Trema – evolucijska uvjetovanost

SA STRAHOM SMO BOLJI

Trema... Prisutna je kod svih ljudi. Definiramo je kao osjećaj straha koji se javlja pred javni nastup. Naziv potječe od latinske riječi «tremere», što znači drhtati. Taj doživljaj straha traje obično prve tri minute.

Psiholozi tvrde da postoje samo dva urođena straha: strah od gubitka podloge i strah od iznenadnih snažnih zvukova. Svi su ostali strahovi naučeni, pa tako i strah od javnog nastupa. U svojoj knjizi “Moć uvjeravanja - govorništvo za menadžere”, autorica Mirela Španjol Marković kazuje nam da su ovo neki od čimbenika koji utječu na strah od javnog nastupa:  Osjećaj prostorne izloženosti. Naime, predavač/interpretator nalazi se prostorno izdvojen iz skupine ljudi, sve su oči uprte u njega i taj doživljaj pozicije na “brisanom prostoru» može producirati osjećaj nelagode i straha.  Zahtjevan auditorij. Ako je percepcija predavača/interpretatora da neće moći zadovoljiti očekivanja auditorija jer je on možda prezahtjevan, javlja se osjećaj straha od ishoda prezentacije.  Strah od kritike. Često se u publici nađu nesklone osobe kojima je cilj osobna promocija i stoga su sklone provocirati predavača/interpretatora.  Strah od autoriteta. Ako se u publici nalaze osobe za koje pretpostavljamo da o temi znaju više od nas, to nas može donekle kočiti u našoj ekspresivnosti. Jeste li nekad bili u sličnim okolnostima? Upravo se pripremate za nastup i doznajete da će vas doći slušati gospodin X? Reakcija je: “Joj, pa to je strašno!” Gospodin X je neka vrsta istaknutog autoriteta u tom području.  Strah od zastoja (blackout). Govorniku se katkad dogodi da se ne može sjetiti najprikladnije riječi ili nekog podatka i tada ima subjektivan doživljaj mučne tišine u kojoj mu sekunde traju kao vječnost. No, publika uglavnom tek tada postane pažljiva! Praznina u sjećanju - to se događa i najboljima. Ake Lundeberg piše: “Jednom sam uživo slušao Birgit Nilsson. Slavnoj sopranistici dogodilo se nešto sasvim neočekivano: na samom početku operne arije potpuno se izgubila. Zatim je učinila nešto nevjerojatno. Zadržala je istu olimpijsku pozu i izviknula jedan grandiozni UUUUPS s punom podrškom dijafragme, lijevom rukom ponosno je pokazala pijanista, koji je počeo svirati od početka, a i ona je počela pjevati. Publika je bila luda od oduševljenja. Niste mogli osjetiti ništa slično zbunjenosti, koja se obično proširi publikom kad je umjetnik u nevolji; naprotiv, ozračje je bilo uzvišeno i puno iščekivanja. To je izvrstan primjer kako se uspijeva prihvaćanjem svojih pogrešaka.”  Strah od gubitka dobre reputacije. Taj je strah prisutan kod vrhunskih predavača/interpretatora, jer se od njih očekuje samo najbolje! Ako je publika navikla na njihovu briljantnost, oni svaki put zapravo trebaju biti sve bolji.

Perfektnost – strah od blamaže

Još jednom naglasimo tu posljednju točku – strah od gubitka dobre reputacije. Iskustvo samo po sebi ne isključuje tremu. Mlađi glumac se nakon prvog nastupa obraća starijem kolegi, kao iskusnijem u problemu s tremom: “Zar će uvijek biti ovako?” “Mladiću, kako stariš bit će ti sve gore!” Kako vrijeme prolazi, rastu očekivanja publike i samokritičnost izvođača. Štoviše, javlja se unutarnja težnja za nadilaženjem samoga sebe. “Što ste više na Mont Parnasu, pad je bolniji” – kaže poslovica. Kao što znate, Parnas je visoka gora u Grčkoj na kojoj je, prema vjerovanju starih Grka, stanovao Apolon, bog umjetnosti, s muzama. Ingmar Bergman često je govorio: “Ne dopustite da vas poraze vaši tamničari, a to su strah i arogancija!”

