Ljudska zajednica, u širem smislu, narod ili nacija može se promatrati i kao prirodni sustav. Jedna je od osnovnih odrednica sustava da se nastoji razvijati i rasti. Što reći o zajednici koja je «oboljela od bijele kuge» (pojam koji se koristi kad u nekoj populaciji – naciji broj umrlih premašuje broj rođenih)? Što reći o zajednici koja skuplja milodare za bolesnu djecu? Što reći o zajednici koja «boluje» već gotovo pola stoljeća, a ne «liječi se»? Bez imalo cinizma, medicina kaže: «Od neliječene dugotrajne bolesti se umire!» Kad je zajednica u pitanju, radi se o odumiranju pa izumiranju. Povijest bilježi nestanak cijelih naroda ili nacija, ali ne od «bijele kuge». Radi se, dakle, o još jednoj pojavi ovih naših «modernih vremena».
Da li je pronatalitetna politika (politika poticanja rađanja djece više od, u prosjeku, 2,2 djeteta po bračnom - roditeljskom paru) zdravstveni problem? U najgoru ruku, zaštita zdravlja i zdravstvena politika dugoročno nemaju smisla ako ne bude ljudi kojima treba štititi zdravlje ili pružati zdravstvenu zaštitu. Odgovornost zdravstvene politike veća je nego što se vidi na prvi pogled.

Jedan primjer:
Iako je odgoj i obrazovanje načelno odgovornost istoimene djelatnosti, zdravstvena djelatnost odgovorna je što dio mladih ne zna očuvati svoju roditeljsku sposobnost. To je odsustvo (ili nedostatnost) sveobuhvatnog zdravstvenog odgoja djece i mladih: kako spriječiti spolno prenosive bolesti, kako spriječiti pobačaj (naročito neposredno prije poroda), što dovodi do neplodnosti muškaraca, koji su rizici odlaganja prve trudnoće, što sve ugrožava (inače zdravu) trudnoću ...
Ovo štivo ne može se baviti «konačnim liječenjem bolesnih pojava cijele zajednice», ali se smije i treba baviti zdravstvenim aspektima tih pojava. Kojiput je neophodno poticati javnost, naročito kad je ocjena da «odgovorni predstavnici» ne obavljaju svoj posao. Stoga je umjesno i pitanje: «Da li je zdravstvena djelatnost dužna nametati svoja znanja i spoznaje drugim djelatnostima u zajedničkim ciljevima?». To je još jedno, prvorazredno političko pitanje.
Isto tako, nužno je uporno ponavljati da za roditeljstvo nedostaju stimulirajuće mjere, a da se broj onih suprotnih ne smanjuje.
S druge strane, živimo u civilizacijskom okružju gdje mladi odlažu ili čak izbjegavaju brak. Nije teško zaključiti: «Bez obitelji nema ni porodice.»
Krajnji pesimizam izaziva činjenica da demografija (znanost koja se bavi značajkama nekog stanovništva) može izračunati «dan» kad će izumrijeti ova naša zajednica, jasno ako se nitko u toj istoj zajednici «ne probudi». «Našoj zemlji neće se ništa dogoditi osim što će u njoj živjeti neki drugi ljudi.»

Gdje je optimizam?
I ove godine Svjetska zdravstvena organizacija obilježava Svjetski tjedan dojenja, dokazujući da ozbiljno nastavlja promicanje tog prirodnog životnog postupka, tako malog, a istovremeno tako velikog u podizanju novog pripadnika ljudske vrste. Mi, prenošenjem takvih poruka, dajemo svoj mali prilog.
Što sve zdravstvena djelatnost može i treba učiniti u sklopu mjera protiv «bijele kuge», rečeno je na ovom mjestu u više navrata.
Što zajednica u cjelini (i mi smo njezin dio) može i treba učiniti? Samo nekoliko od mogućih prijedloga:
E mlade se može poreznom i stambenom politikom navesti na brak;
E radnim zakonodavstvom može se postići da ni jednom poslodavcu ne padne na pamet pitati mladu ženu da li planira imati djece, a kamoli otpustiti trudnicu (no istovremeno ne smije imati ekonomskih posljedica što zapošljava žene); stimulirati mlade majke na kraće od punog radnog vremena (subvencionirati prvi mirovinski stup);
E ulaganjem u prenošenje «znanja i vještine» odgovornog roditeljstva mladima, i prije, i u tijeku braka, ono se može postići u puno većoj mjeri;
E usmjerenjem dostatnih sredstava mladi će brakovi postati porodice, a majčinstvo može i treba postati probitačnije od velike većine svih profesija (uz malo umijeća, majčinstvo i ne treba biti u sukobu s profesijom), odnosno, prioritetno «investirati u djecu», a sve to jer: dok ima «bijele kuge», sve ostale investicije nemaju smisla.