek znatnim dijelom prehranjuju od rada na zemlji (Zagorje, kraj oko grada Vrbovca, Ogulina). Područje Primorsko-goranske županije jedan je od krajeva s najmanjim brojem udomiteljskih obitelji u Hrvatskoj pa se sve više radi na senzibiliziranju javnosti za bavljenje udomiteljstvom. Međutim, treba napomenuti da je za taj odgovoran, častan i nadasve human posao potreban prije svega iskren altruizam i motivacija ljudskosti jer je dobro poznato da su naknade udomiteljima, s obzirom na tešku materijalnu situaciju u društvu, nedovoljno visoke.

Martina Kalčić, dipl.soc.radnik