Daska na travi ili u zraku

Ake Lundeberg u svojoj knjizi “Trema – Umjetnost nastupanja pod pritiskom” daje ovaj lijep primjer: Daska leži na travi. Zadatak je hodati po dasci da ne dotaknete zemlju. Lako, zar ne? Daska je postavljena tri metra iznad zemlje. Odjednom postaje teško. Daska se nalazi između dva tornja katedrale. To se čini nemogućim. Podizanjem daske u zrak izlažemo se opasnosti od pada, što u nama izaziva različite reakcije: sumnju u naše sposobnosti (mogu li zaista hodati?), strah, pokušaj da kontroliramo ono što mnogo bolje funkcionira bez naše kontrole (stavi sada svoje desno stopalo naprijed!) itd. Problem je u tome što pod utjecajem pritiska gubimo kontrolu koju inače primamo “zdravo za gotovo”. A upravo tu vrstu kontrole trebamo! Kontrolu koja – paradoksalno – oslobađa našu spontanost. Ni jedan običan smrtnik ne bi pristao šetati po dasci visoko u zraku bez posebnog razloga. S druge strane, akrobat je obučen da to učini. Hod akrobata pred publikom je uravnotežen i nadahnjujući. Publici se čini da se događa nešto nesvakidašnje, a izvođač je potpuno obuzet čineći to nesvakidašnje mogućim. Daska je na zemlji: Ponašanje: Lako hodamo po dasci. Misli: “Ovo je lako!” Osjećaji: Opuštenost, tijelo osjećamo lakim. Vizualna sjećanja: Sjećanja na prijašnja laka svladavanja. Osnovno pravilo: Kad nešto radiš, onda si uspješan. Daska je u zraku: Ponašanje: Ako se uopće usudimo, hodamo nesigurno. Misli: “Mogao bih nastradati!” Osjećaji: Nervoza, zabrinutost, tjeskoba, panika. Vizualna sjećanja: Sjećanja na doživljenje promašaje. Osnovno pravilo: Nemoj misliti da si netko, jer to nisi. Iako sam čin hodanja ostaje isti, pod pritiskom on postaje uzvišeniji!

Evolucijska uvjetovanost

Već spomenuti autor Ake Lundeberg u svojoj knjizi “Trema – Umjetnost nastupanja pod pritiskom” piše da, kad izlazimo pred publiku, možemo reagirati na tri načina. Naš nastup može postati:  bolji, inspiriraniji, življi, karizmatičan,  lošiji, sa smanjenom koncentracijom i inspiracijom; prateći simptomi su brži puls, znojenje, drhtanje ruku i nogu,  lošiji, ali bez neposrednih simptoma; komunikacija s publikom je slaba, nedostaje uključenosti i snage. Tjelesne reakcije nisu slučajne ni bez razloga. Promatrano s biološkog stajališta, kad nam prijeti opasnost, fiziološka aktivacija je korisna jer nam pomaže na sljedeće načine:  bijegom,  borbom,  privremenom ukočenošću (“lie dead” – “ukočio se od straha”). Usporedite reakciju tijela kad ste strasno zaljubljeni i kad ste puni treme. Reakcija tijela je zapunjuće slična. U oba slučaja osjećate lupanje srca, škakljanje u trbuhu, drhtanje koljena i tisuće misli prolaze vam glavom. Biološki, svaka fiziološka aktivacija ima ulogu u našem preživljavanju: izoštrava se senzorna osjetljivost kako bismo se bolje nosili sa situacijom. Pa ipak, čini nam se da nam ta trema djeluje destruktivno.

