Ne možemo, poput noja, zabadati glavu u pijesak i praviti se da ništa ne vidimo, ne čujemo i ne znamo. Pa o tome nas svakodnevno bombardiraju dnevne tiskovine! Moramo istini pogledati u oči i suočiti se s činjenicama i životnom realnošću.

Nažalost, svi su - od roditelja, škole i onih koji na drugi način brinu o mladima, manje ili više odgovorni za to. Oni koji s djecom razgovaraju o seksualnosti, prate njihov razvoj i kvalitetno ih pripreme za promjene u pubertetu i adolescenciji, koji odgovaraju na njihova pitanja, nemaju te probleme ili su oni minimalni. Suviše smo ravnodušni prema patnji drugih osoba. Istina, potrese nas, ali ju brzo zaboravimo. Nema osobe koja nije bila šokirana viješću koju su objavile sve novine, dva dana prije Božića 2007.: da je 14-godišnja učenica osmog razreda jedne osnovne škole u Dalmaciji rodila zdravo žensko dijete i da je mogući otac djeteta njezin vršnjak iz istog razreda.

Svi smo bili emocionalno potreseni, šokirani; pedagozi, psiholozi, defektolozi i drugi školski i medicinski stručnjaci uznemirili su se, zaprepastili… Nismo vjerovali da se to moglo dogoditi.

U rješavanje problema odmah su se uključile stručne službe škole i pomogle učenici da što bezbolnije prebrodi krizu koja neminovno prati oproštaj s bezbrižnim djetinjstvom i preuzimanje teške uloge djeteta-majke i skrbi o bebi. Sada je njoj i njenoj djevojčici potrebno najviše ljubavi, razumijevanja, nježnosti i pažnje, jer ona je, i pored svega što je prošla, ipak samo dijete. O njoj i njenoj bebi i dalje će skrbiti pedagozi, psiholozi, defektolozi, zdravstveni i socijalni djelatnici, jer joj je, uz ljubav i podršku vlastite obitelji, uz prihvaćenost i razumijevanje školskih kolega i njene socijalne sredine, izuzetno važna stručna psihološko-pedagoška pomoć, medicinska njega, zaštita i pedijatrijska skrb o zdravlju, razvoju i napretku djeteta. Tako je to kad dijete dobije dijete. Iako je to složena situacija, zahvaljujući takvoj skrbi i ljubavi, ona i njena kćerkica osjećaju se sretne i voljene. Tek joj je 14 godina i zakon nalaže da centar za socijalnu skrb imenuje skrbnika djetetu.

Taj je slučaj apel Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta da usuglasi stavove oko sadržaja i naziva programa spolne edukacije učenika, a zeleno svjetlo dobije edukativni program koji polazi od životne realnosti i koji će zaustaviti spuštanje prvog spolnog odnosa u sve mlađu dob, osigurati zaštitu od začeća, trudnoće, pobačaja… Razborito postupa onaj tko zna. Spolni odgoj važan je segment cjelokupnog odgoja, a njegovo uvođenje u škole imperativ vremena.

Razlozi za uvođenje seksualnog odgoja u škole nisu samo rani seksualni odnosi mladih osoba, trudnoća i majke u pubertetu, nego i cjelovitost odgoja mladog naraštaja, priprema za humane odnose među spolovima, odgovorno roditeljstvo i drugi čimbenici vezani uz spolnost.

Uz to, škole će morati osposobiti roditelje za pravilan odnos prema djeci, skinuti tabu s tema i razgovora o spolnosti, što je golema prepreka seksualnom odgoju u obitelji i odgovaranju roditelja na «škakljiva» dječja pitanja i dileme u vezi sa seksualnošću. U spolnom sazrijevanju i odgoju djece najvažniji je njihov odnos s roditeljima i međusobno povjerenje. Roditelji se moraju više baviti djecom, bolje upoznati njihov intimni život, razborito, diskretno reagirati i savjetovati. To ne znači uhoditi i špijunirati, već uzorom, povjerenjem, primjerenim informacijama, spolnom edukacijom i sigurnošću stalno biti prisutni pa će im djeca povjeriti probleme, tražiti savjet… Krutim stavom, prijetnjom, strašenjem i ucjenom to se ne postiže, već gubi dječje povjerenje pa će ih njihove tinejdžerice i tinejdžeri izbjegavati, svoje ljubavne jade, krize i probleme skrivati «kao zmija noge».

Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, u 2004. bilo je 1 793 maloljetničkih trudnoća, u 2005. čak 1 865., a 350-400 ih godišnje legalno pobaci. U Primorsko-goranskoj županiji rodilo je u 2007. 145 maloljetnica., što je 4,8% svih poroda, a u Slavonsko-baranjskoj županiji u tri je rodilišta 2005. bilo 3 194 poroda, od toga 231 porod maloljetnica, što čini 7,23 % svih poroda te županije. U razvijenom svijetu to se kreće od 1,26 do 2,44%, ali ima zemalja sa čak 20% maloljetničkih poroda.

Sram i strah goleme su prepreke. S majkom kćer ima bliske i dobre odnose, vjeruje joj, ali se prisjeti savjeta i prijetnji kad je odlazila u grad na školovanje i odustane. Očeva je miljenica i zna koliko je voli, ali reći da je trudna nije lako jer to drži izdajom. Zato se obično odluči na abortus ili skupi hrabrost i u vrijeme njihova dobrog raspoloženja kaže im da je trudna. Oni to shvate šalom, ali kad vide njeno zabrinuto lice, shvate ozbiljnost problema i u tom prvom šoku reagiraju burno jer se s tim ne mogu pomiriti. Ako je to bila majka, počet će s pitanjima kojima nema kraja. Ali, ako kaže da će razgovarati s tatom, pola je riješeno. Otac obično izgubi živce i drekne ili svoju ljubimicu zagrli, čvrsto stegne i šuti, a to je dobar znak da će problem sigurno biti riješen. Ako su uznemireni, valja ih razumjeti. Treba im vremena za prilagodbu jer se obiteljska situacija mijenja iz temelja. Brine ih kako će to okolina prihvatiti. Kad to proanaliziraju, izlaze s prijedlogom.

Ponekad je ucjenjuju da tajno obavi abortus radi očuvanja obiteljskog ugleda, ili predlože udaju ako im odgovara budući zet ali, uz nekoliko kratkih savjeta i napomena, najčešće kažu: «Nisi ni prva ni posljednja kojoj se to dogodio. Što je, tu je, nastavi školu, rodi, a svi ćemo brinuti o djetetu.» Postoji mogućnost da kćerki prepuste odluku. Ovo posljednje je grozno rješenje pa djevojčicu valja zbrinuti u neku instituciju, osigurati joj psihološku pomoć i zdravstvenu skrb.

Ako mlada trudnica nije imala hrabrosti reći roditeljima da je u drugom stanju, već su to oni saznali od nekoga drugog, naći će se u mnogo težoj situaciji, ali će njihovu opravdanu kritiku morati prihvatiti, a rješenja problema opet mogu biti ona koja smo već iznijeli.

Bez obzira na rješenje, djevojčici je potreban razgovor s psihologom ili defektologom koji će, uz stručnu pomoć, angažirati pedagoga i razrednika na iznalaženju mogućnosti nastavka školovanja i polaganja ispita, a s ravnateljem i učiteljskim vijećem donijeti potrebne odluke da sve bude zasnovano na zakonskim odredbama. Nadalje, pripremit će je za održavanje dobrih odnosa s roditeljima, ako odnosi nisu značajnije poremećeni, jer su joj roditelji najveća sigurnost i podrška. Važno je i održavati kontakt s vršnjacima i do kraja trudnoće ići na nastavu i učiti, a poslije porođaja nastaviti školovanje. Time se održava normalan tijek odrastanja, sazrijevanja i proces obrazovanja, ali i skrbi o svom djetetu. Tu značajnu koordinatorsku ulogu ima razrednik

Pojedini su roditelji jako razočarani, odbacuju dijete i potreban je velik napor i uvjeravanje da shvate da su sada najpotrebniji svom djetetu, da su njihov zagrljaj, topao prijem, sigurnost i razumijevanje – najbolji lijek njihovoj djevojčici, da svoj ponos, sram, patnju i muku potisnu u drugi plan, da ne istražuju kako je i zašto do problema došlo, da sa svojim djetetom sudjeluju u njezinoj patnji, krizi i nevolji, da posvete punu skrb i ljubav njoj i kasnije svom unučetu.

