Čudesni med
 
HRANA I LIJEK
 
Od davnine je poznato da je prirodni med izvor hrane, ali i ljekovito sredstvo. Osim kao hrana i lijek, med se može koristiti i kao kozmetičko sredstvo.
 
 
Med je mješavina voćnog i grožđanog šećera, aromatičnih i sluznih tvari, mravlje kiseline, eteričnih ulja i vode. Skupljaju ga pčele, ose, bumbari i stršljeni, iz nektara najrazličitijih cvjetova, prerađuju ga u svome tijelu, fermentiraju, zgušćuju i odlažu u košnice. Gospodarsko značenje ima samo pčelinji med.
 
 
Različite vrste meda
 
Različite vrste meda nose naziv prema bilju iz kojeg su ga pčele nabrale, odnosno proizvele. Tako razlikujemo livadski med (dobiven iz različitih livadskih trava), šumski med (dobiven iz cvjetova četinjača - najčešće iz omorike, jele, bora i ariša), vrijeskov med (dobiven s primorskih vriština u kojima preteže vrijesak). U našim primorskim krajevima posebno je cijenjen med od kadulje, lavande i vrijeska, a u kontinentalnom dijelu Lijepe naše - med od lipe, bagrema, pitomog kestena i planinskog vrijeska. Tamne vrste meda sadrže više mineralnih soli nego svijetli med. On je više alkalan pa se preporučuje osobama koje imaju povećanu kiselost u organizmu (acedozu).
Ljekovitost određene vrste meda određuje se prema ljekovitosti biljke s koje su pčele skupljale nektar. Tako, med od lavande smiruje, a od lipe ili kadulje povoljno djeluje kod plućnih bolesti, bronhitisa, astme, upale grla i ždrijela. Anemičnim i slabokrvnim osobama preporučuje se tamni med - zbog povećane količine željeza, bakra i mangana.
Med pomaže kod anemije, iscrpljenosti organizma, dugotrajnog kašlja, gubitka krvi, neuroze i depresije. On otklanja umor, jača pamćenje, pomaže kod gihta, psihičkog nemira, srčanih oboljenja, prekomjerne mršavosti, nesanice, psorijaze, vrtoglavice, upale vena, tuberkuloze, skorbuta...
 
 
Čudesno djelovanje meda
 
Grančica odvojena od drveta - nakon obrade vodenim rastvorom meda - zasađena u zemlju - brzo hvata korijen i normalno raste. Ruski akademik V.P.Filatov tim eksperimentom dokazao je da med djeluje kao biostimulator. Još prije tisuću godina Ibn Sina zapisao je da med ima posebna svojstva kojima sprječava truljenje i kvarenje mesa. Stari Grci i Rimljani rabili su med za konzerviranje svježeg mesa i divljači. Drevni Egipćani i Grci koristili su ga za balzamiranje umrlih. Poznato je da je krema za lice koju je rabila Kleopatra - sadržavala niz komponenata - među kojima je bio i med. Stanovnici Cejlona čuvali su, pomoću meda, meso svježim i do godinu dana!
 
 
Čuvati med od visoke temperature
 
Mišljenje da kristalizirani med nije prirodan posve je pogrešno. I prirodni med kristalizira se na nižoj temperaturi, a ponovno se može učiniti tekućim - ako posudu s medom uronimo u toplu vodu (ne iznad 45 stupnjeva Celzijevih). Vrcani med - dobiven hladnim postupkom - najbolji je, najljekovitiji i najprirodniji. Prokuhan i jako ugrijan med potpuno gubi svoju ljekovitost. Med zagrijan iznad 45 stupnjeva Celzijevih nije više lijek, već samo hrana. Zagrijavanjem meda razaraju se vitamini i fermenti, eterična ulja i mravlja kiselina ispare, a nestaju i aromatične tvari.
 