Evolucija mozga

Razvoj ljudskog mozga ima pradrevnu povijest. Mnogi dijelovi mozga potječu iz ranijih faza razvoja i ostali su većinom nepromijenjeni. Ti djelovi i danas imaju svoju biološku ulogu. S tog gledišta, mozak možemo podijeliti na instinktivni mozak, emocionalni mozak i kognitivni mozak (prema Mac Leanu, Saganu: sustav reptila, limbički sustav i neokorteks). Instinktivni mozak... Najosnovniji dio mozga, koji se otprilike podudara s moždanim deblom, veoma je sličan mozgu reptila. On upravlja osnovnim funkcijama odgovornim za opstanak: spavanje nasuprot budnosti, regulacija krvnog tlaka i temperature, ali i aktivnosti kao što su napad i obrana, kontroliraju se iz tog dijela mozga. Taj dio mozga uočava opasnost i uključuje alarm. Tada tijelo postaje spremno za borbu, bijeg ili se pravi mrtvim. Mi ne možemo i ne bismo htjeli sasvim uništiti alarmni sustav, jednostavno zato što nas on štiti od stvarnih opasnosti, ali i pridonosi onom nečemu na nastupu. Vrlo je nejasna granica između onoga što tijelo doživljava kao opasnost i onoga što traži malo veću pažnju. Uspješnost dostiže najvišu razinu kad napetost nije ni prevelika ni preniska. Stoga će određena, ali ne i najjača aktivacija alarma olakšati postizanje boljih rezultata. Vrlo je relativan utjecaj tjelesnog stanja. Bitnija je, za rezultate i presudna, kognitivna interpretacija tog tjelesnog stanja. Nisu puls i ubrzano disanje sami za sebe ono što stvara fizičke simptome kod nastupa, već su to prije mentalne interpretacije koje signaliziraju opasnost. Kad nešto stvarate, bacate se u nepoznato. Tako upoznajete svoja ograničenja. Stvarati također znači preuzeti odgovornost za svoje sposobnosti. Za to je potrebna hrabrost. Ulog je veoma velik, pa se reptilski mozak - alarm aktivira kao da na kocku stavljamo svoj život.

Simpatikus

Autor Carola Grindea u svojoj knjizi “Napetosti u glazbenoj izvedbi” piše da, filogenetski gledano, naše tijelo nije stvoreno za zahtjeve javnog nastupa, već za opstanak u divljoj prirodi, za traženje hrane i zaklona, za čuvanje tjelesne temperature, za razmnožavanje i za borbu u životno opasnim okolnostima, npr. prilikom suočavanja s predatorom. Životno opasna stanja pobuđuju “reakciju bijega ili napada”, tj. tijelo ima takvu strukturu fiziološke aktivacije da pod djelovanjem stresa bježi ili napada. Pretci koji nisu tako reagirali izumrli su pa njihove značajke više ne posjedujemo. Sa stajališta prirodne prilagodbe, kada smo u opasnosti, poželjne su neke reakcije. Kada smo u stanju stresa, krvne žile na površini sužavaju se – naročito one u stopalima i rukama. Zbog smanjenog protoka krvi u tim područjima stvara se osjećaj hladnoće u rukama i nogama. Ali to također omogućuje manji gubitak krvi u slučaju ozljede, jer je smanjena količina krvi na površini tijela. Ta reakcija korisna je pri bijegu i pri borbi, jer osigurava energiju za velike mišiće koji su potrebni za trčanje ili napad. Međutim, hladne ruke smanjuju taktilnu osjetljivost u ekstremitetima, što može utjecati na instrumentalnu izvedbu. Osmijeh mijenja obrazac napetosti na mišićima lica. Svako emotivno stanje ima drugačiji obrazac, pa mijenjanjem obrazaca napetosti mišića možemo utjecati na vlastite osjećaje. Kad smo anksiozni, glavna promjena ponašanja očituje se u izbjegavanju nekih situacija. Veoma anksiozni ljudi mogu postati agorafobični, pa ostaju kod kuće cijelo vrijeme jer se boje izaći – a to im pojačava anksioznost. Vrlo je učinkovit način za uklanjanje treme nastupati što češće. Iz narodnih priča poznato je da moramo odmah uzjahati konja kada nas zbaci.

Socijalna facilitacija

Konstruktivna trema čini nas spremnijima nego kod kuće, ona poboljšava izvođenje, interpretaciju čini izražajnijom. Da biste dali najbolje od sebe, dobro je imati tremu. U skladu sa socijalnim utjecajima koje zovemo socijalna facilitacija i socijalna inhibicija, mi znamo da je za pripremljenog predavača/interpretatora taj strah čak i poticajan, a za nepripremljenog je on poguban. Naime, u prisutnosti drugih osoba, promatrača, dolazi do povišene razine aktivacije ili uzbuđenja: prisutnost publike lagane zadatke čini još lakšima (facilitacija), a teške još težima (inhibicija). Trema u organizmu stvara novu energiju, kao i svako drugo uzbuđenje. Dobra priprema učinit će da to “pogonsko gorivo” bude korisno za dinamičniji, bolji javni nastup.

Mr. sc. Dario Miletić, prof.