Većina roditelja razborito prihvati svoje dijete, posveti mu svu svoju pozornost, ljubav i skrb pa rješavanje problema teče na najbolji mogući način. Takvim se roditeljima djevojčica obično najprije i povjeri jer su sigurnost i međusobno povjerenje jamac da će od njih biti prihvaćena. Takav je slučaj Marine, studentice prve godine ekonomije. Izvanbračno je dijete i živi s majkom u garsonijeri koju je majka dobila od poduzeća. «Majka mi je o svemu pričala, samo ne o ocu. Navodno je to bio njezin profesor na fakultetu, koji je nedavno umro. No, to je njezina tajna. Zaklela sam se da nikom neću to reći i to neka bude jedina tajna među nama» – bio je njen odgovor na moje inzistiranje. Radila je mnogo i bez ičije me pomoći odgajala. Ljeto sam provodila kod bake i djeda na selu. Mrzila je muškarce, ali mene je odgajala u duhu ljubavi i istinoljublja.

Sa seksualnom edukacijom počela je od kada znam za sebe. Ljubav, kontracepcija, spolnoprenosive bolesti i odgovorno ponašanje u partnerskim odnosima bile su česte teme naših razgovora. Nikada me nije plašila seksom i muškarcima, ali me je upozoravala da mi njezino iskustvo bude pouka. Govorila je: «Život me nije štedio. Prošla sam paklene muke, osude, odbila sam udvaranja svih muškaraca jer jedan je od njih moj život učinio paklom. Ne osuđujem ga, ni svoje ponašanje. Bila sam odrasla, ali sam o ljubavi i seksu malo znala. Nitko me nije poučavao. Zato sam tebe do detalja upoznala i na sva pitanja ću ti uvijek odgovoriti.

Nadam se da nećeš ponoviti moju grešku i proživjeti moju golgotu. Bio bi to drugi udarac, koji ne bih preživjela. Život mi je uzeo sve, a dao još više – tebe. Izdržala sam sve patnje samo zahvaljujući tebi.» Nažalost, razočarala sam i sebe i svoju majku. Nasjela sam svom profesoru, nisam svjesna čak ni kako se to dogodilo. Čvrsto sam vjerovala da nisam trudna, ali pokazalo se da sam bila u zabludi.

Mogla sam prekinuti trudnoću i skriti to od mame, ali nisam je htjela lagati, izdati njeno povjerenje. Odlučila sam joj sve reći i poći putem koji je ona prošla. Nisam se toga plašila jer, ako je to ona izdrža, izdržat ću i ja. Morala sam joj to reći, ali tako da ju ne povrijedim i ne razočaram jer ona je živjela samo zbog mene, odrekla se ljubavi i potpuno posvetila meni. Znala sam da me neće tjerati da prekinem trudnoću, znala sam da se na mene neće ljutiti, ali nisam znala kako će to podnijeti.

Bila je nedjelja poslije podne, popile smo kavicu i tada sam joj sve rekla. I danas osjećam tu patnju, bol, stid i krivnju i to neće nikada proći. Pozorno je slušala, a suze su joj tekle niz lice. Ni riječi nije izgovorila. Zagrlila me i ljubila. Od njenih suza bila je mokra moja bluza. Razumjela sam sve što mi je šutnjom rekla. Potpuno iscrpljena, osjećajno slomljena, u grču, ispružila se na kauč i tiho rekla: «Hvala ti što nećeš ubiti moje unuče jer ono nije krivo za tvoju ludost, kao što ni ti nisi bila kriva za moju.

Odabrali smo nekoliko karakterističnih primjera iz prakse, koji najbolje govore o tome kako su adolescentne trudnice bile prihvaćene od vlastitih roditelja ili roditelja svog mladića, i što su činile.