 
Patvoreni med je štetan
 
Ako med stvara želučane probleme, bolove, žgaravicu i mučninu - znak je da se radi o patvorini, odnosno medu koji nije dobiven prirodnim putem. Za ljekovitost meda bitno je i vrijeme njegova vađenja iz košnice, odnosno je li sazrio. Posve zreo med sadrži mravlju kiselinu koja mu daje postojanost i visoko baktericidno i antiseptično svojstvo.
Patvoreni med sadrži vodu, sok od mrkve, brašno od raži, prosa, graška ili pitomog kestena, rastopinu šećera, šećerne repe, sirup od škroba, pa čak i najfinije mljeveni pijesak! Laboratorijskom analizom pouzdano se utvrđuju dodaci medu, odnosno njegova (ne)patvorenost.
 
 
Dvojako djelovanje meda
 
Med se može koristiti za vanjsku i unutarnju uporabu. On se može izravno stavljati na rane ili čireve, ali uzimati i oralno. Dolaskom u želudac i krv - med djeluje kao vrlo aktivan lijek. Djelovanje mravlje kiseline u medu baktericidno je. Ona uspješno uništava mikroorganizme. Neizravno djelovanje meda iskazuje se kroz jačanje organizma - čineći ga otpornijim. Čudesni pčelinji proizvod vrlo je hranjiv i lako probavljiv. On djeluje na stvaranje krvi i poboljšava redovitu probavu.
Znanstveno je dokazano da svaka kap meda sadrži više od stotinu različitih, za ljudski organizam vrlo važnih supstanci. U medu ima glukoze, levuloze, više vrsta fermenata, minerala (kalija, natrija, kalcija, magnezija, željeza, bakra, mangana, klora, fosfora, joda i sumpora), organskih kiselina (jabučne, vinske, limunske, mliječne i oksalne), vitamina (B1, B2, B3, B6, C, E, karotina i biotina), bjelančevina te hormonalnih, antibiotskih, fitoncidnih i drugih sastojaka.
 
 
Čuveni recept medne maske
 
Poslije četrdeset godina života - ljudska koža gubi sposobnost zadržavanja vlage (postaje suha i naborana). Radi pomicanja starosne granice gašenja funkcije lojnih žlijezda u koži - kozmetolozi i kozmetičari preporučuju medne maske i kupke.
Čuveni (najrasprostranjeniji) recept medne maske glasi:
Sto grama pčelinjeg meda (ako je kristaliziran, valja ga grijanjem rastopiti) treba pomiješati s 25 mililitara čistog alkohola i 25 mililitara vode te miješati sve dok se ne dobije kompaktna masa. Tako dobiveni med za masku nanosi se na kožu (na mjestima gdje su vidljive starosne promjene) tamponom vate, u tankom sloju. Prethodno je dobro kožu očistiti uljem za kožu i, nakon 15 minuta držanja medne maske, oprati je toplom vodom.
Svakodnevno umivanje (lica i vrata) mednom vodom (dvije jušne žlice prirodnog meda rastvoriti u litri mlake vode) čuva elastičnost, svježinu i mekoću kože.
Medne maske, medni rastvori, kreme i masti daju koži svježinu, baršunastu mekoću te, u većini slučajeva, brišu bore i otklanjaju njenu hrapavost.
 
 
Čuvanje meda
 
U Švicarskoj je, 1960. godine, u nekoj staroj kući, bio pronađen med izvađen iz košnice i spremljen još daleke 1895. godine. Kada su med pronašli, napravljena je njegova analiza. Kromatogram je pokazao da u medu još ima fruktoze i glukoze, nehidrolizirane saharoze te maltoze i oligosaharida.
U Egiptu je - u jednoj od piramida u Gizi - pronađena posuda s medom. Bez obzira na to što je med bio star čak 3.300 godina, imao je njemu svojstven miris!
Med se može čuvati gotovo neograničeno dugo. Međutim, valja ga držati u dobro zatvorenim staklenim posudama - na hladnom, tamnom i suhom mjestu. Stajanjem se med kristalizira i postaje čvrst, ali je jednako dobar kao i tekući, ako je prirodan.
Medu štete vlaga i toplina, a najštetnije su tople kuhinjske pare, koje mogu izazvati njegovo lagano vrenje, gubljenje ljekovitosti sastojaka i kvarenje.
 
 
Borislav Ostojić