Primjer 1: Kad sam rekla dečku da sam trudna, nasmijao se i upitao: «Je li ti to mene zezaš», a kad sam mu rekla da je test pokazao trudnoću, poljubio me i rekao: «Pa to je divno!» Divno je tebi, ali kako ću ja dogurati do mature – rekla sam i predložila da abortiram, jer nas osim mature očekuje i studij, a to s djetetom neće biti moguće. Kad završimo, bit će djece. Žestoko se opirao i molio me da to ne činim. «Ti rodi, a svu dalju brigu preuzimam ja. Ako treba odustat ću od studija i zaposliti se». Nisam mogla pristati na to i čvrsto sam ostala pri svojoj odluci. Znala sam da će me roditelji podržati jer uvijek su na mojoj strani, nisam se plašila reći im istinu. Od vrtića slobodno raspravljamo o svemu. Ništa nisam od njih krila. Nevoljko sam pristala na prijedlog moga dečka da čujemo mišljenje naših roditelja. Oni su susjedi i kućni prijatelji, pa je on došao na ideju da u nedjelju njegovi pozovu moje na ručak i da im kažemo iznenađenje - da će postati djedovi i bake.

• - Koji je razlog našeg okupljanja i ovog divnog objeda? – upitao je moj tata.
• - Znam koliko i ti. Sin mi je rekao da ima za nas iznenađenje i to je sve što znam.
• - Prvo iznenađenje i zdravica, pa ručak – kaže domaćica, držeći da je riječ o zarukama.
• - Čvrsto sjedite jer je iznenađenje za vas neugodno. Postat ćete djedovi i bake – reče Mile.

Nastala je grobna tišina, a onda moj tata upita: «Milice, kćeri, je li to točno?» Postiđeno sam kimnula glavom u znak potvrde. Prišao mi je, poljubio me i rekao: «Ako si mislila da je naziv djed meni neugodno iznenađenje, grdno si se prevarila, ja sam na to jako ponosan. Volio bih da je to bilo po završetku školovanja, ali hvala ti na toj radosti! Ti nastavi školu, a brigu o unuku/unučici preuzimam ja.» Pobunio se drugi djed i rekao da je to njegov unuk i njegova briga. Bake su pitale za svoja prava. Svi su mislili što i tata – bolje bi bilo da smo prvo završili školu, ali su jasno rekli da preuzimaju brigu o djetetu, a mi da nastavimo školu i studij. Rekla sam da imam i drugo iznenađenje, a to je da ću abortirati, a kad završimo studij, podarit ćemo im čitav razred djece pa neće biti prepirke oko jednog unučeta. Ti si, tata, pedagog i baviti ćeš se odgojem; ti, mama, liječnica i brinut ćeš o njihovu zdravlju. Vi ste glavni kuhar u hotelu i skrbite o prehrani unučića, a vi ćete, bako, tada u mirovinu, odgajateljica ste i otvorit ćete privatni vrtić» – kažem njegovim roditeljima. Tati su potekle suze niz obraze i jedva je izgovorio. «Nećeš, valjda, počiniti taj zločin prema tom našem dragulju i prema nama!» Svi su bili razočarani, tužni. Poljubim tatu i ostale redom i kažem da sam se šalila, a ono s razredom djece ozbiljno mislila. Svi su bili sretni, a najviše moj dečko.

Primjer 2: «Moj dečko, moji i njegovi roditelji, vršili su pritisak da rodim i obvezali se čuvati dijete. Nisam htjela obveze, abortirala sam, dečko me napustio, roditelji sa mnom ne razgovaraju, a ja živim u studentskom domu i studiram. I, bez obzira na sve, ne mislim da sam loše postupila. Da sam rodila, drugima bih nametnula teret, djetetu i studiju se ne bih mogla dovoljno posvetiti, a što se dečka tiče, da me iskreno volio, poštovao bi moju odluku.»

Primjer 3: «Moj dečko me ucijenio – ili abortiraj ili te napuštam. Otac me izbacio iz kuće jer sam osramotila obitelj. Zbog svojih načela nisam mogla, a niti imala pravo biti ubica svog čeda, a znala sam tko mene voli i tko će voljeti moje dijete: moj dragi djedica. Kad sam mu rekla što me zadesilo, toplo i ljudski me prihvatio, oca izgrdio, razbaštinio i sve namijenio unučetu.»